Tatjana Tomaić prošlog mjeseca je na 8. hrvatskom žrtvoslovnom kongresu govorila na temu: „Talijanski fašizam i hrvatski antifašizam u Istri od 20-tih godina do polovice XX. stoljeća“.
Tatjana Tomaić magistrirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (znanstvena grana hrvatska politika/politika Europske Unije) te je zaposlena u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Doktorandica je na Fakultetu političkih znanosti (znanstvena grana Komparativna politika). Područja njezina istraživanja su međunarodni odnosi, konfliktni potencijal i granična pitanja, politike identiteta, političke stranke i politički sustavi te hrvatska politika i politika Europske Unije.
Odgovorila je na nekoliko pitanja za Narod.hr.
Narod.hr: Istra se u Drugom svjetskom ratu nalazila razapeta između dva totalitarizma – talijanskog fašizma i jugoslavenskog komunizma. No, s druge strane, njezino pristajanje uz partizane značilo je ponovni povratak Istre u okrilje Hrvatske, za što je hrvatsko stanovništvo Istre bilo nedvosmisleno opredijeljeno. Znate li nam reći u kojoj je mjeri komunistička ideja prije toga bila raširena u Istri?
Tatjana Tomaić: Prije svega, želim samo reći da je taj put bio jedini mogući put, i pravni i politički, kroz koji su istarski Hrvati došli do svoje države. Znamo da je 1918. Italija okupirala Istru, da bi nakon toga, 1920. godine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca prepustila Istru Rapalskim ugovorom Italiji. Istarski Hrvati su se našli u jako nepovoljnom položaju: ugnjetavani, pod velikim pritiskom talijanizacije… I tako se prvi antifašistički pokret u Europi javio u Istri. To je bilo još prije nego što su fašisti i formalno preuzeli vlast u Italiji – ne smijemo zaboraviti da je talijanska država i prije dolaska fašista na vlast provodila represiju prema Hrvatima.
Talijanizirali su hrvatske krajeve, mijenjali su prezimena itd. Već 1921. dolazi do uspostave Labinske republike i, nakon toga, do Proštinske bune. To je bio prvi organizirani ustanak seljaka protiv talijanskog terora. Započeo je u veljači da bi bio ugušen u krvi u travnju 1921. Javnost, nažalost, malo zna o tome. Kada govorimo o Proštinskoj buni, treba znati da 1921. među istarskim Hrvatima praktički nije bilo komunista, bio je Ante Ciliga koji je dolazio iz Komunističke partije Jugoslavije. Ali, Komiterna je funkcionirala na način da je podupirala komunističke partije na teritorijima njihovih zemalja – budući da je Istra bila u sastavu Italije, tamo je podupirala talijanske komuniste. Talijanski komunisti nisu željeli imati nacionalno-integracijske procese kao što su to željeli istarski Hrvati.
Oni su samo željeli promijeniti unutarnji poredak. To je bilo sasvim različito od onoga što su željeli istarski Hrvati koji su sanjali Hrvatsku. U rujnu 1943., nakon pada Italije, u Istri je uspostavljena njemačka vlast te su Nijemci proveli također velika nedjela nad istarskim Hrvatima: palili su sela, ubijali ljude. I tada su narodnjaci i antifašisti morali prijeći u partizane jer nisu drukčije mogli organizirati otpor. Međutim, treba naglasiti da je veliku ulogu u tom otporu fašizmu imalo istarsko svećenstvo.
Narod.hr: Kakva je bila uloga katoličkog svećenstva u antifašističkom pokretu u Istri i koja je njihova zasluga za ponovni povratak Istre u okrilje hrvatske države?
Tatjana Tomaić: Istarsko svećenstvo, što je, nažalost, poprilično zaboravljeno, na čelu s mons. Božom Milanovićem je odigralo povijesnu ulogu u svemu tome. Treba znati da su svećenici sudjelovali u osmišljavanju i pisanju rujanskih odluka, odluka koje je predstavio Narodnooslobodilački odbor u Pazinu 13. Rujna 1943. Zbog toga je Jakov Blažević, kada je došao 25. rujna 1943. u Istru, gdje ga je poslao ZAVNOH, donio poruku neslaganja i nezadovoljstva jer su nositelji antifašističkog pokreta bili narodnjaci, a ne komunisti. Svećenici su imali presudnu ulogu u tome. Nažalost, danas je to dosta zapostavljeno i danas se pokušava progurati viđenje da su antifašisti bili samo komunisti. To nije istina jer se komunistički pokret u Istri razvio kasnije, nakon pada Italije.
Mons. Božo Milanović je, zajedno s ostalim svećenicima, napisao Spomenicu koju su pripremili za savezničku komisiju. Obilazili su sela i kroz Spomenicu su, na osnovu matičnih knjiga i pripadnosti hrvatskom narodu, pokazali su da u Istri ima više Hrvata te pokazali kako je njihov položaj bio vrlo nepovoljan za vrijeme talijanske okupacije Istre. To su u Parizu uvažili i 10. veljače 1947. je potpisan Pariški mirovni sporazum, kojim je Istra pripala Jugoslaviji. Nemojmo zaboraviti da su Hrvati također jako stradavali i pod komunističkom vlašću: oni koji se nisu slagali s komunističkim idejama su često završavali kao žrtve koje su bacane u jame – fojbe. Iako se obično govori o talijanskim žrtvama fojbi, treba znati da je bilo i hrvatskih žrtava.
Također, uzmimo primjer blaženog Miroslava Bulešića koji je zaklan u kolovozu 1947. u Lanišću. Usprkos svim tim progonima, hrvatski su svećenici bili svjesni da je to ključan povijesni trenutak kada Istra treba konačno pripasti Hrvatskoj. Poznata je ona rečenica mons. Bože Milanovića, kada ga je jedan novinar u Parizu upitao kako to da istarski svećenici žele radije pod komunističku Jugoslaviju nego pod katoličku Italiju: „Državne granice se određuju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje.“
Narod.hr: U javnosti ste često nastupali govoreći o problemu hrvatsko-slovenske granice. Autorica ste i knjige Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji. O čemu progovarate u toj knjizi?
Tatjana Tomaić: Ta knjiga je jedna studija slučaja koja je izašla 2013. godine, kada se očekivao pravorijek Arbitražnog suda. Nakon toga je došlo do skandala s arbitražnom prijevarom i sada će se taj spor trebati riješi na neki drugi način. U pripremi je i druga knjiga o toj temi, nastavak te knjige.
Prije moje knjige nije bilo sveobuhvatne literature o toj problematici dok su Slovenci kontinuirano proizvodili materijal o granici u Savudrijskoj vali kroz različite doktorske disertacije, kongrese itd. dok se kod nas, osim morskog razgraničenja, gotovo nitko time nije bavio. Slovenska prijevara natjerala nas je da ne prihvatimo arbitražnu odluku i vjerojatno će se u budućnosti pitanje granice sa Slovenijom riješiti bilateralno.
