Na pragu smo godine do 30. obljetnice sjećanja na Bitku za Vukovar, jedne od najbolnijih rana novije hrvatske povijesti čiji nas vapaji nepravde, traganje za nestalima, neprocesuirani ratni zločini svakodnevno podsjete – činimo li sve kako bismo održali barem razinu kulture sjećanja kakvu žrtve zaslužuju? U moru svih spomenutih tema koliko smo se puta dotakli teme dječjih žrtava u Domovinskom ratu? Jeste li ikada razmišljali tko su djeca koja su poginula, ubijena i nestala za vrijeme tromjesečne opsade grada, a tko su oni koji su i nakon nje zvjerski ubijeni u vrijeme vlasti i bezvlašća tzv. SAO Krajine kojoj ni nazočnost Unprofora nije smetala u činjenju najstravičnijih zločina nad djecom?
Hrvatski tjednik prošle je godine detaljno pisao o stravičnim zločinima nad Martinom Štefančić, Borisom Vaselekom, Darijom i Damirom Pakšecom te trima dječacima ubijena na Ovčari: Igorom Kačićem, Dragutinom Balogom i Tomislavom Baumgertnerom. Riječ je ‘samo’ o sedmero dječjih života od koji je samo jedan slučaj smrt od teškoga ranjavanja, svi ostali ubijeni su – egzekucijama, piše Hrvatski tjednik.
Šestomjesečni Ivan Kljajić poginuo u očevu naručju na Mitnici
Istražujući daljnja tragična stradavanja koja su se otvorila kao bezdan, nosila me je kako bi ih trebalo sabrati u jedno djelo. Za povijest. Za moje vršnjake koji su zauvijek ostali – djeca. Tako je ove godine u rujnu objavljena knjiga Mama, ne vidim nebo u izdanju Ogranka Matice hrvatske iz Bizovca, u kojoj su sabrane 34 biografije poginule, ubijene i nestale vukovarske djece. Zapisi su hod kroz bitku za Vukovar, po datumu stradanja svakoga dječjeg života sve do lipnja 1992. i posljednje biografije. Obuhvaćene su sve dostupne informacije o poginuloj, nestaloj i ubijenoj vukovarskoj djeci za vrijeme bitke 1991. godine na području grada Vukovara, te rubnim mjestima usko vezanima uz Vukovar, Borovo Selo, Petrovci i Čakovci, zatim neispričane sudbine djece ubijene za vrijeme okupacije tzv. SAO Krajine 1992. godine.
Spomenuta vas djeca u knjizi svojim tragičnim sudbinama vode kroz samu bitku za Vukovar. Tako je još početkom kolovoza 1991. stradao šesnaestogodišnji Igor Balaž koji se i danas vodi kao nestao, šestogodišnji Dalibor Černok poginuo je u rujnu u Borovu naselju kada je među skupinu civila koji su punili vreće s pijeskom pala granata, sedamnaestogodišnji Stjepan Rukavina preminuo je od posljedica teškoga ranjavanja svega tjedan dana kasnije. Dvije djevojke, poginule su u Borovu naselju također za vrijeme granatiranja; petnaestogodišnja Gracuela Jelić i sedamnaestogodišnja Nevenka Markuš u razmaku od dva dana. U mjestu Petrovci prilikom ulaska vojske JNA i okupacije sela jedna jedina granata koja je pala usmrtila je petogodišnjega Borisa Vaseleka, pripadnika ukrajinske nacionalne manjine, dok je svega tri dana kasnije, ponovo u Borovu naselju, za vrijeme ‘primirja’ od granatiranja stradao sedamnaestogodišnji Stevo Gegić. Na vukovarskoj Mitnici 10. listopada od granate poginuli su osmogodišnji Tomislav Mikloš i njegova majka, da bi osam dana kasnije na Mitnici u očevu naručju poginuo šestomjesečni Ivan Kljajić.
Ivan Barbarić i danas se vodi nestalim
Na samom kraju mjeseca u gradskom naselju Olajnica od granatiranja su stradali bratići, dvanaestogodišnji Mario Kolarić i jedanaestogodišnji Dario Pejić, dok su na Dušni dan prilikom sloma obrane gradskoga naselja Lužac u stravičnome zločinu strijeljanja zarobljenika ubijeni susjedi, nerazdvojni prijatelji šesnaestogodišnji Antonio Vidaković i petnaestogodišnji Josip Bandić. Dan kasnije poginuo je Đorđe Vidaković, trinaestogodišnji dječak koji više nema živućih članova obitelji. U malom mjestu Čakovci u obiteljskoj kući početkom studenoga ubijeni su majka i desetogodišnji Josip Kovačić, dan kasnije u vukovarskoj je bolnici preminula Antonija Zeko, djevojčica prerano rođena smještena u inkubator čiji je dotok struje prekinula granata bačena na bolnicu. Na Priljevu je u pokušaju proboja prema središtu grada stradao Ivan Barbarić koji se i danas vodi nestalom osobom. Šesnaestogodišnji Sabahudin Gršić ubijen je u gradskome naselju Slavija, dok je dvoipolgodišnji Matej Aleksander smrtno stradao u podrumu Vučedolska kapljica s ocem, majkom i bakom. Pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima u Borovu naselju stradali su maloljetni brat i sestra – 17-godišnji Zoran i 15-godišnja Zorica Pavlović te Goran Čečavac star godinu i 10 mjeseci i desetogodišnji Branimir Milošević Milić. Na dan sloma obrane grada ubijeni su 16-godišnji Siniša Rajković i sedamnaestogodišnji Jovan Josip Krošnjar za čijim se posmrtnim ostatcima i danas traga. Na Ovčari su ubijena trojica dječaka, 16-godišnji Igor Kačić te 17-godišnjaci Dragutin Balog i Tomislav Baumgertner dok je istoga dana u pokušaju proboja kod Marinaca ubijen 14-godišnji Igor Černok. U vrijeme okupacije i vlasti tzv. SAO Krajine u obiteljskoj kući u Borovu Selu ubijena je četverogodišnja Martina Štefančić, a svega dvadesetak dana kasnije na Sajmištu braća 16-godišnji Dario i 12-godišnji Damir Pakšec. Šesnaestogodišnji Franjo Matijević iz rodnih Kukujevaca u Vojvodini doveden je na područje Mohova gdje je s ocem i majkom ubijen u obližnjem šumarku pored groblja. Posljednja spomenuta žrtva ratnih događanja maleni je trogodišnji Aleksandar Jagodić koji je u lipnju 1992. smrtno stradao od zaostale eksplozivne naprave. Biografije djece prate ilustracije te osobne fotografije i fotografije posljednjih počivališta i spomen-obilježja masovnih grobnica iz kojih su pojedina djeca ekshumirana.
Neizbrisiv obol knjizi dali su moji suradnici – Vukovarka, vukovarska braniteljica i književnica Tanja Belobrajdić te Nenad Barinić, umirovljeni policijski inspektor, kao i povjesničar Borna Marinić koji je napisao povijesni presjek Bitke za Vukovar. Njemački je ilustrator Vladimir Köter na dvadesetak ilustracija prikazao pojedinosti stradanja prema riječima svjedoka i članova obitelji, a i sama naslovnicu knjige dala još jednu posebnost cijeloj temi. Posebno poglavlje knjige tema je ratne propagande novinara Gorana Mikića, koja je za vukovarsku bitku iznimno važna jer je postigla svoj cilj došavši života nevinih Vukovaraca i vukovarskih branitelja lažno navodeći ubojstvo četrdeset vukovarskih beba u vrtiću u Borovu naselju dan uoči masakra na Ovčari.
Samo su dva slučaja pravno procesuirana: presuda za zločin na Ovčari u kojoj su obuhvaćena sva trojica ekshumiranih dječaka, te presuda za ubojstvo braće Pakšec. Matematički gledano, za samo pet dječjih života počinitelji su privedeni pred lice pravde i osuđeni. Sva ostala ubijena vukovarska djeca i danas čekaju svoj mir. Ako im već za života nismo osigurali mir, dužni smo ga neumorno tražiti za onaj vječni. Kako bismo im jednog dana mogli stati pred oči, ali ne pognute glave.
Zapamtite Vukovar! rekao je i zapisao Siniša Glavašević. Tri desetljeća kasnije; zapamtite djecu Vukovara: Sinišu, Gracuelu, Mateja, Borisa, Igora, Daria, Nevenka, Franju, Martinu, Josipa, Antoniju…
* Teologinja i književnica Ani Galović rođena je u Zagrebu, a odrasla u Ivanić-Gradu. Magistrirala je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga se obrazovala u području logoterapije i pedagogije, dječje psihologije te rada s osobama s intelektualnim oštećenjem. Godine 2019. izišla je njezina prva knjiga, zbirka kratkih priča »Dječak koji je volio prozore«, o životu djece oboljele od malignih bolesti. Godinama uređuje mrežnu stranicu »Žute čizme« koja se bavi projektima i temama vezanim uz bitku za Vukovar 1991. Knjiga “Mama, ne vidim nebo – prekinuta vukovarska djetinjstva 1991. – 1992. godine” autorice Ani Galović izašla je u rujnu i govori o sudbini tridesetčetvero djece Vukovara i okolice koja su ubijena u velikosrpskoj agresiji 1991.-1992.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
