Nino Raspudić: Unatoč svemu – Dan pobjede!

Dačić kao i nevladini moralni kamatari šokiran je što Hrvati hrvatuju na dan svoje najveće pobjede i ne pitaju službeni Beograd da im odobri repertoar, piše Nino Raspudić u Večernjm listu.

U danima ekstremnih vrućina vrijedi dodatno otvoriti oči i uši jer se puno toga, inače skrivenog, povremeno može vidjeti i čuti. Zbog visokih temperatura kao da sve kipi pa se čini da i najdublje primisli i najskrivenije tajne teže izaći na površinu.

Dovoljno je pogledati crnu kroniku. Kivnost koja se kuhala cijele godine u ovakvim danima dosiže temperaturu ključanja pa nije čudo što ljudi pucaju i figurativno i doslovno.

Početak kolovoza je i vrijeme značajnih hrvatskih manifestacija, od Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja do Sinjske alke, koje, uz simbolično značenje, u pravilu djeluju i kao politički lakmus papir, na kojem se vidi kako tko stoji. To naročito vrijedi za obilježavanje obljetnice Oluje. Kako i gdje će se organizirati središnja svečanost, gdje će nastupiti Thompson, kakve poruke dolaze iz Srbije i što će sve ove godine tim povodom tražiti nevladini moralni kamatari, uobičajene su medijske preokupacije pred veliki dan.

Najradosniji hrvatski državni praznik ujedno je i najveći kamen smutnje u odnosima sa Srbijom. U vrijeme kad se činilo da su hrvatsko-srpski odnosi na novom bratskom vrhuncu, 2010. godine, pisao sam Espresso pod naslovom “Oluja nad Ivom i Borisom”. Tako su naime frendovski zvali jedan drugog tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Josipović i Tadić, i njegovali idilične odnose sve dok nije došao 5. kolovoza i prva Josipovićeva obljetnica Oluje u funkciji Predsjednika.
Tadić je tog tjedna u Beogradu primio predstavnike Udruženja obitelji nestalih i poginulih u Hrvatskoj i tom prigodom akciju Oluja ocijenio kao zločin koji se nikada ne smije zaboraviti.

Da je Tadić tom prigodom govorio o zločinima unutar Oluje i potrebi njihovog sankcioniranja, mogli bismo ga i razumjeti, ali nazivati akciju u cjelini zločinačkom uz poziv na vječno pamćenje impliciralo je nepristajanje na Hrvatsku kao suverenu državu u njezinim međunarodno priznatim granicama.
 Uslijedio je Josipovićev odgovor u kojem je istaknuo kako je Oluja legalna i legitimna vojno-redarstvena akcija kojom je Hrvatska oslobodila svoj okupirani teritorij. Dodao je Josipović i kako branitelji, sudionici Oluje, zaslužuju naše priznanje i poštovanje te da se s ponosom i poštovanjem sjećamo se te akcije.

Tada se vidjelo kako zadugo neće biti nikakvog prostora u kojem bi se dva narativa mogla sresti. Josipović kao najmekši zamislivi hrvatski čelnik, zdesna često etiketiran kao Jugoslaven, i Tadić kao najnagodniji srpski, na dan Oluje odmah su se našli u situaciji gluhih telefona. I to će tako biti i nadalje.

Ove godine, štafetu srpske jadikovke ponio je potpredsjednik tamošnje vlade Ivica Dačić, od milja zvani “mali Sloba”, koji se javno pobunio jer hrvatska država sufinancira program u kojem pjeva Marko Perković Thompson. Nije objasnio jesu li trebali možda angažirati Justina Biebera, Baju Malog Kninđu, Dinu Merlina ili Milu Kekina.

Jednom prilikom sam pisao o tome kako u dijelu hrvatske javnosti i politike silno čuđenje izaziva spoznaja kako Srbi srbuju kad su u pitanju važne nacionalne teme. Na sličan način Dačić je sada šokiran što Hrvati hrvatuju na dan svoje najveće pobjede i ne pitaju službeni Beograd da im odobri repertoar.

Dačić u Oluji vidi samo siromašan, prestravljen narod koji na traktorima bježi u nepoznato, sporadična ubojstva i palež za bezvlašća na golemom terenu, ali i ništa drugo prije i oko toga. Iz Beograda se izgleda ne vidi kako je trećina zemlje bila okupirana, stotine tisuća ljudi prognano, tisuće civila pobijeno, razoreni gradovi i sela, prometnice presječene.

Čudi kako itko upućen može vjerovati kako se radilo o pobuni ugrožene manjine traumatizirane sjećanjima na Drugi svjetski rat, koja je samo branila svoje kuće i živote, dok se rat u stvarnosti vodio u predgrađima Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Karlovca, Siska, Vinkovaca, Osijeka…

Sjećaju li se u Beogradu kako su polusvijet i primitivci poput Milana Martića bili gospodari života i smrti i čitavu državu držali za gušu? Nakon što su “Krajišnici” odbili i plan Z4, koji im je davao državu u državi, uslijedila je kob koju su sami prizivali. Srpskim žrtvama se za Oluju u cjelini stoga ne trebaju ispričati Hrvati, jer su bili dovedeni pred zid i nije bilo nikakve druge solucije, već kompletno srpsko vodstvo koje je dovelo do stanja u kojem nije bilo drugog rješenja osim vojne akcije.

Nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču prestala je i teška haška sjena nad Olujom, ali se u dijelu hrvatskih medija nastavilo jahati kao i ranije pa se ove godine opet kao važna vijest prenosi poziv marginalne nevladine udruge “Inicijativa mladih za ljudska prava” da se Hrvatska ispriča radi Oluje, i to nakon što su se dva predsjednika već ispričala zbog pojedinačnih zločina, a o akciji u cjelini svoje rekao Haaški sud oslobađajućom presudom.

Što pompozniji naziv udruge to joj je mutniji sadržaj – obično takvi u imenu koriste neupitno pozitivne riječi poput “mladi”, “ljudska prava”, “mir i nenasilje”, “žene”, “žrtve”, “dijalog”, “tolerancija”. Njihov marginalan značaj obrnuto je razmjeran pozornosti koju im posvećuju izvjesni mediji koji time najviše govore o samima sebi.


Paralelno s Dačićevim istupom i medijskim balvanom “Inicijative” gotovo svi najčitaniji mediji plasirali su i laž kako Dačićev dušmanin Thompson od siromašnog grada Slunja za nastup za Dan pobjede uzima tri puta više novca nego što košta koncert Prljavog kazališta u Kninu.


No već sljedeći dan pokazalo se kako je riječ o potpunoj izmišljotini i da Thompson za Dan pobjede uvijek pjeva besplatno.

No otkud ga u Slunju i zašto opet dva koncerta u dva udaljena grada? Bliska prošlost poučava nas kako je način organiziranja kninske proslave važan jer govori o stanju političke elite i njenom odnosu s narodom.

Od 2000. do preklani, dakle tijekom dva Mesićeva mandata, imali smo mučan raskol između državnog vrha i pučke proslave. Formalna, zvanična proslava bila je u Kninu, a prava je bila Thompsonov koncert u Čavoglavama.


Preklani, nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović, prvi put su svi bitni akteri bili zajedno, najprije u Zagrebu na vojnom mimohodu, a potom dan kasnije u Kninu na središnjoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

Pučka proslava koja se godinama odvijala u Čavoglavama tada se konačno spojila sa službenim obilježavanjem. Ostalo je zapamćeno i kako koncert u Kninu, na kojem je bilo 90 tisuća ljudi, nacionalna tv nije prenosila, a o njemu je u informativnim emisijama izvještavala sramotno.

Ove godine izgleda kako se opet javlja pukotina između naroda i elite. Središnji dvodnevni program u Kninu čini se dobro osmišljenim – uključuje, između ostalog, tematsku sjednicu Vlade te vojni mimohod na kopnu i mimolet u zraku.

No znakovito je kako je za praćenje službenog programa na kninskoj tvrđavi gdje će govoriti državni čelnici potrebna akreditacija. Čini se kako je sve osmišljeno i štreberski kontrolirano samo zato da bi se izbjegli eventualni zvižduci. Za završni večernji koncertu u Kninu angažiran je veliki hrvatski bend Prljavo kazalište, s dovoljnim domoljubnim štihom, no kladionice kažu kako će veći dio onih koji su ih 1989. godine slušali na mitskom koncertu na zagrebačkom Trgu, ove 2017. s potomcima biti u Slunju na koncertu Thompsona i kumova.

Ipak, ovogodišnji mini-raskol nije ni blizu nekadašnjemu, jer i koncert u Slunju suorganizira vlast, točnije Ministarstvo branitelja, grad i županija. Ova “diplomatska” vlast dakle igra na obje opcije, a tome koliki će odziv biti na koncertu u Kninu a koliki u Slunju ovisit će i dalja politika obilježavanja Oluje. Kako god, Dačić tu neće imati utjecaja, kao ni opstrukcija starih kršitelja ljudskih prava.