Nino Raspudić: Ono što Milanoviću čine komunistički metuzalemi, predsjednici radi njezin tim i HDZ

Foto: Snimka zaslona

Bože, sačuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću se znati obraniti i sam. Ova stara cinična misao najbolje opisuje nevolje s kojima se u zadnje vrijeme suočavaju najistaknutiji predsjednički kandidati u Hrvatskoj. U završnici procesa svrstavanja i iskazivanja potpore sve više se čini kako ishod izbora neće toliko odrediti protivničko odmaganje koliko prijateljsko “pomaganje”, piše Nino Raspudić za Večernji list, u kolumni koju djelomice prenosimo.

Ovog tjedna najviše su odmogli pomagači Zoranu Milanoviću. Predsjednik IDS-a Boris Miletić u ime stranke dao je potporu kandidatu Milanoviću i važno naglasio kako će se “na predsjedničkim izborima birati između nazadne i napredne Hrvatske”. Ma nemoj! Hoće li se ikada u ovoj zemlji moći održati normalni izbori koji neće biti predstavljeni kao crno-bijeli rat dobra i zla ili sukob civilizacija?! Ne, Miletiću, ne bira se između nazadne i “napredne” Hrvatske, što je već stoput prežvakana progresistička floskula provincijalnih post-komunista, nego između jednako legitimnih kandidata koji će zadovoljiti uvjete kandidature i ponuditi svoje programe javnosti na demokratskim izborima.

A što se tiče famozne “otvorenosti” koju sebi i svojima ekskluzivno prisvaja Miletić, najpoštenije bi bilo kompletnu migrantsku kvotu odrezanu Hrvatskoj smjestiti u otvorenu i tolerantnu Istru, jer zašto da se migranti pate u zatucanim, nazadnim županijama koje, za razliku od IDS-ovaca ne žele to bogatstvo? O Miletićevoj “modernoj” Hrvatskoj dosta govori i to što je jedan od najmodernijih ljudi u Hrvatskoj, Josip Manolić, također ovaj tjedan dao potporu Milanoviću, od koje ga može zaboljeti glava više nego od IDS-ove.

Ispada da je moderna Hrvatska ona Jože Manolića.

Manolić je u izjavi novinarima, koju je dao na otkrivanju biste Mahatme Gandhija na zagrebačkom Bundeku, svoju tezu kako Grabar Kitarović ne može pobijediti potkrijepio ovako: “Ne može pobijediti jer je polovica Hrvatske odmah na početku protiv nje zbog izbacivanja Tita kao nosioca jednog antifašizma. I sad ćemo mi objediniti i SDP, i antifašizam, i mislim da ćemo već u prvom krugu dobiti bitku protiv gospođe”. Iz ovoga proizlazi kako je polovici Hrvatske presudno važno da bista jugoslavenskog komunističkog diktatora krasi ured predsjednika demokratske Hrvatske. Zatim, Manolić govori o “mi”, dakle, ispada da je dio tima. Objedinjuje i SDP i antifašizam i najavljuje pobjedu u prvom krugu u bitki (dobro da nije rekao u ofenzivi) protiv “gospođe”.

Milanović bi se, nakon ovoga, trebao očitovati o tome je li Manolić dio tima. Kao uskoro stogodišnjak Manolić je etički otišao u zastaru.

Manolić je već godinama predmet viceva, posvećena mu je i silno popularna Facebook stranica “Josip Manolić je nadživio…” na koju ljudi s nekom čudnom zluradošću stavljaju sve celebrityje koji umru prije Manolića. Pojavio se nedavno i meme na kojem neizbježna Greta Thunberg bjesni riječima – Kako se usuđujete ostaviti ovakav svijet Joži Manoliću! Kad mu već, kao i mlađahnijem Budimiru Lončaru, nije sudski propitana uloga u represivnom aparatu komunističkog režima odmah nakon njegovog pada, sam dodatni protok vremena im je presudio pretvorivši ih u neku vrstu hodajućih muzejskih eksponata. Čudi me da ih iz Rijeke kao europske prijestolnice kulture nisu pozvali da statiraju uz Galeb kao živi izlošci jednog divnog vremena, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Milanoviću nije lako s takvom potporom i nametnutim očekivanjem. Em mora pobijediti kao drug protiv “gospođe” u provom krugu, em se očekuje da će nakon toga dotegliti Brozovu bistu natrag na Pantovčak.

Ono što Milanoviću čine komunistički metuzalemi, Kolindi Grabar Kitarović radi njezin tim i matična stranka.

Njen pomno fabricirani polusatni govor na objavi kandidature bio je loše koncipiran, usiljen, u izvedbi preglumljen, a vrhunac medvjeđe usluge onih koji su sve to organizirali dogodio se kad su u transkriptu govora koji je kasnije podijeljen novinarima ostale i natuknice o tome kada se govornica treba “blago nasmiješiti” i na kojem mjestu ne treba zahvaliti. Radi se o čistom insajderskom podmetanju kako bi je se ismijalo i nabacilo na volej protukandidatima. Stječe se dojam da njen tim, i stranka čiji je kandidat, rade izravno protiv nje, čak i više nego ražalovani bivši kolindisti koji sustavno odmažu Miroslavu Škori tako što mu daju svoju primitivnu potporu.

Smiješno je gledati kako isti ljudi koji su donedavno potpuno nekritički podržavali Kolindu Grabar Kitarović danas pljuju po njoj i s istim žarom s kojim su prije pet godina gurali njenu kandidaturu danas podržavaju, kako vole naglasiti, “dr. Miroslava Škoru” (ovo stalno isticanje doktorskog epiteta djeluje komično, i kod neupućenih baca u sumnju Škorin doktorat, koji je po sudu struke ozbiljno napravljen pa nema nikakvog razloga da ga se tako karikaturalno prenaglašava). Što Škori jamči, ako sutra pobijedi i ne pristane tu bulumentu nositi na vratu, da sutra isto to neće raditi i njemu? Ili zašto vjerovati u njihovu procjenu danas, ako su tako silno pogriješili prije pet godina?

Oko kandidata Škore se sjatilo svašta, čini se i onih čiju je potporu tražio i onih samozvanih, čiju nije. Stoga već ulazi u fazu u kojoj bi mu potpora bila veća da je malo manja, tj. morat će se ograditi od nekih podupirača koje čovjek ni najgorem neprijatelju ne bi poželio. Sve u svemu, ni Škori, ni Milanoviću, ni Grabar Kitarović nije lako. Ostaje vidjeti hoće li više Milanoviću štetiti potpora modernog Manolića i poštenog IDS-a, Kolindi Grabar Kitarović ćatoličkog HDZ-a s njegovim imbecilnim PR-om ili Škori uvrijeđenih ex-kolindaša.

No najopasnija potpora, fatalna za svakog kandidata još nije iskazana. Škorpionski ubod za svakog od njih bila bi objava Milorada Pupovca da ih podržava. Od toga svi strepe. Budući da podržava Vladu Andreja Plenkovića, bilo bi logično da Pupovac podupre Grabar Kitarović i time je do kraja ukopa. No pošto je on i jedan divovski antifašist, od potpore treba strepiti i Milanović. Ni Škoro nije sasvim siguran, jer je Pupovac, između ostalog, i veliki borac protiv pokvarenog sistema, iako je od 2000. do danas, uz izuzetak kratke Oreškoviće, bio dio svake vlasti. Biti danas predsjednički kandidat u Hrvatskoj znači izložiti se silnom stresu, prije svega prouzročenom od strane “prijatelja” i podupiratelja.

Prema nekima od njih, medvjed iz fraze “medvjeđa usluga” djeluje kao mala maca, zaključuje Nino Raspudić za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list