Mostarkić Gobbo: Pojedinac, politika, taoci.

Svi koji naivno misle da pojedinac ne može učiniti ništa, neka samo pomisle na povijest čovječanstva. Tko ju je obilježio? Tko je objavio ratove? Pisao povijest naroda? Čija imena pamtimo?

Tko i danas kreira stanje u svakom društvu? Tko određuje smjer država? Tko, u konačnici, upravlja sustavima i, posljedično, našim životima? Ne, nisu skupine. U pitanju su upravo – pojedinci.

U Hrvatskoj trenutno, čini se, odgojno-obrazovni sustav vodi jedan devetogodišnji pojedinac, a ne resorno Ministarstvo i ministar. I gordijski čvor koji se u priči ovog dječaka vezivao tjednima, mjesecima i godinama neće se moći otpetljati, nego prerezati. Tko će to, kako i kada učiniti, nama, promatračima ovog bizarnog showa koji iz dana u dan puni male ekrane novim nastavkom, preostaje samo čekati.

Jesmo li došli do točke pucanja, kada sustav (koji, jednako tako, čine – pojedinac do pojedinca) nema odgovor na vrlo jednostavno, temeljno pitanje koje je zajamčeno zakonskim i Ustavnim odredbama: kada će se djeca vratiti u školu na koju imaju pravo i obvezu?

Tko je taj famozni sustav? Što čeka? Zašto šuti? Točnije, zbog koga šuti?

Guranje pod tepih

Stanje u odgojno-obrazovnom sustavu je već dugo vremena “ne-tema”. Poznati termin izumio je, navodno, na konferenciji za medije jedan poznati hrvatski političar. I zbog mnogih “ne-tema” koje se godinama guraju pod tepih, umjesto da se uvode u konstruktivne rasprave, imamo ovo što imamo.

A imamo devetogodišnjeg učenika problematičnog ponašanja. Namjerno neću upotrijebiti termin “problematični učenik”. Nije pedagoški. Jer, problematično je njegovo ponašanje, a ne dijete. Svako dijete s poteškoćama, kakve god one bile, evidentno treba pomoć. To ni u jednom trenutku ove priče nije bilo upitno. Upitno je samo zbog čega ili koga se na pomoć čeka.

Mnogi se vole pozivati na hijerarhiju govoreći o sustavu. U ovom konkretnom slučaju, hijerarhija je čvrsta kao kula od karata. I ne samo da se, stolnoteniskim potezima, prebacuje odgovornost na njezine različite razine, nego su se s bočnih strana kule počeli trusiti komadići starog vezivnog tkiva. Osušeno političko ljepilo počelo je otpadati s vrha. I pogodilo ravno u glavu nevinu djecu i roditelje koji samo žele da njihova djeca pohađaju nastavu u sigurnom okruženju.

Kakav zahtjev 2024. godine!? Sigurno školsko okruženje! Preživjeli smo rat, potrese i razne nedaće. Ali, hrvatsko institucionalno ljepilo nas betonira za tlo. I ne pruža nikakvu sigurnost.

‘Pravedna inkluzija’

O ovoj talačkoj krizi odgojno-obrazovnog sustava, u kojoj uskoro više ni neće biti jasno tko su čiji taoci, oglasili su se i katolički prosvjetni djelatnici.

Možda su mnogi tek ovlaš pročitali njihov dopis kojim su izrazili podršku ne samo djelatnicima Osnovne škole Savski Gaj, već i roditeljima 4.d razreda. Podržali su i kolege koji su se otvorenim pismom obratili resornom ministru Fuchsu.

Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika istaknulo je nekoliko bitnih stvari. Osobno me se najviše dojmilo ovo:

“Tražimo adekvatnu pomoć i primjeren oblik školovanja za toga učenika, kao i sigurno školsko okruženje za sve druge učenike. Apsolutno smo za inkluziju u obrazovanju, ali provedenu na pravedan način. Podsjećamo da postoje posebni razredni odjeli za djecu s poremećajima u ponašanju. Kao i da postoji nastava u kući i nastava na daljinu. Rješenja, dakle, postoje“.

O pravednoj inkluziji mogla bih napisati knjigu. (Nije isključeno i da neću, jednom.) Jer, dok dio djece s teškoćama sustav nepravedno odbija, dobar dio njih jednako nepravedno dočekuje raširenih ruku u redovitoj nastavi. Za koji, ruku na srce, neka djeca jednostavno – nisu. I o tome mnogi pomoćnici, i učitelji, i ravnatelji škola – šute. Stoga bi pravedna inkluzija trebala biti goruća tema na stolu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.

>Mostarkić Gobbo: Dragi roditelji…

Političke marionete?

U hijerarhiji, koje se mnogi vole doticati, trulež s kore ušla je u samu srž. Ako aktualni slučaj zagrebačke škole nije dovoljno važna lekcija Ministarstvu, Agenciji za odgoj i obrazovanje, Gradu Zagrebu i ostalim akterima da preispitaju svoja dosadašnja “stručna” mišljenja, onda ne znam što jest.

Na razinama ministarstava, institucija te jedinica regionalne i lokalne samouprave (u prijevodu – županija, gradova i općina), ‘običnom’ je čovjeku nemoguće pratiti političke, interesne i ostale niti koje pletu moćni pojedinci. No, učitelji i ravnatelji ne bi smjeli biti političke marionete. I nedopustivo je da ih se gura da to postanu.

“Ista pravila moraju vrijediti za sve učenike i roditelje, bez nepravednog privilegiranja”, poručili su katolički prosvjetni djelatnici. Točno. No, sve bi to bilo jednostavno i lako kada bi se u svakoj školi djeca tretirala samo kao – učenici. A ne kao nečiji sinovi i kćeri, unuke i unuci.

Javnost se zato tjednima (s punim pravom!) sve glasnije pita koga se u ovom slučaju štiti.

Pojedinac i njegovi (politički) taoci

Odgojno-obrazovni sustav, i ne samo on, još funkcionira isključivo na entuzijazmu pojedinaca. Uistinu divnih. Toplih i empatičnih pedagoga koji su u potpunosti posvećeni svom pozivu. Vrijednih, požrtvovnih, profesionalnih pojedinaca koji nose teret čitavog, odavno načetog sustava.

Kako kratko i jasno rekoše iz Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika: “Rješenja postoje”. I dadoše ih. Tko će ih provesti?

Tijekom godina, naslušali smo se i raznih političkih parola. Od one famozne da institucije trebaju raditi svoj posao, pa do one da ne možemo biti taoci jednog čovjeka. Tako nekako. E, sad je situacija da imamo taoce i institucije koje nisu odradile svoj posao.

Znamo li koga čekamo?

Kad smo već kod odgojno-obrazovnog sustava, ima jedno sjajno književno djelo. Nekoć je bilo na popisu srednjoškolske lektire. Ne znam je li i danas. (Puno toga se promijenilo otkako nisam dio tog sustava.) Zove se “U očekivanju Godota”.

Sve mi se čini kao da njega čekamo. Pa ću citirati ključnu rečenicu koju su ponavljali Vladimir i Estragon u drami u kojoj im je tu poruku, kakve li “slučajnosti”, prenosio upravo jedan dječak: “Doći će“.

Godot kojeg mi čekamo očito će morati biti iznad politike, ali i iznad (ne)sposobnosti institucija. Njegov “čarobni štapić” treba, zamislite li čarolije (!), školsku djecu vratiti u klupe, da normalno nastave obrazovanje. (Ma, uzalud vam sve pametne ploče…)

“Doći će.” Doći će i rješenje ovoj situaciji. Jedino još ne znamo tko je u ovoj priči Godot. Ili znamo?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.