Odluka vladajućih da parlamentarne izbore naguraju već u srpnju čudovišna je. Još uvijek smo u stožerokraciji, još uvijek slušamo iz tjedna u tjedan kako su “sljedeća dva tjedna ključna”, iz Zagreba se autom bez dozvole ne može ni do Karlovca, ne rade škole i fakulteti, zdravstveni sustav već je drugi mjesec zamrznut, ne možeš rođaku na sprovod, o krštenju djeteta ili vjenčanju da se ne govori, ali odjednom su vladajući uvjereni kako se može i treba čim prije na izbore, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Virus je u povlačenju. No je li to dovoljno da se raspišu izbori, i to ne u roku, nego znatno prije njega? Tko nam jamči da će se moći glasovati normalno? Ako je već HDZ-ov stožer taj koji određuje ne samo slobodu kretanja, ritam života, uspješnost e-škole i modalitete roštiljanja, već izgleda i to do kada ima ili nema virusa u Hrvatskoj, tko jamči da će u srpnju, primjerice, hrvatski državljani s prebivalištem izvan RH moći konzumirati svoje biračko pravo? Ne znamo kakvo će biti stanje u srpnju s virusom u pojedinim zemljama, a HDZ i SDP se složno i dalje protive uvođenju elektroničkog glasovanja – po njima se sve može on-line, sad već i odškolovati dijete, ali se ne može izvesti jednostavna operacija poput davanja glasa, što Estonija čini već 15 godina. Razlog je jasan, njihove stranačke klijentele svakako izlaze na izbore, i što je odziv manji njihov relativni udio je veći. Hoće li izbori biti regularni ako dio birača ni teoretski ne bude mogao glasovati u 11. izbornoj jedinici?
Korona-demokracija onemogućila je formiranje bilo kakve nove opcije. Ako je netko namjeravao osnovati stranku, očekujući izbore na jesen, sada je izvisio.
(…)
Uz to, požurivanjem izbora vladajući očito žele iskoristiti izvjesnu popularnost Stožera. Ali ona se topi iz dana u dan. Uz upitnike koji su se počeli rojiti oko cijele priče, ljudima je svakodnevno soljenje pameti dojadilo i sada proizvodi kontraefekt. Već počinje škrgut zubi, no oni barem žele preduhitriti jauk do kojeg će doći kad zijevne rupa prouzročena “pretjeranim granatiranjem” mjerama oko korona virusa.
U međuvremenu, samo tri mjeseca nakon inauguracije predsjednik Milanović je jednom rečenicom i jednom gestom sebi dokinuo mogućnost biti predsjednik svih građana. Žalosno je da će mu sljedećih 57 mjeseci mandata proći u besplodnom ideološkom prepucavanju. Ono što se moglo riješiti elegantnim ignoriranjem njemu nezgodnog detalja i ne nasjedanjem na provokaciju, razvilo se u prelamanje preko koljena i dovođenje samog sebe u semiotički bezizlaznu situaciju koju mu otvara pitanje čije je znakovlje u Domovinskom ratu bilo naše, HOS-ov znak na rukavu Jean-Michela Nicoliera i Žarka Manjkasa Crvenkape ili petokraka na glavi Ratka Mladića i Veselina Šljivančanina? Znakovi dobivaju značenje ovisno o kontekstu, a isto tako se kasnijom uporabom i preoznačavaju.
Milanović je namamljen HOS-ovim grbom opet upao u rupu jugokomunističke demagogije iz koje se ljevica u Hrvatskoj za naših života očito neće izvući. Mediji su sve to spremno dočekali i nametnuli kao top temu. Složila se igra u kojoj Plenković i Jandroković ispadaju tvrde Hrvatine i branitelji digniteta Domovinskog rata, valjda sa svojim koalicijskim partnerom Pupovcem, koji je za razliku od Milanovića znao ležerno prijeći preko koketiranja s NDH, ne zamjerajući to ni Stipi Mesiću ni Ivici Đikiću.
(…)
Jandroković se tužbom dovodi u nezgodnu situaciju jer mora dokazati da nije rektalni alpinist. Osobno mi se ta metafora ne sviđa, osim što je vulgarna, nekako je preelaborirana. Sud će u tom procesu desetljeća svakako kao vještaka trebati angažirati nekog profesora jezika, možda i retorike koji će razlučiti označitelj i označeno u spornom iskazu. U hrvatskoj frazeologiji su analne metafore uobičajene za označavanje poltronstva. Sud će na koncu morati prosuđivati više o sadržaju nego o formi, točnije, je li se o dotičnom u javnosti mogao steći dojam da je poltron ili nije.
Ostaje vidjeti i hoće li Bernardić u dokaznom postupku proširivati metaforu pa, primjerice, navesti kako je u spornom “alpinizmu” Mount Everest bio Sanader, Plenković Mont Blanc, Kosorica Triglav, a Karamarko Velebit. Jandroković je neupitno svima njima bio najbliži suradnik, svi su odlazili, metaforički rečeno, s nožem u leđima, a on bi ostao uz sljedećeg. Ali, nije do njega, oni su krivi što se mijenjaju. On je uvijek isti, uz vođu. Po svemu viđenom zadnjih dana, nakon dva mjeseca korona tupila, slijede nam dva mjeseca dobre političke zabave.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
