U svom mistificiranju briselske birokracije i preziru prema građanima domaći eurokrati ne poznaju granice. Već godinu dana obmanjuju javnost tobožnjom silnom važnošću hrvatskog predsjedanja Vijećem EU prvih šest mjeseci sljedeće godine. Pa se, eto, moramo pripremiti, umiti, skoncentrirati, jer to je jako važno, sve će oči biti uprte u nas (o tome tko je predsjedao zadnjih polugodišta većina ljudi nema blage veze, jer se ionako svi izrotiraju), piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Trebamo se i nadati da će to biti onih šest mjeseci kada nismo faktor nestabilnosti u ovom dijelu svijeta i preslika NDH, kako kaže jedan član vladajuće koalicije, koji svako dva tjedana o tome mijenja mišljenje. Radi se o ispraznom naklapanju koje jednu običnu birokratsku rotaciju prikazuje kao stvar od silnog nacionalnog interesa. Niti je hrvatsko šestomjesečno predsjedanje tim Vijećem posebno važno, niti ćemo imati ikakve stvarne odgovornosti, a kamoli neke posebne koristi. Inače, u ovom polugodištu, ako to nekoga zanima, predsjeda Finska.
Dakle, kad god čujete ili pročitate nešto poput „hrvatsko predsjedanje EU“ prevedite slobodno to u mislima u „bla, bla, bla“, žubor vode u vodokotliću ili Despacito, potpuno svejedno. Jer to je nevažno.
Ako mislite da je „bla, bla, bla“ pregruba i neodgovorna diskvalifikacija diskursa o hrvatskom predsjedanju Vijećem EU, evo izvadak o tom epohalnom zadatku sa službene stranice našeg Ministarstva vanjskih poslova:
„Uspješno predsjedanje Vijećem EU oslanja se na sposobnost predsjedavajućeg da osigura napredak i postigne rezultate vezano uz tekuće zakonodavne akte i otvorena pitanja koja se nalaze na dnevnom redu Vijeća. Predsjedavajući nastoji postići rezultate unutar iznimno zahtjevne mreže formalnih i neformalnih procedura i pregovora te komunikacijskih kanala. Za svaku državu članicu koja predsjeda Vijećem važno je da bude svjesna navedenih izazova te se za iste kvalitetno pripremi, angažirajući pri tome sve nužne nacionalne institucionalne resurse.“
Kardeljev „Zakon o udruženom radu“ iz 1976., simbol komunističke šuplje priče, djeluje kao kristalno jasna i razgovijetna proza prema ovoj zaumnoj magli eurokratskog novogovora.
Ovog tjedna formirana je nova Europska komisija, sastavljena od predsjednice i 27 povjerenika, po jednog iz svake države članice. Novi hrvatski predstavnik u Komisiji je Dubravka Šuica, koja je postala jedan od osam potpredsjednika tog tijela.
U novom sastavu Komisije podpredsjednike su dobili, primjerice, i Latvija, Slovačka, Češka i Grčka. Ili, još zornije, ako slijedimo Plenkovićev kriterij, što možemo zaključiti o važnosti Luksemburga za EU, kad je notorni Jean-Claude Juncker zadnjih pet godina bio predsjednik Komisije? A i u tom sastavu su Latvija i Slovačka imali potpredsjednike.
Neki vanzemaljac koji bi nas posjetio i čuo za taj kriterij pomislio bi da Luksemburg ima 200 milijuna stanovnika i zauzima barem trećinu teritorija EU, a po snazi ga slijede Slovačka i Latvija.
Junckera je naslijedila Ursula von der Leyen, bivša njemačka ministrica obrane koja je u šestogodišnjem ministriranju srozala njemačku vojsku na najniže grane u povijesti, do te razine da je ministar obrane u vrijeme Helmuta Kohla Rupert Scholz javno izjavio da je stanje Bundeswehra katastrofalno. Nemaju upotrebljive letjelice ali, zahvaljujući toj demokršćanki, imaju rodnu i LGBT politiku i tečajeve u vojsci, od čega valjda Putin posebno strepi. O novoj predsjednici EK treba još napomenuti da je bila optužena za plagiranje doktorata, uz prilično čvrste argumente. Ovog tjedna je sastavila „europsku vladu“ u kojoj postoji niz bizarnih resora, među kojima i resor za “zaštitu našeg europskog načina života” na čijem čelu je Grk Margaritis Schinas. Naravno, i on je potpredsjednik, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list
Još jedan podpredsjednik je i Nizozemac Frans Timmermans koji je poslovodni potpredsjednik za „europske zelene poslove“. To je, otprilike, nešto kao ministarstvo vjere jer ekologija postaje nova (para)religija, koja u ostvarenju svojih ciljeva ne preže ni od zloupotrebe bolesnog djeteta, kao u slučaju Grete Thunberg, za neku vrstu suvremenog dječjeg križarskog rata.
Za razliku od velikih igrača koji su podijelili važne resore, manje zemlje EU su dobile isprazne domene kao što su „Demokracija i demografija“ (Hrvatska), „Zaštita našeg europskog načina života“ (Grčka), „Ravnopravnost“ (Malta) ili „Krizni menadžment“ (Slovenija).
Kako stvari stoje, Europu, točnije europsku civilizaciju uskoro će trebati spašavati od Europske unije. Euroni se iščuđavaju Brexitu i uvjeravaju nas kako su ga izglasali neupućeni, neobrazovani, lažnom panikom obmanuti Britanci, ali istina je sasvim drugačija.
Britanci su postupili racionalno, jer kao narod duge demokratske tradicije i s ozbiljnim institucijama brzo su detektirali da je Bruxelles otišao na stranputicu, jednako kao što su zemlje Višegradske skupine, sa svježim sjećanjem na stari totalitarizam, nanjušile zametke novog, kroz sužavanje prostora slobode, demokratski deficit, birokratizaciju, novogovor, preodgoj građana, cenzuru, čemu se s pravom sve čvršće opiru.
Argument više zašto je trebaju napustiti. Zašto će se Brexit na koncu ipak dogoditi? Najbolje je odgovoriti retoričkim pitanjem. Jesu li Britanci stotinama godina gradili institucije, stvorili Oxford i Cambridge, izrodili Shakespearea i Chestertona, Elizabetu i Viktoriju, Churchilla i Margaret Thatcher za to da bi im danas Dubravka Šuica krojila kapu, zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
