Ovog je tjedna hrvatsku javnost neugodno iznenadila vijest da se ovogodišnja službena komemoracija žrtava Bleiburga i križnih putova – neće održati na Bleiburgu.
Saznali smo to u petak kada je, nakon sastanka predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i predstavnika Počasnog bleiburškog voda i HBK priopćeno da će se središnja komemoracija održati na zagrebačkom Mirogoju i u Svetištu hrvatskih mučenika na Udbini.
Na Blajburškom polju neće biti programa, osim što će hrvatski veleposlanik ondje položiti vijenac.
> Središnja komemoracija za žrtve Bleiburga bit će na Mirogoju i Udbini 13. i 14. svibnja
> Dr. sc. Vukelić: Gotovo u tišini – Bleiburg opet pade – što radi hrvatska diplomacija?
Posljedica je to, očito, odluke austrijskih vlasti. Još 19. ožujka Večernji list javio je kako je odbor za unutarnje poslove austrijskog parlamenta odlučio zatražiti od ministra unutarnjih poslova da zabrani okupljanje u Bleiburgu.
Pokušaji ušutkavanja svakog spomena ovih zločina
Potpunu nevjericu izaziva činjenica da netko pokušava zabraniti pravo na komemoraciju žrtava pokolja koje su bez suda pogubljene nakon završetka II. svjetskog rata. Ipak, to nas podsjeća da još uvijek ima onih koji pokušavaju ušutkati svaki spomen o ovim zločinima te sve osobe koji odaju počast stradalima – proglasiti “fašistima”.
Guverner austrijske pokrajine Koruške Peter Kaiser iz austrijske socijaldemokratske stranke (SPÖ) rekao je o Bleiburgu:
“Bilo je krajnje vrijeme da Ministarstvo unutarnjih poslova udovolji zahtjevu za zabranu sukladno Zakonu o skupštini. Austrija ima posebno osjetljivu političku zadaću koju mora izvršiti zbog zajedničke odgovornosti za najmračnije poglavlje naše povijesti, tijekom zločina nacionalsocijalizma i treba se suprotstaviti svakoj naznaci fašizma”.
Nejasno je kakav može biti motiv da se skup gdje se okupljeni prisjećaju žrtava i mole za njih uopće poveže s fašizmom. No, takav udarac na žrtve i njihove najmilije ne dolazi samo od austrijske politike. U hrvatskom društvu još uvijek su vrlo snažni glasovi koji ne žele osuditi, štoviše, opravdavaju poslijeratne komunističke zločine.
Dr. sc. Vukelić: Što radi hrvatska diplomacija?
“Gotovo u tišini opet Bleiburg pade!”, upozorava povjesničarka dr. sc. Vlatka Vukelić, nakon što je austrijski parlament zatražio zabranu okupljanja na Bleiburgu, te se ovogodišnja komemoracija Bleiburških žrtava održava na Mirogoju i Udbini.
“Ovoga je puta izgovor neka globalistička besmislica koja se navodno dogodila na razini odluka austrijskog parlamenta. Još je besmislenije to što se komemorativno okupljanje na Bleiburgu prikazalo kao ‘političko okupljanje’, potpuno negiravši činjenicu ne samo pokolja cijelog jednog naroda koji je tamo simbolički započeo, nego i opće dehumanizacije i progona koji je od tada, pa idućih 50 godina bio u tijeku. (…)”, podsjeća dr. sc. Vukelić.
“Što po ovom pitanju radi hrvatska diplomacija? Ne, nije u redu samo ‘prebaciti’ komemoriranje negdje drugdje. Komemoriranje ima cjelovit smisao u koliko su svi simboli, sve činjenice i sve emocije povezani u cjelinu. (…) Okupljeni na Bleiburgu zorna su slika masovnog uništenja, a to je valjda nešto što je potomcima, ali i sljedbenicima nekih novih globalističkih režima nepodnošljivo.” – istaknula je nedavno povjesničarka dr. sc. Vlatka Vukelić.
Što se dogodilo na Bleiburgu u svibnju 1945.?
Obilježavanje tragedije Bleiburga i križnih puteva Hrvatima je iznimno važno. Stoga ovom prilikom podsjećamo na zločine koji su se događali na Bleiburgu i diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine…
O događajima na Bleiburgu za Narod.hr razgovarali smo 2020. s povjesničarem dr. sc. Mariom Jarebom. Iz intervjua izdvajamo određene dijelove.
Dr. sc. Mario Jareb: Danas je razmjerno dobro poznato što se je 15. svibnja 1945. dogodilo na bleiburškom polju. Jedna od kolona pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) i hrvatskih civila te manji broj pripadnika Crnogorske narodne vojske (nekadašnji četnici Pavla Đurišića) je u svojem povlačenju došao do toga mjesta uz današnju slovensko-austrijsku granicu, gdje su im daljnje povlačenje zapriječili Britanci iz 38. (irske) pješačke brigade. U pregovorima koje su vodili s brigadirom Thomasom Scottom iz spomenute britanske postrojbe predstavnici HOS-a tražili su predaju vojnika i izbjeglica Britancima, no ovi su ih uputili da se moraju predati pripadnicima Jugoslavenske armije koja je u međuvremenu opkolila bleiburško polje.
To se je naposljetku i dogodilo, a tada su pale i prve žrtve uslijed kraćeg mitraljiranja izbjeglica od strane jugoslavenskih snaga. Zarobljenici i civili su upućeni prema granici, da bi po njezinu prijelazu jugoslavenski stražari počeli s masovnim maltretiranjem, mučenjem i ubojstvima. Predaja u Bleiburgu je stvarno i simbolički početak i ishodište onoga što danas poznajemo pod nazivom Bleiburg i Križni put. Spomenuta kolona bila je tek jedna od kolona hrvatskih izbjeglica (vojnika i civila) koja je u svibnju 1945. došla do područja današnje Austrije, odakle su Britanci izručili mnoge od njih jugoslavenskim vlastima. Oni su to činili uz izliku da će jugoslavenske vlasti poštovati međunarodne konvencije o zarobljenicima i dobro s njima postupati, no 31. svibnja su zbog brojnih izvješća o ubijanjima prestali s izručenjima.
> Što se zapravo dogodilo na Bleiburgu?
> Bleiburg- Titova zapovijed glasila je: „Pobiti!“
Narod.hr: Koliko je bilo žrtava Bleiburga?
Dr. sc. Mario Jareb: Ni do danas se ne može govoriti o preciznim i potpuno utemeljenim brojevima žrtava Bleiburga i Križnoga puta. Sigurno je da je u najmanju ruku riječ o desetcima tisuća žrtava, pri čemu treba imati u vidu da je prema dobro utemeljenim istraživanjima slovenske Komisije za prikrivena grobišta samo u Teznom pored Maribora u nekih tjedan dana u svibnju 1945. ubijeno najmanje 15.000 zarobljenika, a vjerojatno i više. Dodaju li se tome više ili manje istražene masovne grobnice (u Sloveniji se zna za njih ili je istraženo gotovo 600 takvih grobnica) poput onih u Kočevskom Rogu te Hudoj Jami, broj žrtava je očito bio zastrašujuće visok.
Tome treba nadodati da brojne masovne grobnice u Hrvatskoj nisu ni približno istražene kao one u Sloveniji, a riječ je o stotinama mjesta. Pritom treba podsjetiti na tisuće žrtava Macelja te stotina žrtava jame Jazovke kao mjesta koja su bar djelomice istražena. Prema procjenama spomenute slovenske komisije iz 2010. godine u navedenom broju grobnica u Sloveniji leže ostatci najmanje 100.000 žrtava. Pritom su među žrtvama bili ne samo pripadnici HOS-a i hrvatski civili koji nedvojbeno čine najveći dio žrtava, nego i slovenski domobrani (procjene govore o nekih 14.000 slovenskih žrtava), pripadnici srpskih snaga (četnici, nedićevci, ljotićevci), Crnogorci i Nijemci.
Narod.hr: Kada govorimo o odgovornosti britanske vojske za događaje na Bleiburgu, koliko bi se nju moglo utvrditi istraživanjem britanskih arhiva? Prije dosta godina naletjela sam na informaciju da će upravo 2020. javnosti postati dostupni određeni britanski arhivi koji su vezani uz Bleiburg. Znate li nešto o tome?
Dr. sc. Mario Jareb: Odgovornost onih snaga koje su dočekale hrvatsku izbjegličku kolonu je poznata i tome se u literaturi može dosta pročitati. Činjenica jest da su snage Jugoslavenske armije tada Britancima bile saveznici, pa u njihovome činu ne treba odmah gledati namjeru činjenja štete hrvatskim ali i mnogim drugim izbjeglicama. Kada su Saveznici spoznali što čine jugoslavenski komunisti prestali su sa izručenjima. Tragično je dakako to što im je za dolazak do te spoznaje trebalo dosta vremena.
Čuo sam i sam za tu informaciju, 2020. istječe onaj dugačak rok od 75 godina od nastanka nekih kategorija gradiva. Iako se nadam zanimljivim otkrićima ne vjerujem da će se nakon brojnih istraživanja i izvora koji su nad do sada bili dostupni otkriti nešto što bi značajnije promijenilo današnje spoznaje o toj problematici. Glavna istraživanja, i to ona forenzička, tek nas čekaju ovdje u Hrvatskoj nakon što su Slovenci već napravili ogroman posao u posljednja tri desetljeća. Prisjetimo se pritom samo Teznog i Barbarinog Rova.
Dr. sc. Šterc o Bleiburgu i križnim putevima: ‘Popis stanovništva 1948. pokazuje gubitke od 639 000 osoba’
Demograf dr. sc. Stjepan Šterc u intervjuu za Narod.hr je govorio o gubicima u stanovništvu prouzrokovanim Bleiburgom i križnim putovima, kao i općenito o posljedicama Drugog svjetskog rata na stanovništvo Hrvatske.
Podsjećamo na najvažnije poruke koje je istaknuo u intervjuu.
O gubicima u stanovništvu Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata:
„Hrvatska je obzirom na rezultate popisa stanovništva 1921. i 1931. godine, pokazatelje prirodnog kretanja u razdoblju i odnosne trendove u popisu stanovništva 1948. godine trebala imati ukupno 4,424 455 stanovnika, a da je imala trendove kao npr. Srbija imala bi čak 4,686.393 stanovnika.“ – navodi dr. sc. Šterc. Zatim dodaje da je prema popisu stanovništva iz 1948. Hrvatska imala čak 639 000 osoba manje od 4,424.455 stanovnika, koliko ih je mogla imati.
„Svatko može izvesti zaključak gdje je nestala razlika prema 639.000 osoba koje nedostaju u popisu stanovništva 1948. godine, koja populacija nedostaje s najvećim udjelom i gdje se to dogodilo” – ističe dr. sc. Šterc.
O pojavi da i danas neke osobe u javnom životu negiraju utvrđene povijesne činjenice o Bleiburgu i križnim putevima:
“Negacija masovnih egzekucija dodatno potvrđuje neuređenost i podijeljenost hrvatskog društva, nasljednost upravljanja Hrvatskom, neokomunističku dogmatičnost spram prošlosti i jednosmjernost tumačenja u kojoj ne vrijedi europski modernizam, a sve to predstavlja razvojnu kočnicu i potisni faktor iseljavanja. Dominacija u javnom životu Hrvatske nasljednih generacija zato nastoji Hrvatsku prikazati najgorom mogućom zemljom, vječno odgovornom za sve što se događalo na ovim prostorima u prošlosti pa i za uspješnost obrane od izravne vojne srbijanske agresije.” – poručio je dr. sc. Stjepan Šterc.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa