Može li uvoz stranih radnika spasiti gospodarstvo Hrvatske? I zašto ne

radna snaga
Foto: Thinkstock

Početak godine vrijeme je kada ljudi preispituju dotadašnji tijek života i odlučuju što žele postići u idućoj godini. Nova godina 2021. osim početka još jedne godine, početak je i novog, trećeg desetljeća 21. stoljeća i kao što obični ljudi donose novogodišnje odluke, Hrvatska i Europska unija donose nove strategije za ovo desetljeće, piše Marko Banfić za Hrvatsko slovo.

Početkom svakog desetljeća trebao bi se održati cenzus odnosno popis stanovništva iz kojeg bi dobili važne podatke o broju, sastavu i kretanju stanovništva Lijepe naše. Već sada možemo sa sigurnošću tvrditi kako u Hrvatskoj živi manje ljudi nego što je zabilježeno na posljednjem popisu stanovništva 2011. godine, a demografi poput doc. dr. sc. Stjepana Šterca, profesora Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu procjenjuju i do 200.000 stanovnika manje.

Profesor Šterc već godinama upozorava na hrvatsku demografsku krizu i ukazuje kako bi demografski oporavak trebao biti nacionalni strateški cilj. Hrvatska nije izuzetak po ovom pitanju, jer demografska kriza pogađa sve europske države. U veljači prošle godine, predsjednik Italije Sergio Mattarella istaknuo je kako je i u Italiji demografska kriza najveća prijetnja egzistenciji te zemlje.

Dugotrajna depopulacija donosi i druge negativne posljedice, poput smanjenje broja radno sposobnog stanovništva, smanjenja tržišta a time i potražnje za robom i uslugama, što će imati negativan utjecaj na kompanije te kao krajnju posljedicu smanjenja nacionalnoga gospodarstva. Depopulacijom mnoga mjesta će opustjeti i preuzet će ih priroda.

U Hrvatskoj se počinje postavljati pitanje može li imigracija revitalizirati Hrvatsko društvo i spasiti našu ekonomiju. Imigracija može izgledati kao instant-rješenje kojim bi se u Hrvatsku naselilo radno sposobno stanovništvo, koje bi popunilo ispražnjena radna mjesta na kojima nema dovoljno domaćeg stanovništva i tako spasilo hrvatsko gospodarstvo.

Većini Hrvata nije poznato da se već uvozi značajna radna snaga. Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova vidljiv je ubrzani rast broja izdanih dozvola za zapošljavanje stranaca. Godine 2014. izdano je 113 dozvola za strane radnike, 2015. izdane su 143 dozvole za strane radnike, a 2016. izdano je 508 dozvola, da bi 2018. bilo izdano skoro 30.000 dozvola za rad strancima. Za 2019. bile su odobrene kvote za uvoz 57.000 stranih radnika, što u omjeru prema broju ukupnog stanovništva viši postotak od Njemačke. Za 2020. godinu Hrvatska je odobrila kvotu za čak 78.000 stranih radnika, no zbog uvođenja izvanrednih mjera u borbi protiv pandemije i učinka kojeg su te mjere imale na gospodarstvo, radilo je samo 32.000 stranih radnika.

Međutim, u društvenim znanostima ne postoje jednostavna rješenja. Prema ekonomskoj znanosti, termin „nedostatak radnika“ može se interpretirati na način da postojeći radnici ne žele raditi pod uvjetima koje su poslodavci voljni ponuditi. Da bi imigracija mogla biti rješenje hrvatskog demografskog problema, moraju postojati ljudi koji su spremni doći u Hrvatsku i raditi za uvjete koji su radnicima u Hrvatskoj neprihvatljivi. Imigranti često rade za niže plaće i u lošijim uvjetima od domaćih radnika, zbog čega predstavljaju nelojalnu konkurenciju domaćim radnicima, ali posljedično i manje zarađuju, što može stvoriti dodatne društvene probleme ako se strani radnici trajno nasele i zasnuju obitelj u zemlji u kojoj rade. Njihova djeca odrastaju u lošijim ekonomskim prilikama od domicilne djece, a njihove obitelji često nemaju osobnih, obiteljskih niti političkih veza s društvom u kojem se nalaze. Takva situacija dovodi do nastanka „izgubljenih generacija“, što se u Francuskoj i Belgiji pokazuje kao plodno tlo za nerede na ulicama, paljenje automobila i nastanak kriminalnih bandi.

Manja zarada i manja mirovina mogu stvoriti problem imigrantima ukoliko se oni ne mogu vratiti u svoju matičnu državu ili preseliti u neku treću državu s nižim troškovima života. Drugo, njihove obitelj u novoj sredini imaju poteškoća s prilagodbom novom načinu života što utječe i na slabije stvaranje veza s domaćim stanovništvom i doprinosi stvaranju alternativnih veza sa srodnim imigrantima. U ekstremnim primjerima, dolazi do odbacivanja normi društva u kojem se nalaze i stvaranja vlastitog paralelnog društva s normama inspiriranim društvom iz kojeg su potekli, drugim riječima, do getoizacije.

S druge strane, domaće stanovništvo u imigrantima može vidjeti konkurenciju za radna mjesta, za najam stanova ili kao sigurnu prijetnju i mogući uzrok porasta stope kriminala.

Silovanja 1400 (tisuću i četiri stotine) maloljetnih djevojčica engleskom gradu Rotherhamu, teroristički napadi od Pariza do Beča, sukobi između skupina migranata različitog podrijetla (Turci i Kurdi u Njemačkoj), uništavanja brojnih crkava, katedrala i sinagoga, samo su neke od posljedica useljavanja ljudi kojima je europska kultura strana.

Demografi koji zagovaraju useljavanja kao način revitalizacije hrvatske populacije, ističu kako nije svejedno odakle dolaze imigranti. Kako bi se imigrantska populacija što brže i lakše integrirala i asimilirala u domicilno stanovništvo, poželjno je privlačiti ljude istog ili sličnog kulturnog kruga.

Primjer Irske pokazuje da tradicionalno emigrantska država koja je, vodeći se pogrješnim ekonomskim politikama, tri desetljeća nakon osamostaljenja stanovnici u razočaranju napuštali, može promijeniti trend i postati ekonomsko čudo koje će privlačiti brojnu dijasporu ali i ljude iz brojnih drugih naroda da dođu raditi i trajno se naseliti. Takve promjene ne nastupaju slučajno, već kao rezultat dobrog vodstva s jasnom strategijom koje će istu dosljedno provoditi.

Kako stoji Hrvatska? Istraživanje motiva migracije i želje za povratkom koje je napravio demograf doc. dr. sc. Tado Jurić, profesora Odjela za povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu pokazuje da većina novih emigranata ne namjerava vratiti u Hrvatsku, a kao glavni poticaji odlaska navode se nezadovoljstvo političarima i državnim vodstvom, lošim pravosuđem, korupcijom i nedostatkom radne etike i poštenja.

Gospodarski pokazatelji daju drugi dio odgovora na pitanje zašto se ljudi iseljavaju. Prema podatcima Svjetske banke, u posljednjih deset godina bruto domaći proizvod Slovenije je rastao je skoro 4 puta brže od Hrvatskog, Srbije pet i pol puta brže, a Madžarske čak 7 puta brže od Hrvatskog BDP-a.

Nezaposlenost je u proteklih deset godina bila u padu, čemu je prema podatcima profesora Jurića najviše pomoglo iseljavanje u druge države Europske unije. Od uvođenja izvanrednih mjera, nezaposlenost je ponovo u porastu. U ožujku je nezaposlenih bilo 143.000, da bi u travnju njihov broj porastao za 11% i iznosio 159.000, što je više nego u istom mjesecu 2019. i 2018. godine. Broj evidentiranih nezaposlenih osoba se smanjio do rujna, vjerojatno kao posljedica popuštanja mjera za vrijeme turističke sezone, da bi se u prosincu opet vratio na travanjsku razinu. Ne smije se zanemarivati niti nezaposlenost mladih koji ne studiraju kojih prema podatcima Eurostata za 2019. godinu u cijeloj Europskoj uniji ima 9,4 milijuna odnosno 16,4% od ukupnog broja mladih. U Hrvatskoj za 2019. godinu nezaposlenost mladih koji nisu na studiju iznosi 17% od ukupnog broja mladih.

Mogućnosti zaposlenja sve je manje, dok je u ožujku 2018. i 2019. bilo osnovano preko 600 novih tvrtki, u ožujku prošle godine osnovano ih je manje od 400, a u travnju tek 160. Najviše su pogođene uslužne djelatnosti, posebno trgovina pićem kao i trgovina na malo i djelatnost prijevoza.

Za kraj nameće se nekoliko pitanja. Prvo je jesu li strani radnici taj „jackpot“ koji će spasiti hrvatsko gospodarstvo, ili je to ipak nešto drugo – možda vodstvo koje je spremno kontinuirano rješavati nagomilane ekonomske, pravne i ostale društvene probleme i tako preokrenuti loš trend, možda je to volja birača da honoriraju takvo vodstvo umjesto da se vode za lakim obećanjima?

Drugo važno pitanje jest je li moralno ispravno kolonizirati ispražnjene prostore s drugim i drugačijim narodima i od njih očekivati da prihvate uvjete na tržištu koje domicilno stanovništvo ne prihvaća i da žive pod vlašću pod kojom domicilno stanovništvo ne želi? Ako donositelji zakona i gospodarstvenici misle da je to u redu, trebali bi si postaviti pitanje hoće li to novi narod prihvatiti ili će jednog dana početi graditi društvo prema svojim pravilima u kojima neće biti mjesta za one koji su ih „tlačili.“

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatsko slovo