Presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića izaziva u srijedu veliku pozornost medija i politike u Sloveniji zbog povezanog djelovanja bivših republičkih Udbi u borbi protiv tadašnje emigracije i stalnih zahtjeva desnih stranaka za “lustracijom” starih kadrova koji su po njihovu uvjerenju moćni i u samostalnoj i demokratskoj Sloveniji.
Bivši pripadnici jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josip Perković i Zdravko Mustač u srijedu su na sudu u Muenchenu proglašeni krivima za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine i osuđeni na doživotne zatvorske kazne.
Perković i Mustač proglašeni krivima: Dobili kazne doživotnog zatvora
Tjednik “Reporter” blizak desnoj oporbi ocjenjuje da će sudski epilog imati i političke posljedice u Hrvatskoj.
“Ova će presuda ponovo otvoriti raspravu o potezima bivšeg premijera Zorana Milanovića koji se protivio izručenju Perkovića i Mustača”, navodi Reporter, podsjećajući da je Milanovićeva vlada donijela tzv. lex Perković koji je zbog odredbe o zastari onemogućavao Perkovićevo izručenje Njemačkoj i revidirala ga tek nakon “diplomatskog pritiska Njemačke”.
Istraživač “udbaških arhiva” Roman Leljak, koji je i sam svjedočio na procesu u Muenchenu kao poznavatelj organizacije nekadašnjih jugoslavenskih tajnih službi, u srijedu je nakon objave presude na twitteru podijelio ovu poruku: “Perković i Mustač dobili doživotnu kaznu. To su prvi titoisti koji su se našli u zatvoru, sada je za njih potrebno otvoriti Nuernberg”.
Leljak je na procesu protiv Perkovića i Mustača sudu predočio neke dokumente i pravilnike o načinu djelovanja republičkih i saveznih udbaških struktura kod organizacije sabotaža, otmica i ubojstava političkih emigranata. Sam je u Austriji i Njemačkoj pokreno postupke da se ispita uloga koju su u tome imali neki još živući Slovenci, a uglavnom u akcijama protiv hrvatskih emigranata.
Pritom je navodio imena nekoć visokog dužnosnika jugoslavenske i slovenske republičke Udbe Silva Gorenca i druge, te Milana Doriča, navodnog agenta slovenskih službi sigurnosti u vrijeme Jugoslavije, koji danas mirno živi u Njemačkoj iako ga je Leljak osumnjičio za organizaciju i izvođenje jednog atentata sa smrtnim ishodom.
Leljak je lani objavio dokumente s čak desetak tisuća imena suradnika nekadašnje Udbe u Sloveniji, ali tvrdi da ih je bilo mnogo više i da se radilo skoro o “obiteljskom poslu” kojim su se u nekadašnjoj Jugoslaviji desetljećima stvarale nove društvene elite čiji se utjecaj i danas jako osjeća, pa je zato lustracija tih kadrova po nekim ocjenama zapravo nemoguća.
Iako je ranih 1990-ih Slovenija donijela zakon po kojem u reizbor ne bi smjeli suci koji su u starom režimu donosili presude kojima su se kršila ljudska prava, stranke desnice tvrde da to nikad nije provedeno zbog uvriježenog mišljenja kako se sudilo po onda važećim zakonima, pa je cijelo to vrijeme zbog tih razloga mandat prekinut samo jednom sucu vrhovnog suda.
Jednom je odlukom ustavnog suda od prije dvadesetak godina djelovanje Udbe bilo proglašeno nezakonitim, a ona praktično zločinačkom organizacijom, ali po mišljenju mnogih i danas u gospodarstvu, sudstvu, represivnom i državnom aparatu i slovenskoj politici djeluje mnogo onih koji su bili povezani s tajnom policijom kao produženom rukom partije.
Dugogodišnji slovenski sudac na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu Boštjan M. Zupančič koji je diplomirao na Harvardu i nakon toga petnaestak godina živio u SAD-u tvrdi u svom zanimljivom prilogu “Udbaški naraštaj” što ga je ovih dana objavio “Portal plus” da je provođenje lustracije u Sloveniji zapravi nemoguća misija.
“Lustraciju se nije moglo provesti jer bi bila lustrirana najmanje petina Slovenaca, a već dvadeset godina pratim karijere i uspon djece udbaša i njihovih unuka. Ima ih ne samo u Sloveniji nego smo ih slali i u međunarodne organizacije, pa su tako u Strasbourgu najmanje dva”, piše Zupančič.
