22. travnja 1990. dan je koji će se pamtiti u hrvatskoj povijesti! Toga dana održani su prvi slobodni višestranački izbori za Sabor RH (tada Socijalističke Republike Hrvatske) nakon 45 godina totalitarizma Komunističke partije i njezinih sljedbenika!
Nakon mračnog doba diktature koja je bila praćena strahovitim progonima, osobito u razdoblju od 1945.-1960., a koja je zahvaćala sve slojeve društva, na današnji dan održani su prvi izbori u kojima je hrvatski narod vidio „svjetlo na kraju tunela“ nacionalnog, vjerskog, ideološkog, kulturnog i svakog drugog ugnjetavanja unutar Jugoslavije.
Devastacija koju je donio totalitaristički komunistički sustav očitovala se u svim porama društva. Zbog toga su se brojne pro-hrvatske snage, od običnih ljudi pa do akademika, angažirale u predizbornoj kampanji koja je bila vrlo okrutna i prljava, čak sve do napada i ubojstava HDZ-ovih aktivista kod lijepljenja promidžbenih plakata.
U predizbornoj kampanji se osobito stigmatiziralo hrvatsko iseljeništvo, kao i hrvatsko znakovlje (hrvatski grb i zastava), a koje je bilo zabranjeno i podložno krivičnom progonu tijekom komunizma.
Ali oslobođena slobodoljubiva volja naroda, praćena i strahom od otvoreno najavljivane srpske agresije pod vodstvom Slobodana Miloševića, dala je „dodatni vjetar u leđa“ hrvatskim domoljubima, pa je tako nakon prvog i drugog održanog kruga izbora na vlast došla Hrvatska demokratska zajednica na čelu s njenim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom.
U prvom sazivu (tada trodomnog) parlamenta HDZ je osvojio 205 mjesta, Savez komunista Hrvatske (SKH-SDP) 107 mjesta, a Koalicija narodnog sporazuma ( HSLS – Dražen Budiša, HDS – Marko Veselica, HKDS – Ivan Cesar, nestranački Savka Dabčević, Mika Tripalo i dr.) 21 mjesto, SDS (Srpska demokratska stranka – Jovan Rašković ) 5 mjesta, a 13 mjesta su dobili nezavisni zastupnici i predstavnici nacionalnih manjina.
Tako je HDZ osvojio 58% mjesta u Saboru i mogućnost da sastavi prvu hrvatsku vladu nakon prvih višestranačkih izbora.
Opcija koja se zalagala za konfederativnu Jugoslaviju ili samostalnu Hrvatsku bila je neprihvatljiva srbijanskom predsjedniku Miloševiću i komunističkoj JNA, pa je ubrzo došlo do velikih političkih pritisaka na Hrvatsku i njezino legalno izabrano vodstvo, a zatim i agresije do zuba naoružanih i udruženih srbijanskih paravojnih postrojbi i JNA, protiv praktički golorukog hrvatskog naroda.
