Mostarkić Gobbo: Znate li što je Vargarola?

Ništa na svijetu čovjeka ne može p(r)otresti kao istina. Čak i ona neizrečena. Ona tek naslućena. Nepoznata, a postojeća. Ona koja ježi kožu. Koja suosjeća. Takva je istina o jednoj pulskoj uvali zvanoj Vargarola.

Ono što sam o toj istini osjetila prije tri godine urezalo mi se ne samo u pamćenje, već u onu ladicu duše u koju pohranjujemo posebna sjećanja protkana osobitim poštovanjem. Pijetet. Dostojanstvo. Spomenik memorije. To je za mene priča o Vargaroli.

Prekrajanje povijesti

Istra je dio Hrvatske o kojemu se, zapravo, malo toga zna. Ono što većina građana danas percipira pristiže iz mainstream medija. Jednostranih, gotovo jednoumnih, unisonih. Sunce, more, turizam. Razvijenost na sve strane. Ali i neizostavna priča, uglavnom politički gurana posljednja tri desetljeća – tolerancija i multikulturalnost. U realnom životu, ta je priča (po)služila političkim strujama na vlasti da si kroz 30 godina osiguraju brojne mandate. No, sve ima svoje granice. Kod građana Pule to je apetit za političkim floskulama.

A priča o “spletu nesretnih okolnosti” na Vargaroli “prodavala” se više od dugih sedam desetljeća. Povjesničari i danas pokušavaju doći do svih činjenica. I neka. To je njihov posao, pa i misija. Misija svih nas ostalih je da suosjećamo s tom nezapamćenom tragedijom.

Činjenice se pokušavaju izbrisati protekom vremena i umiranjem svjedoka. Pa će netko prigodno, poslušnički i podobno, baš kao i nakon svake tragedije i(li) rata, pokušati prekrajati povijest. “Pričekajmo da poumire dovoljno članova obitelji, da prestanu tražiti istinu”, rekao je jedan naš uvaženi političar za nestale u Domovinskom ratu. Isto se može primijeniti i ovdje. 

Što je Vargarola?

Vargarola, ili na talijanskom jeziku Vergarolla, bila je prvom polovinom 20. stoljeća omiljeno kupalište i okupljalište pulskih Talijana. Ovoga se tjedna obilježilo punih 78 godina od 18. kolovoza 1946. Taj je dan bio prekretnica za sliku i priliku Pule do kraja 20. stoljeća. U uvali se, naime, toga dana održavala regata Coppa Scarioni. Uz kupače su tako okupljeni bili i brojni gledatelji.

U jednom trenutku eksplodiralo je više desetaka njemačkih protubrodskih podmorskih mina. Posljedice eksplozije su bile – stravične.

Podaci svjedoka i ostavljenih zapisa različiti su. Podaci o žrtvama tragedije još uvijek nisu do kraja usklađeni. S jedne se strane spominje broj od 65 poginulih. S druge strane, brojka doseže njih 116. Mnogi upravo potonju uzimaju kao službeni podatak. Ranjeno je 216 osoba. Među smrtno stradalima, dvadesetak osoba uopće nije bilo moguće identificirati. Među mrtvima je bilo najviše djece s majkama.

O uzroku tragedije na Vargaroli postoje dvije teorije. Za jedne je on tek “splet nesretnih okolnosti”. Drugima je namjerno izazvan čin koji je potaknuo i ubrzao masovni odlazak Talijana iz Pule godinu dana nakon tragedije.

>23. kolovoza 1946. Pula – zašto su partizani i OZNA eksplozivom ubili mnoštvo kupača na glavnoj gradskoj plaži?

Povijesni kontekst

Oni koji iole poznaju osnove povijesti, znaju da je 1946. godina dana po završetku Drugog svjetskog rata. Osim baštine tuge, ratovi iza sebe ostavljaju i mržnju, oružje, otvorene rane i još otvorenija pitanja. Važno je znati i da povijesna i demografska slika Pule nikada nije nosila jednoznačni kontekst. Kroz ovu glavnu vojnu, ratnu luku brojni su režimi ostavili svoje tragove. Mnogi od njih vidljivi su i danas. Ne samo na građevinama.

Za detaljnije shvaćanje potpunog konteksta događaja na Vargaroli i atmosfere među stanovništvom tog vremena, potrebno je posegnuti u (malobrojna) povijesna istraživanja. No, za razumijevanje konkretne tragedije važno je znati tek nekoliko detalja. Potrebno je prisjetiti se poratnih mirovnih pregovora. Ponajprije u Londonu, a zatim u Parizu gdje se raspravljalo o granicama između Italije i Jugoslavije.

Kako najbrže “riješiti” teritorijalno pitanje? Odgovor i dokazi su naša svakodnevica.

Tršćanski dnevni list Il Piccolo 2008. godine objavio je članak pod naslovom Gli archivi inglesi rivelano: la strage di Vergarolla voluta dagli agenti di Tito. U njemu se navodi da eksplozija na Vargaroli “nije bio nesretan slučaj, nego napad koji je organizirala Ozna, Titova tajna policija”. Članak potvrđuje naslov navodeći da je istina o tragediji “sadržana u dokumentima Nacionalnog arhiva Kew Gardens, u blizini Londona”.

O istinama se šuti

Istra je u 20. stoljeću bila mjesto nekoliko egzodusa stanovništva. I hrvatskog i talijanskog. Godinu dana nakon tragedije na Vargaroli, 1947., Pula je “pala” na svega nekoliko tisuća stanovnika. Prema nekim podacima, njihov broj se kretao od 3.500 do sedam tisuća. Dugogodišnje naseljavanje grada i okolice oficirima JNA pokazalo se kao perfidan plan čija je realizacija uslijedila.

Pustiti stvari “da se slegnu”? Pustiti prošlost? Zaboraviti? To su fraze koje slušamo desetljećima. Događaje ne treba politizirati? Naprotiv. Vargarola je događaj koji treba gledati upravo iz političke perspektive. Kao i ubijanje blaženog Miroslava Bulešića točno godinu dana nakon pokopa žrtava Vargarole. Kao i progon vjernika iz Istre. Kao i nebrojene druge komunističke zločine.

Zato i nakon 45 godina jednoumlja, ostaje uistinu fascinantna opčinjenost tim istim totalitarističkim režimom i u 2024. godini.

U Puli i Istri mnoge se povijesne istine izgovaraju šapatom. Pogrom Talijana jedna je od takvih tema. Pobijeni talijanski civili bačeni u jame, poznate kao fojbe, još su tabu tema. Još uvijek se šuti o brojnim nedjelima partizana i komunista. A bizarno i gnjusno, još se pulskim ulicama povremeno prigodno ‘prošeću’ petokrake i jugoslavenski barjaci.

Kada će istina doći na red? Hoće li?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.