Prije nekoliko me dana švrljanje bespućima interneta odvelo na portal poznatog ženskog časopisa Gloria gdje mi je pažnju privukla kolumna jednog mladog hrvatskog glumca u kojoj se ističe kako muškarci koji su podnijeli zahtjev za udomljavanje djeteta imaju puno više petlje nego oni koji se, kako kaže, busaju u prsa za dječja prava, piše Nikolina Nakić.
Kolumna inače pršti patetikom i frazama koje smo već više puta imali prilike čitati u hrvatskom medijskom prostoru no ono što se uvjetno rečeno izdvaja od članaka sličnog tipa je besramno korištenje riječi djevojčice koja se nalazi u Domu za nezbrinutu djecu a koje služe da bi podcrtale agendu koja je prošla na Zapadu i sada se udruženim medijskim pothvatom nastoji progurati kod nas – kako istopolnim parovima omogućiti prvo udomljavanje, a kasnije i posvajanje djece. Glumac tako raznježeno citira dvanaestogodišnjakinju kojoj je najdraža boja roza, ali nema jaknu takve boje jer ima jaknicu iz donacije, no pragmatično govori kako je ipak topla pa mora biti zadovoljna. U besramnom ataku na emocije čitatelja glumac navodi kako malena zamišlja svoju mamu kao crnokosu ljepoticu sa zelenim očima, kako opravdava to što ju je mama ostavila time što je bila sigurno primorana na to, ali jednom kad se malena proslavi kao glumica majka će je prepoznati na filmskom platnu po očima koje je naslijedila od nje. Dalje navodi kako se curica nada kako će dobiti priliku odrastati u domu punom ljubavi i uz to još i kaže: “Oni će čak dobiti i naknadu od države za mene, zamisli Karlo!”
> Tko su Ivo Šegota i Mladen Kožić i koje udruge i stranke stoje iza njih?
Zamisli, Karlo, da ne trebaš napisati patetičnu kolumnu ovakvog tipa i da si roditelj. Zašto to treba zamišljati ? Jer bi onda znao kako se djeca te dobi izražavaju i kako razmišljaju, nije im bitno je li jakna topla i moraš tisuću puta provjeravati imaju li ispod majice potkošulju i dovoljno debele čarape, nekakva naknada od države koju bi njihovi staratelji primili njima je imaginarna priča i nema značenje kao u odraslim glavama – zapravo većina rečenica koje je u ovoj kolumni ” izgovorila ” ova djevojčica zapravo su tvrdnje odraslog muškarca koji piše rečenice koje je kao izgovorilo dijete a koje perfidno usmjeravaju misli i emocije čitatelja u smjeru u kojem se već želi.
U kolumni djevojčica oca ne spominje, kako to? Ništa ovdje nije slučajno, pa tako ni to. Majčinska figura postoji, ona će djevojčicu jednog dana prepoznati i rasplakati se i zagrliti je, a pošto majka već postoji onda joj majka i ne treba, jel tako? Topao dom curici tako mogu pružiti dvojica tata, što potpisnik kolumne svim srcem želi i preporučuje i silno se ljuti na državu koja je tako nešto drznula ovom istospolnom paru uskratiti. Glumac potom vadi tešku artiljeriju i ljutito se obrušava na tzv hodače za život i udrugu U ime obitelji , za koje kaže kako se zauzimaju za nerođene, no ne i za rođene i kako ih nije vidio na popisu donatora Doma za nezbrinutu djecu u Zagrebu.
Kaže Karlo da pripadnici pro life pokreta ne brinu za rođenu djecu. Dragi Karlo, niti je lijepo stavljati patetične riječi odraslog muškraca u usta djevojčice niti je lijepo lagati. Kada već blatiš udrugu U ime obitelji onda se barem potrudi guglati, Google ti je prijatelj , te saznati tko je osnovao hrvatsku podružnicu Marijinih obroka i čime se oni bave. Da ti pomognem, hrane gladnu djecu. Također ne bi bilo od viška pogledati što još rade hodači za život, aktivnosti udruge Betlehem, njihove kuće gdje smještaju trudnice odbačene od svih , sve akcije kojom se nabavljaju apsolutno sve potrepštine za bebe i da, njihovim korisnicima ne trebamo stavljati imaginarne riječi u usta. Pun je internet njihovih svjedočanstava. No razumijem da se ne bi uklopila u temu.
Svako, ali baš svako dijete zaslužuje osjetiti ljubav i toplinu obiteljskog doma. Skloni smo stvar preokrenuti naopačke i zato nije od zgorega ponoviti: ne postoji pravo odraslog para na dijete nego svako dijete ima pravo na majku i oca. Ovdje nije riječ o tome da netko želi nekoga diskriminirati ili da se radi o mržnji prema homoseksualnoj populaciji – ne, ovdje je isključivo riječ o dobrobiti djece i o tome da djeca imaju pravo odrastati u stabilnoj obitelji punoj ljubavi koja će ih uspješno pripremiti za sve izazove koje će im život donijeti, a nažalost dio kojih su već i iskusili. U hrvatskim medijima nećete pročitati rezultate opsežnih studija, jednu Mark Regnerusa sa sveučilišta Texas i Austin u SAD- u i drugu, onu Douglasa W. Allena znatno obimniju jer je ispitan uzorak od 20 posto ukupne populacije Kanade, a koje donose gotovo istovjetne rezultate: podaci koje su dobili govore da će djeca iz istospolnih obitelji u prosjeku rjeđe završiti srednju školu. . Regnerusovo zapažanje ne govori samo o nižoj razini obrazovanja nego o manjoj sigurnosti i zaštiti u obitelji,češće pate od depresije, češće su bili hapšeni, ako su ženskog spola, imali su više seksualnih partnera, kako muških tako i ženskih, imaju začudno 10 puta veću mogućnost da ih je roditelj ili odrasli skrbnik spolno dodirivao, imaju skoro 4 puta veću mogućnost da su bili „fizički prisiljeni“ na seks protiv svoje volje, imaju veću mogućnost da se suočavaju s problemom „vezivanja“ s obzirom na sposobnost da se oslone na nekoga, češće koriste marihuanu, češće puše, češće provode mnogo više vremena gledajući televiziju, češće su bili kažnjavani za veće prekršaje.
Ali da, zanemarite studiju iz zemlje koja ima dugu tradiciju zakonskog priznanja istospolnih parova i istospolnog roditeljstva i slobodno eksperimentirajte i dalje s djecom. Govorite u ime ljubavi i sipajte pritom iz rukava patetične fraze o istoj, no jednu činjenicu NIKADA nećete moći pobiti: za djecu je najbolje odrastanje u stabilnoj heteroseksualnoj obitelji. Interesantno je da se često uspoređuju tzv stabilna homoseksualna obitelji i disfunkcionalna heteroseksualna i pritom se tvrdi kako je bolja ona prva. Zašto uopće uzimati problematičnu heteroseksualnu obitelj kao išta relevantno za usporedbu? Uspoređujemo iste redove veličina – stabilnu obitelj koja ima oca i majku i onu gdje ne postoji majka nego npr dvojica očeva. Tko se i kada usudio ustvrditi da djetetu nije potrebna majka? Da, mnogi su samohrani očevi silom prilika uspješno othranili svoju djecu, no kad god pitate tu djecu je li im nedostajala majka, što mislite kakav odgovor su oni mogli dati?
I još jedna stvar – prije šest godina uoči referenduma za brak mediji su javnost jednoglasno uvjeravali kako se tu radi isključivo o tome kako gejevi imaju pravo voljeti, kako imaju pravo naslijediti imovinu partnera, posjetiti ga u bolnici za vrijeme bolesti – kategorički se odbijala pomisao da je sljedeći korak posvajanje djece. Svih ovih godina primjenjivala se taktika kuhanja žabe u hladnoj vodi – jednom kad voda zavri, žaba neće primijetiti da je skuhana- biti će skuhana i mrtva.
Skuhan je i umrtvljen dobar dio hrvatske javnosti koji je progutao priču o ljubavi i požrtvovnosti začinjenu navodnom okrutnošću onih koji brinu za nerođene.
Zamisli, Karlo. Patetičnim izljevima i medijskoj opsadi unatoč u Hrvatskoj još postoje ljudi koji čvrsto i uvjereno tvrde da ne postoji pravo na drugo ljudsko biće- na dijete i koji žele da sva djeca iz domova osjete zagrljaj i majke i oca i koji borbu za njihovu sreću vide u poboljšanju zakona o posvojenju i udomiteljstvu. Pročitajte pisma djece koja su odrastala u istospolnim zajednicama američkom Vrhovnom sudu , pročitajte sve što su rekli i onda nam ponovno prodajte priče o ružičastoj ljubavi koju su osjetili – ako ćete imati obraza. Kao i u roditeljstvu, nekad u riječi NE ima puno više ljubavi nego u bezuvjetnoj DA. Možda nije toliko slatka i patetična, ali je barem istinita.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
