Nino Raspudić: Ponovno smo izgleda imali više sreće i individualne vrline nego usustavljene pameti

Foto: snimka zaslona

Dvije stvari ispunjavaju nas uvijek novim čuđenjem i udivljenjem – da zimi u kontinentalnom dijelu može pasti snijeg i da ljeti u Dalmaciji lako plane požar, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Ponovo smo izgleda imali više sreće i individualne vrline nego usustavljene pameti. Sve se odvijalo vrlo brzo, nacija je preko medija pratila dramu oko Splita uživo. Izbezumljeni i premoreni ljudi koji su, zajedno sa slabo opremljenim vatrogascima, u zadnji čas uspjeli obraniti domove na rubu grada razumljivo su bili iziritirani i opasno prenapregnutih živaca, a u takvoj atmosferi svaka neodmjerena riječ, nejasna metafora ili nezgrapna usporedba bila je doživljena kao dolijevanje ulja na vatru, u čemu je i dio medija dao svoj doprinos. Najviše se razvlačilo premijera Plenkovića, koji je, po dolasku u Split, usred uobičajeno savršeno ispeglanog i uspavljujuće formaliziranog govora, u jednom trenutku konačno retorički izvirio iz uštogljenog diskursa i izvalio: “Ovo je postalo atraktivno, jer je sam Split u pitanju”, i “vjerujem da ćemo iz ovog požara koji je interesantan jer je praktički došao do kuća izvući određene poruke”. To što je za požar upotrijebio pridjeve “atraktivan” i “interesantan” ne implicira da je Plenković pritajeni piroman, ni bešćutni Neron, već je, ne razmišljajući o kontekstu, izrekao nešto što samo po sebi stoji, jer, doista, nema interesantnije i atraktivnije stvari od vatre. Religijska, filozofska, znanstvena, tehnološka, umjetnička zaokupljenost vatrom jedna je od konstanti civilizacije.

Heraklit je prije dvije i pol tisuće godina tvrdio: “Ovaj svijet, isti za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, nego je uvijek bio, jest i bit će vječna vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi.” Jahve se Mojsiju ukazuje u rasplamtjeloj vatri jednog grma na brdu Horeb, prorok Ilija na Karmelu zaziva oganj, Duh Sveti silazi na apostole u vidu plamenih jezika, Sodoma i Gomora se kažnjavaju ognjem, u grčkoj mitologiji Prometej krade vatru od bogova i daruje je ljudima, zbog čega biva okrutno kažnjen, trag Svaroga, boga vatre u slavenskoj mitologiji, očuvao se i u Ivanjskim krijesovima…

Mogli bismo nabrajati unedogled. Vatra je privlačna, moćna, mistična i stoga za čovjeka u prirodi nema veće pobjede od one nad plamenom. Dnevni boravak s kaminom u kojem bezopasno pucketa vatra vrhunac je uspjeha – pripitomili smo vatru i sveli je na rang sluškinje naše udobnosti i dekorativni element. Ugođaj gospodara prirode je potpun ako je pored nas i odani potomak pripitomljenog vuka, a iznad kamina medvjeđi trofej. Moguće je da nas otvoreni plamen podsvjesno fascinira i zbog toga što mi sami, naše disanje i življenje, nije ništa drugo doli tiho gorenje, oksidacija kod koje nam je kisik ista hrana kao i vatri. Ovladavanje vatrom je najveće dostignuće civilizacije. Čudesna je spoznaja da ono što je nekada najviše plašilo i fasciniralo naše pretke, mi sada nosimo u džepu i rutinski koristimo. Ta pobjeda se potvrđuje svaki put kad upalimo cigaretu, svjetlo, štednjak, kad se grijemo, kuhamo, vozimo auto, palimo baklju na tribini, svjećice na rođendanskoj torti. Bez ovladavanja vatrom nema svjetla u mraku, nema grijanja, keramike, stakla, obrade metala, nema civilizacije. Čovjek danas lako zaboravlja koliko je muke trebalo da se od svijeta napravi user-friendly mjesto, ukroti vatru i vodu, pokori životinje. Čini nam se da je naša udobnost gospodara zemlje nešto bogomdano i samorazumljivo, i olako zaboravljamo da iza nje leži akumulirano znanje i trud brojnih generacija prije nas.

A onda, u munjevitim trenucima kad se elementi otmu kontroli, kao prije par godina poplave, a sada veliki požari, vidimo koliko smo krhki. Ljudska zajednica tada spontano zbija redove, sve ranije nesuglasice i razlike postaju nevažne, uspaničeni ljudi se oslanjaju jedni na druge i zajednica se privremeno vraća svojim temeljima, elementarnoj solidarnosti pred vanjskom opasnošću. Pokazale su se i velike pukotine unutar sistema protupožarne zaštite, no kao i uvijek kod nefunkcionirajućih institucija, u situaciji opasnosti uskaču druge strukturirane grupe, kao u slučaju splitskog požara Torcida. Borba protiv vatre s pravom se naziva ratom. U njoj je potrebno puno hrabrosti, rizika, ali i rada, organizacije, tehnike, logistike. Fotografije usnulih vatrogasaca zato imaju mitsku snagu heroja koji spavaju nakon dobivene bitke. U događanja oko požara svatko je učitavao svoje fantazije – dobronamjerni su slavili vatrogasce, građane, jedinstvo nacije. Drugi su iskoristili i ovu priliku da prosipaju unaprijed pripremljeni žuč i jed. Pa činjenica da je usred ljeta, za jake bure, nastao veliki požar u kojem su izgorjele tri naseljene kuće ih vodi, kao i svaki drugi prirodni i društveni fenomen, na isti zaključak – stvaranja hrvatske države nije imalo smisla, pa je valjda trebalo ostati pod Miloševićem u Jugoslaviji. Trebalo bi onda rasformirati i Portugal, gdje je prije samo nekoliko tjedan smrtno stradalo 63 ljudi, a o Grčkoj i Kaliforniji da ne govorimo. Vidjeli smo i medijske primjere zapanjujućeg idiotizma. Na Novoj TV, dok požar još traje, novinar je pitao čovjeka kako se osjeća gledajući kako mu kuća gori. Staro pravilo kako jedno zlo nikada ne dolazi samo potvrdio je patetični, populistički apel ljubavologa Šimleše, koji je nakon nedavnog teškog poraza u gigantomahiji s Lidijom Bačić, u narodu poznatoj kao “rat dvije guzice”, nepogrješivo nanjušio muku i priliku za rehabilitaciju, pa pokrenuo peticiju.

Šimleša, kao samoproglašeni ovlašteni menadžer narodnog gnjeva koristi trenutak, vrti prstom i na koncu ga upire u saborske zastupnike pa pokreće peticiju kojom se od njih zahtjeva da daju najmanje jednu plaću za vatrogastvo. Pri tome naš Amor nije krenuo s vlastitim primjerom i odrekao se svoje. Zašto bi se onda trebali žrtvovati zastupnici i bi li trebali svi platiti jednako? Zašto bi, primjerice, Miro Bulj koji je bio na požarištu s brentačom, bio kriv, a Šimleša, koji nije, upravljao njegovom plaćom u smjeru vatrogastva? Osim moralnih kamatara, nakon požara javili su se i uobičajeni teoretičari zavjere. Jedan tvrdi kako nije slučajno da gori Dalmacija, Boka Kotorska i Hercegovina, i da to rade neprijatelji Hrvata. No da se bolje raspitao saznao bi da je u Hercegovini najgore bilo u istočnom dijelu, u stopostotno srpskom Ljubinju. Da s i druge strane gleda slično svjedoči i izjava direktora Uprave Civilne zaštite Republike Srpske Mile Međeda (stvarno se preziva tako) koji je izjavio je kako su za požar u Ljubinju krive osobe iz Federacije BiH. Međed tvrdi kako su dvije osobe zapalile vatru u Federaciji pa se ona preko entitetske linije proširila na Srpsku. Za to, naravno, ne nudi nikakve dokaze.

Kao vrhunac apsurda, jedna dnevna novina pod naslovom “izrazite svoje mišljenje” postavlja anketno pitanje – Je li sustav zakazao ili je posao sjajno obavljen? Odakle će čitatelji to znati? Kako to mogu znati ljudi udaljeni stotine kilometara od požara koji se o njemu informiraju preko istih tih medija? I kakve bi posljedice, osim zarade na klikovima, imalo da mišljenje potpuno nekompetentne i neupućene publike bude ovakvo ili onakvo? Kod ovakvih nesreća stvara se i opasna atmosfera linča – društvenim mrežama je te teške splitske noći kružila “vijest” o sivom Mercedesu “okašu” varaždinskih tablica s četiri mladića koji potpaljuju požare. Sve je moguće i treba pričekati rezultate istrage, ali nečija neslana šala ili pakost puštena javno u atmosferi kakva je vladala te noći može rezultirati mrtvim glavama. Za vrijeme katastrofalnog požara u Rimu 64. ostalo je zabilježeno da je Neron, promatrajući grad u plamenu sa svoga krova, uz citru pjevao pjesmu o požaru Troje. Prema onoj post hoc ergo propter hoc poslije su ga oblatili da je sam zapalio Rim radi izazivanja nadahnuća.

No ono što je sigurno je da je nakon toga uslijedio progon kršćana, kao što su u kasnijim stoljećima Židovi često postajali žrtveni jarci pri sličnim nepogodama. Uvijek bi se našlo onih koji će uprijeti prstom i reći – evo oni su krivi, oni trebaju platiti. Uza sve teške posljedice požara, od uništene imovine do pretrpljenog straha i stresa, stanovnicima splitskih predgrađa nakon svega ostaje i mala pozitivna spoznaja da se okružen ljudima koji će u situaciji krajnje pogibelji stajati uz tebe i ti uz njih. Još bi bolje bio znati da, osim susjeda i hrabrih vatrogasaca, iza tebe stoji dobro ustrojen sustav protupožarne zaštite. No do njega se neće doći patetičnim vapajima, atmosferom linča i političkim prepucavanjima, već ozbiljnom analizom onoga što se dogodilo i što treba učiniti, jer vatrogastvo u Hrvatskoj nije zapušteno od jučer.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list