N1 prilogom o HKS-u dokazao da novinari koji komentiraju Crkvu nemaju osnovno znanje o njezinom nauku

Foto: Thinkstock

Malo bi bilo reći da je izvještavanje hrvatskih medija o religijskim i vjerskim temama palo na niske grane; ono je odavno dotaknulo dno, a najžalosnije je što se s tog dna i ne želi podignuti na neke pristojn(ij)e razine.

Najsvježiji primjer dolazi nam s N1 televizije, “regionalnog” medija koji se ponosi “profesionalnim timom novinara i urednika” uz čiju pomoć “N1 pruža točne i pravovremene informacije s lica mjesta”, ali i činjenicom da se radi o “ekskluzivnom informativnom partneru CNN-a”, televizijske kuće koja stoji kao sinonim za kvalitetno novinarstvo.

Ipak prateći njihov rad, osobito na polju Katoličke Crkve te debate oko moralnih pitanja, teško se oteti dojmu kako su “zažmirili na jedno oko” kada su u pitanju profesionalnost, ali i novinarska etičnost.

To se možda najbolje može vidjeti u njihovu izvještavanju o potpisivanju sporazuma između Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, kojim se uspostavlja suradnja spomenutih institucija u svrhu kvalitetnijeg obrazovanja studenata na studiju sestrinstva koji je pokrenut na HKS-u.

Premda se radi o vrsti sporazuma koji nisu nikakva rijetkost u području znanosti i akademske suradnje, kao ni u djelovanju HKS-a, na N1 televiziji očito smatraju kako se radi o iznimno kontroverznoj temi, a tu kontroverzu vide u mitskom sukobu vjere i znanosti.

Cijeli slučaj na sebe su preuzele dvije novinarke, Ana Benačić i Mirela Bačić, tako da je prva napravila intervju s v.d. ravnateljicom Klinike Alemkom Markotić, dok je Bačić intervjuirala rektora HKS-a, Željka Tanjića.

Volio bih ovdje nakratko stati i razjasniti neke termine.

Novinarska etika stara je koliko i samo novinarstvo. Jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u tom području, Denis McQuail, redovito naglašava važnost etičnosti u izvještavanju, a među etičke prioritete ubraja “istinitost i točnost, nepristranost i poštenje, poštivanje osobnosti, neovisnost o pojedinim interesima, poštivanje zakona i konačno moral, pristojnost i dobar ukus”.

Ono što je ključno ovdje zamijetiti jest kako se radi o prilično visokim idealima. Budimo iskreni, koliko smo puta sami slagali neku malu laž da bismo se spasili posljedica poput roditeljske kazne ili jedinice u imeniku (“pas mi je pojeo zadaću”)? Ili koliko smo puta bili “nepristrani”, osobito ako nas neka tema ili osoba posebno “dira”? Koliko smo puta bili pristojni i poštivali zakon dok smo pijani padali preko nogu na glavnoj gradskoj ulici ili prevozili bakinu sirnicu preko granice, mrtvi-hladni gledajući policajca u oči dajući uvijek isti odgovor na uvijek isto pitanje: “Imate li što za prijaviti?” Možda vi niste, ali ja jesam.

Premda činjenica kako su ti ideali teški za postići ipak, a ovo je ključni dio, oni su dostižni te bi cilj svakog novinara, ali i svake osobe trebao biti usvajanje tih ideala.

Novinarke o kojima ovdje pišemo to nisu napravile. Premda se može argumentirati kako su u svom poslu bile hrabre (što jedan drugi autor koji piše o etici novinarstva, Fred Brown, zajedno s iskrenošću i poštenošću stavlja u obilježja dobrog novinara), one nisu bile iskrene i poštene, a time njihova “hrabrost” ostaje bez važnog temelja.

Ključni problem Ane Benačić i Mirele Bačić jest nepoznavanje osnovne vjerske (pa i znanstvene) terminologije, točnije njihovo nepoznavanje značenja riječi “dogma“. Obje novinarke postavljaju pitanje “vjerskih dogmi” koje bi, prema njihovim riječima, mogle utjecati na znanstveni pristup medicinskih sestara koje studiraju na HKS-u.

Tako Bačić tvrdi: “Što se tiče učenja, nedvojbeno je da dolazi do sukoba između katoličke dogme i znanosti. Konkretno, kako ćete buduće medicinske sestre naputiti da rade u bolnicama, ako se to kosi s onim što znanost smatra ispravnim? Konkretno, što ih učite o upotrebi prezervativa?

Njena kolegica, Ana Benačić, pak pita: “Smatrate li da iz takvog studija sestrinstva izlazi medicinski kadar koji neće biti opremljen svim znanjima koje danas čine fundus moderne, znanstvene medicine, upravo s obzirom na vjerske dogme koje su preduvjet studiranja na matičnom fakultetu, a ideologizirana literatura je sastavni dio programa studija sestrinstva?

Ovdje nemam namjeru braniti rektora Tanjića i ravnateljicu Klinike za infektivne bolesti, gospođu Markotić, oni su svojim odgovorima već obranili i sebe i sporazum. Ipak moram istaknuti nekoliko stvari.

Prvo, obje novinarke sigurne su kako će HKS pružati “ideologizirano” obrazovanje, premda će medicinske predmete predavati osoblje Klinike “Dr. Fran Mihaljević” i premda je svakome jasno, a to je dobro primijetila i ravnateljica Markotić, kako ne postoji “ideologizirana infektologija i mikrobiologija”.

Drugo, čini se kako novinarke uopće ne razumiju osnovnu znanstvenu, a posebno vjersku terminologiju, točnije što je znanost, a što vjera, i kako to dvoje postoji na apsolutno različitim poljima života, koja se međusobno isprepliću, ali se ne kose. Drugim riječima ne postoji vjerska “dogma” koja niječe ijedno znanstveno postignuće u medicini. Da budem radikalan, ne postoji nijedna vjerska “dogma” koja niječe postupak dobivanja i korištenja kondoma, postupak umjetne oplodnje ili pobačaja. Ono čime se Crkva bavi jest moralnost tih čina.

Znači, premda je Crkva svjesna da kondomi mogu smanjiti rizik od spolno prenosivih bolesti, ona smatra kako se radi o lošoj metodi iz moralnih razloga, a ne iz znanstvenih (premda postoje i znanstveni razlozi zašto kondom nije adekvatan za suzbijanje spolnih bolesti). Stoga se sukob događa na etičkoj razini, a ne znanstvenoj kako to novinarke tvrde. Ista je stvar i s umjetnom oplodnjom i pobačajem, ali i istospolnim “brakovima”. Oni se niječu na moralnoj, ne na znanstvenoj razini. A etička razina u sekularnoj Hrvatskoj zaštićena je državnim zakonima u obliku priziva savjesti. I to je istinska demokratska tekovina naše države i pravo svakog liječnika ili medicinske sestre.

Sukob između znanosti i vjere postojao bi u medicinskom smislu kada bi Crkva, npr., negirala da se postupkom umjetne oplodnje može dobiti dijete ili da je to dijete nekako “bolesno” jer je začeto u “epruveti”. Crkva to, naravno, ne tvrdi, ali tvrdi da jedno rođeno dijete nije vrijedno ostalih zamrznutih života u obliku embrija skladištenih u “frižiderima” koji se dobiju postupkom umjetne oplodnje, a često na kraju bivaju uništeni. To nas opet dovodi do etike i morala.

Znanost govori “kako” nešto nastaje, ali etika odlučuje o ispravnosti onoga što je u ovom slučaju medicinska znanost proizvela. Slično možemo primijetiti i za postojanje atomskog oružja. Činjenica da ga je znanost napravila i tumači kako se može koristiti ne govori o “stavu” znanosti prema toj pojavi. Stav dolazi iz etičkih načela na koje mogu utjecati drugi faktori poput politike, religije i sl. Reći kako su pacifisti koji se bore protiv upotrebe atomske bombe u “sukobu sa znanošću” je besmisleno, pa čak i ludo. A to je upravo ono što spomenute novinarke tvrde.

Na taj način čitatelji su umjesto informacije o sporazumu dobili moralnu raspravu prouzrokovanu neznanjem i nepoštenjem novinarki koje se nisu udostojale informirati o osnovnom značenju onoga o čemu izvještavaju. Drugim riječima, nisu napravile svoj posao, kao što svoj posao nije napravio niti njihov urednik kada je spomenute tekstove i priloge pustio u javnost.

Ostatak teksta pročitajte na Bitno.net.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/bitno.net