Dok bi se po medijskim napisima, potaknutima i retorikom nekih političara, posebice sa slovenske strane, moglo zaključiti da su odnosi dviju države “zaleđeni”, hrvatska i slovenska strana su daleko od oka javnosti detaljno razgovarale i pregovarale o problemu granice. Rezultat tih razgovora – a bilo je sedam sastanaka na ekspertnoj i političkoj razini i trajali su po najmanje pet sati – kompromisni je okvir ili prijedlog rješavanja tog bilateralnog spora, piše Večernji list.
Prijedlog zajedničkog rješenja predstavljen je stranim državama i njihovim predstavnicima i izazvao je vrlo pozitivne komentare te je apostrofiran kao dobar i konstruktivan način kojim bi se počeo rješavati problem. No Slovenija se – iako je u razgovorima okvir ocijenila jako dobrim iako ga nije formalno prihvatila – ipak u zadnji tren povukla, i to za zadnjeg posjeta premijera Mire Cerara Zagrebu, iako postoje naznake da je prijedlog još “živ”.
Reakcija Slovenije bila je takva da je taj formalizirani prijedlog, nakon što im je predočen, ocijenila jako dobrim. Stranim diplomatima i državama kojima je taj instrument predočen, predstavljen je kao zajednički jer je proizašao iz zajedničkih razgovora, a ne samo hrvatski, iako ga je Zagreb formalizirao.
Obje bi države potpisale instrument koji bi se, na primjer, zvao Protokol o granici. Razgovaralo se o tome da bi imao određenu preambulu koja bi bila minimalistička, a u kojoj bi utvrdili o čemu se i jedna i druga država slažu i oko čega nema prijepora.
Preduvjet svega toga jest taj da se dogovori i nacrta granica na kopnu i na moru te priloži na posebnim kartama koje bi bile dio tog protokola.
Ta bi granična crta morala biti drukčija od one u arbitražnoj odluci, i na moru i na kopnu. S malim izmjenama i popravljanjem crte, za što je potrebna i politička volja, moguće je postići to da se izađe u susret objema državama te obje države mogu reći da su profitirale.
U prvom članku protokola, obje bi države potvrdile da granica na kopnu ide na način kao što je ucrtana u kartama u okviru tog protokola, dok bi se druga točka na isti način bavila granicom na moru. Treća bi točka bila režim plovidbe kroz hrvatsko teritorijalno more, gdje bi režim bio i malo liberalniji, a četvrta komisija kojom bi se demarkirala odnosno obilježila granica na kopnu.
Zadnja odredba ticala bi se stupanja na snagu tog protokola, gdje bi svaka država sama odlučila koji je unutarnji postupak potreban da bi taj protokol stupio na snagu. Za Hrvatsku bi to svakako bila ratifikacija u Saboru, jer je riječ o međunarodnom ugovoru, i Hrvatska na to gleda kao na utvrđivanje granice. Slovenska je strana razmišljala o slanju u vladu ili u parlament.
