Osvrt bivšeg studenta na predavanja Dejana Jovića: Naučio sam puno o njegovom svjetonazoru, kojeg bi nazvao radikalnim nad-nacionalizmom

foto: FAH

Bivši student Dejana Jovića odlučio je ukazati na određene probleme Jovićevih predavanja na Fakultetu političkih znanosti te odgovoriti na neke od njegovih najčešćih teza.

Kako navodi, tijekom petogodišnjeg studiranja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu imao je privilegiju pohađati čak pet kolegija koje je vodio i na kojima je predavao profesor Dejan Jović, a njegov osvrt na ova predavanja donosimo u nastavku teksta.

Kako izgledaju Jovićeva predavanja i s kojim se tezama studenti susreću

Svi su Jovićevi kolegiji bili izborni te iz polja međunarodnih odnosa, koji su me osobito zanimali. Pohađanje seminara nije bilo obvezno, tako da nas je – zbog nezainteresiranosti znatnog broja studenata – rijetko bilo mnogo u predavaonicama tijekom tog dijela nastave.

Želio bih pohvaliti kako formu, tako i sadržaj predavanja i seminara Jovićevih kolegija. Predavanja su bila ex cathedra izlaganja profesora ili nekog drugog predavača, a seminari rasprave na danu temu iz zadane literature. Na tri od pet Jovićevih kolegija koje sam pohađao, seminare je vodio i moderirao sam profesor. U ocjenjivanju kolokvija i eseja Jović je bio objektivan, pa čak i poticajan. Osobito me veselilo par pohvala koje mi je profesor izrekao ili napisao nakon “jednog od dva najbolje napisana kolokvija” i na dnu svakog eseja kojeg mi je pregledao i ocijenio.

Prije svakog seminara stolove i stolice bismo uvijek zajedno s profesorom poredali u obliku slova “U” kako bismo mogli voditi kvalitetnije diskusije. Međutim, ljutila me je neaktivnost, apatija i indiferentnost većine kolega studenata tijekom seminarske nastave. Sjećam se kako je na početku jednog seminara na četvrtoj ili petoj godini studija Jović postavio pitanje iz zadane literature i strpljivo čekao da se netko javi za prvi komentar. Kako nisam uvijek želio biti nametljivi „štreber“ koji na prvo pitanje odmah diže ruku i „soli pamet“, tom sam prilikom odlučio šutjeti i čekati da netko drugi „probije led“. Međutim, ili sramežljivi ili lijeni i nezainteresirani, kolege se kao i inače nisu željele aktivirati (možda su čekali moju napornu malenkost), te je profesor postavio još par potpitanja s ciljem iniciranja rasprave, no kako se nitko i dalje nije javljao, neugodna šutnja se nastavila. Nakon par minuta profesor je postavio pitanje: „OK. Koliko vas je pročitalo zadanu literaturu?“. Ruke je podiglo samo nas dva-tri gnjavatora, dok su drugi (dvadesetak kolega) nastavili „buljiti“ kao telad. S pravom rezigniran profesor se ustao i izišao iz predavaonice. Bilo mi ga je žao, unatoč mom neslaganju s mnogim njegovim dubioznim tvrdnjama. Još više mi je bilo žao Lijepe naše s takvim studentima čije educiranja svi financiramo.

Puno sam naučio čitajući literaturu koju je profesor Jović zadavao, dok sam se na seminarima naučio argumentiranoj raspravi. Nadasve sam puno naučio i o svjetonazoru Dejana Jovića. Taj bi svjetonazor, simplifikacije radi, nazvao radikalnim nad-nacionalizmom. Na pet kolegija tijekom četiri godine Jović se, uz novo gradivo, konstantno vraćao svojim omiljenim toposima. Neki od njih opet je ponovio i u posljednjem tekstu u Novostima povodom stogodišnjice uspostave Kraljevine SHS/Jugoslavije. U ovom ću tekstu pokušati dati vrlo kratki pregled nekih papagajski ponavljanih tvrdnji i intelektualnih (a možda i više) opsesija koje je profesor Jović iskazivao na svojim predavanjima i seminarima:

  1. Vječita „Što bi bilo da je bilo“ pitanja

Studentu koji je makar djelomično slušao Jovića nije mogla promaknuti profesorova opsesija granično korisnim i u osnovi špekulativnim „što bi bilo da je bilo“ pitanjima s fokusom na naravno – socijalističkoj Jugoslaviji: „Jugoslavija se vjerojatno ne bi raspala da je cjelovita primljena u Europsku uniju?“; „bi li se Jugoslavija raspala da se liberalizirala i demokratizirala?“; „bili bilo neovisne Hrvatske bez rata?“; „Jugoslavija bi vjerojatno opstala da je stvorila Jugoslavene?“; „da je Jugoslavija primljena u Europsku zajednicu, ne bi bilo samostalne Hrvatske“ – konstantno je vagao Jović. Tako bi svako malo na pet kolegija u četiri godine Jović retrogradno gatao sudbinu propale Jugoslavije. OK! Svi mi nerijetko hipotetski rezoniramo kroz prizmu „što bi bilo da je bilo“, no brzo se trgnemo i vratimo u prizmu „bilo je kako je bilo, a sad je onako kako je“ (sjevernjaci bi rekli tak’ je kak’ je). Volio bih i sam znati što bi bilo da su 9. rujna 1943. hrvatski feudalci na Krbavi odabrali strategiju iz 1491. kad su u klancu Vrpilama porazili osmansku vojsku. Volio bih znati što bi bilo da je 20. lipnja 1928.  metak kojeg je ispalio Puniša Račić samo okrznuo, a ne i teško ranio krupnog Stjepana Radića. Što bi bilo da je Vlatko Maček prihvatio Hitlerovu ponudu i stao na čelo NDH umjesto Ante Pavelića i šačice ustaša? Što bi bilo da je Kraljevina Bosna opstala, a Osmanlije s osvajanjima stali na istočnoj obali Drine? Što bi bilo da su Saveznici 1945. odlučili podijeliti teritorij nekadašnje Kraljevine Jugoslaviji na zapadnu (demokratsku) i istočnu (komunističku) zonu na rijeci Drini? Nikad neću dobiti odgovor na ta pitanja i to me ne frustrira. Sudeći po učestalim „što bi bilo da je bilo“ pitanjima u kontekstu propale Jugoslavije koje je (pre)često postavljao na predavanjima i seminarima, Joviću se nije lako trgnuti i oprostiti od neprežaljenog državnog okvira. Nije tajna da je za Jovića Jugoslavija „najbolje rješenje za male narode“. To je legitiman stav. Sasvim je legitimno da si, kad se ujutro probudimo kod kuće, razbijamo glavu „što bi bilo da je bilo“ pitanjem opstanka već propale tvorevine Jugoslavije. Legalno je, i djelomično legitimno, takva pitanja učestalo postavljati na javno financiranom fakultetu. Ali je granično korisno jer ne možemo i nećemo nikada moći saznati „što bi bilo da je bilo“ drugačije s Jugoslavijom. Jugoslavije danas nema, a Hrvatske (još uvijek) ima.

  1. „Hrvatske ne bi bilo da nije bilo rata“

Od retrogradno-špekulativnog rezoniranja Jović se ipak nije mogao odmaknuti na predavanjima i seminarima pa je često govorio kako „ne bi bilo Hrvatske da nije bilo rata“. Zašto ne? Možda je ne bi bilo ranih 1990-ih, ali bi je bilo za 20 ili za 50 godina? Tko to može znati što bi bilo s Hrvatskom u već raspadajućoj Jugoslaviji da nije bilo rata? Jović nam je učestalo spominjao istraživanje objavljeno u knjizi ”Hrvatska u izborima ’90.” po kojem većina građana u SR Hrvatskoj nije htjela samostalnu Hrvatsku. Rezultati istraživanja javnog mijenja nerijetko su varljive prirode, a ako ne vjerujete, pitajte HDZ. Jović zapravo nije bio u krivu kad je nama studentima papagajski ponavljao da je Domovinski rat dolio mnogo vode na hrvatski državotvorni mlin. Mnoštvo je država nastalo u ratu ili zbog rata. Možda ne bi bilo ni prve ni „nikad prežaljene“ druge Jugoslavije da nije bilo Prvog i Drugog svjetskog rata? No Jović nas s tim „što bi bilo da je bilo“ pitanjem nije zamarao na svojim predavanjima. Konstantnim isticanjem „smušeno“ postavljenog referendumskog pitanja 1991. Jović nam je pokušao implicitno utuviti da je hrvatskim građanima netko nekako „proturio“ neovisnu državu. Ne znam je li bilo nekih masovnih demonstracija protiv izlaska Hrvatske iz Miloševićeve Jugoslavije osim oružane pobune znatnog broja hrvatskih Srba uz pomoć JNA, Srbije i Crne Gore? Naravno da nije. Velikosrpska agresija na Hrvatsku homogenizirala je hrvatsku naciju. Vjerujem da bi se i Škoti homogenizirali da ih napada Engleska. Jao, jao, ali gdje je tu pluralizam i liberalizam ranih 1990-ih? Jesmo li trebali Ivu Josipovića za predsjednika 1990-ih, a Dejana Jovića kao ministra obrane RH? Ne bih kao profesor postavljao previše „što bi bilo da je bilo“ pitanja. Ponavljam, Jugoslavije nema, a Hrvatske (još uvijek) ima.

„Uzroci raspada Jugoslavije su mnogi, a najznačajniji su oni domaći. Jugoslavija nije uspjela pobijediti nacionalizme, iako ih je dugo držala pod kontrolom“ – piše Jović za Novosti. Velikosrpski nacionalizam 1980-ih je taj koji je srušio Jugoslaviju. Odgovor na srpski nacionalizam bio je hrvatski nacionalizam. Bi li se smjelo to napisati u Novostima? „Oni koji su smatrali da Jugoslaviju treba razbiti, okrenuli su se ratu jer su znali da je to jedini način da se ‘dokaže’ da je ona postala ‘nemoguća država’“ – nastavlja Jović, ali ne navodi (kao ni tijekom predavanja) da su „oni“ koji su razbijali „ljubljenu“ Jugoslaviju primarno srbijansko-srpsko vodstvo na čelu sa „voždom“ Slobodanom Miloševićem. Povjesničari Ivo Lučić i Davor Marijan su u svojim osvrtima na Jovićevu pseudoznanstvenu i mitomansku knjigu „Rat i mit“ napisali sve bitno o njegovu negiranju uloge Srbije u raspadu Jugoslavije i Domovinskom ratu tako da o tome ne bih pisao. Nama studentima Jović je uvijek spominjao nekakvi apstraktni nacionalizam kao uzrok raspada Jugoslavije, ali ne i velikosrpski nacionalizam pa smo uglavnom slušajući njegova predavanja već čitali njegovu tada još nenapisanu neznanstvenu i mitomansku knjigu s marketinški briljantnim naslovom „Rat i mit“:

  1. I vrag crni samo ne nacionalna država

Kao što napisah na početku ovog kratkog osvrta, držim da je Jovićev svjetonazor radikalno nad-nacionalistički. Tijekom svojih predavanja profesor nam je često tvrdio kako su imperiji pa čak i Osmansko Carstvo u mnogočemu bili puno bolji i inkluzivniji okviri za male narode nego nacionalne države. To je djelomično istina. Osmanska su osvajanja donijela ogromnu destrukciju, nasilje, protjerivanje, pljačku, danak u krvi, silovanja i mnoge druge negativnosti. Ali isto to carstvo je gradilo mostove, primalo kršćane (osobito grkoistočne) u vojnu službu, razvijalo gradove itd. Mnogu sa carstva i imperiji pokazali djelomičnu inkluzivnost spram pokorenih naroda i istima donijeli mnoge pozitivne stvari. No, Jović je pretjerano naglašavao inkluzivnost imperija kao da je ona kroz prošlost bila potaknuta primarno nekim humanističkim porivima vlastodržaca. Imperiji i carstva uglavnom su inkluzivni iz vlastitih osvajačkih interesa. Osim toga, prošlost je pokazala da su imperiji i carstva relativno nestabilni okviri koji teže konstantnom širenju nauštrb manjih i slabijih. Dakako, u onodobnom stadiju tehnološkog razvoja, carstva i imperiji mogli su stoljećima opstajati i održavati se silom i drugim sredstvima. Jović na svojim predavanjima nije dozvoljavao mogućnost da relativno mladi koncept nacionalne (i građanske) države može donijeti svijetu mir i stabilnost te stvoriti poredak baziran na međunarodnom pravu. Najbolje da se vratimo imperijima i otarasimo se nacionalizama. No jesu li imperijalizmi generatori nacionalizma? Može li radikalni nad-nacionalizam potaknuti radikalni oslobodilački nacionalizam? U ta pitanje Jović nije ulazio. Dakle, najbolje da je Srbija ostala pod Osmanskim Carstvom, a Hrvatska pod Austro-Ugarskom? Ali onda vjerojatno ne bi bilo Jovićeve ljubljene Jugoslavije? Opet ta prokleta „što bi bilo da je bilo“ pitanja. Ne daj Bože da EU postane punokrvni imperij! Osvrnut ću se na samo još jednu (pre)često ponovljenu Jovićevu tvrdnju.  

  1. Bosna s područjem Hercegovine, ali bez Hercegovine u nazivu kao država samo građana, dakle de facto bošnjačka nacionalna država

Na petoj godini mog studija Jović je držao kolegij o jugoistočnoj Europi na engleskom jeziku primarno namijenjen stranim studentima. Jedna od čestih tema tog predmeta bila je Bosna i Hercegovina. Jović je po mojoj slobodnoj procjeni u 90 posto slučajeva susjednu zemlju nazivao „Bosnom“. Pa zar je problem reći „BiH“, ako je već teško izgovoriti puni naziv „Bosna i Hercegovina“ pitao sam se. Čim se na tom najlakšem pitanju bosanskohercegovačkog testa padne odmah znamo „koja je ura“ (rekli bi južnjaci). Bio sam naporan u inzistiranju da se Bosna i Hercegovina zove Bosnom i Hercegovinom, a ne Bosnom (živio Trinidad i Tobago!). Uvijek antinacionalistički nastrojen, Jović je za BiH tijekom seminarske nastave zagovarao – prikriveno nacionalističko rješenje. Često nam je govorio: „Hrvati imaju državu i pol, Srbi imaju državu i pol, a Bošnjaci imaju samo jednu trećinu države“. Blago se Hrvatima danas u BiH! Ne mogu izabrati svoje legitimne političke predstavnike, ali imaju Hrvatsku, implicitno je tvrdio Jović, pa neka se pomire sa sudbinom nacionalne manjine s manjim pravima nego što nacionalne manjine uživaju u RH i drugim EU zemljama! Jović je i nerijetko pomalo ushićeno govorio kako bosanskohercegovački Hrvati nemaju svoju federalnu jedinicu jer Tuđman nije htio HR Herceg-Bosnu te je, kalkulirajući da će se BiH raspasti, želio veći komad susjedne zemlje pripojiti Hrvatskoj (a ne samo ono što mu je Alija Izetbegovićnudio u prvoj polovici 1990-ih, što naravno Jović nije spominjao). Da ne duljim, Jović je uvijek zagovarao isključivo građansku BiH. Nije se pitao može li ta država biti i tronacionalna i građanska kako ju definira Dayton (koji je zaustavio krvavi rat)? Čemu tolika isključivost spram Daytona? Bošnjački nacionalizam zagovara radikalnu redefiniciju Daytonskog sporazuma te građansku državu u kojoj bi brojniji Bošnjaci dominirali, a Srbi i Hrvati imali potlačeni status kao u „dobra stara“ vremena „inkluzivnog“ Osmanskog Carstva u kojoj su kmetovi redovno bili kršćani (i muslimani), a zemljoposjednici gotovo isključivo muslimani. Dakle, radikalni nad-nacionalist i antinacionalist (pomalo smušeno) zagovara jedno u osnovi nacionalističko (bošnjačko) rješenje još uvijek neriješena nacionalnog pitanja u BiH? Kao što je jednom Luka Mišetić na Twitteru napisao (parafraziram): „ako Bošnjaci žele građansku državu neka se priključe Srbiji i postanu njeni građani“. Mišetića je liberal Jović blokirao na Twitteru. Iako nisam ulazio u diskusije s njime niti ga provocirao, i mene je taj samoprozvani pobornik liberalizma i pluralizma te akademske rasprave “liberalno“ blokirao po kratkom komunističko-jugoslavenskom postupku. Ne zamjeram mu. Puno sam naučio od profesora Dejana Jovića i na tome mu hvala.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr