Plenkovićeva vlada ostat će upamćena po uvođenju rodne ideologije i vrijednosnom preusmjeravanju Hrvatske

Vlada Andreja Plenkovića ostat će upamćena u hrvatskoj političkoj povijesti kao ona koja je uvela rodnu ideologiju i poduprla nasilnu preobrazbu hrvatskog društva.

Plenkovićeva vlada, uz niz propuštenih prilika za provođenje reformi, primjerice reformu izbornog sustava i druge kojima bi se dugoročno omogućilo blagostanje hrvatskog društva, može sebi pripisati zasluge za nekoliko političkih projekata koji će biti upamćeni i dugoročno utjecati na sudbinu društva.

Uvođenje eura i pristupanje schengenskom prostoru zasigurno spadaju među povijesno važne korake, neovisno o tome daje li im netko pozitivan ili negativan predznak.

Među važnije procese koji su se dogodili u Plenkovićevu mandatu, bez obzira kad će on završiti, spada svakako uvođenje rodne ideologije na mala vrata i njezino sustavno širenje u sve pore hrvatskog državnog aparata i društva.

Rodna ideologija kao zaštitni znak Plenkovićeva razdoblja

Rodna ideologija nije bila u programu Hrvatske demokratske zajednice ni na jednim izborima. HDZ na predizbornim skupovima nije mahao zastavama duginih boja, niti su njihova okupljanja bila začinjena performansima osoba koje u svojoj pojavi objedinjuju oba spola.

>(VIDEO) Sabor: Izglasana Istanbulska konvencija, nije izglasano nepovjerenje ministrici Dalić

Štoviše, HDZ se i na posljednjim predizbornim skupovima, na čelu s Andrejem Plenkovićem, doduše tiše nego ranije i donekle sramežljivo, pozivao na hrvatsku tradiciju i kršćanske vrijednosti.

U međuvremenu se pokazalo da HDZ-ova vlada ima program iskorijenjivanja tradicije i kršćanskih vrijednosti iz hrvatskog društva. Sustavno ga ostvaruje, a hoće li u tome u potpunosti uspjeti, ovisi o žilavosti samog društva.

Veliki ispit hrvatske politike kad je riječ o samom identitetu Hrvatske dogodio se u travnju 2018., prihvaćanjem Istanbulske konferencije, točnije Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, nazvane po mjestu u kojemu je nastajala.

Naslov prikriva ono što stoji u tekstu

Sami naziv konvencije bode u oči, jer predstavlja paradni primjer izričaja nove europske radikalne ljevice, koja terminološkim vratolomijama podmeće svoje ciljeve. Jer konvencija o “borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji” ima snažan moralni naboj. To bi normalan bio protiv toga?

No, cilj konvencije uopće nije borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, naposlijetku, ona ne sadrži ni mehanizme učinkovite borbe protiv takve vrste nasilja niti je kasnije pokazala ikakav učinak u tome smislu.

>Istanbulska konvencija ‘potkopava obitelj i brak’; pogledajte porazne ishode sličnog španjolskog zakona

Konvencija cilja na nešto drugo. Kao što su od početka upozoravali kritičari, konvencija uvodi u pravni i politički izričaj pojam “roda”, kao oznake spolnog identiteta umjesto preciznog i ustaljenog “spola”. Spol je biološka a sukladno tome i identitetska kategorija, koja je nepromjenjiva kao što je nepromjenjiva i sama osobnost.

U godinama nakon prihvaćanja Istanbulske konvencije, sustavno se nižu inicijative, sve redom uspješne, koje u pravnom, političkom, odgojnom i svim drugim dijelovima društvenog organizma nameću rodnu ideologiju.

Napad na suverenost

Nadalje, Istanbulska konvencija napad je i na suverenost Republike Hrvatske, jer određenim skupinama i udrugama bez legitimnosti daje pravo da upravljaju pojedinačnim odlukama parlamenta.

Usvajanju konvencije prethodila su dva velika prosvjeda, u Zagrebu i Splitu, a pratila ga je i inicijativa o ocjeni ustavnosti, sve uzalud. Uzgred, ta dva prosvjeda i inicijativa predstavljaju autentične mehanizme oblikovanja političke volje, svojstvene zapadnim demokracijama.

>Istanbulska konvencija je usvojena 2018., a sada MVEP traži uvođenje ‘trećeg spola’ na osobne iskaznice

Plenković je tada, odbacujući kritike, izjavio kako Istanbulska konvencija ne cilja na uvođenje rodne ideologije, a kritičarima preporučio neka pročitaju konvenciju.

Bio je to šamar ne kritičarima, nego kolektivnoj pameti hrvatskog društva, koje kao složeni organizam teško da bi dopustilo oblikovanje tako snažne kritike a da prije toga nije pročitano ono što se kritizira.

Bezuspješno zavaravanje javnosti dogodilo se i u obliku “Interpretativne izjave” kojom se tobože tvrdi da konvencija predstavlja ono što piše u naslovu, a ne u tekstu. Zavaravanje je bilo bezuspješno jer se narod ne može na taj način zavarati, ali je poslužilo kao svojevrsno laganje u oči i prešućivanje onoga što je vidljivo iz aviona.

Sama interpretativna izjava nema nikakav pravni ni politički učinak, pa stoga nema ni smisla.

Širenje “spolnog relativizma” po ulicama

Istanbulska konvencija nije bio jedini korak vlasti u cilju uvođenja rodne ideologije. Nakon toga, povremena javna okupljanja i demonstriranje moći skupina koje se bore za spolni relativizam postala su sve učestalija, dok naposlijetku nisu zauzela ulice i gotovo cijeli medijski prostor.

Iz državnog lonca izdvajaju se ogromni iznosi kojima se financiraju projekti preodgoja hrvatskog društva, javni razvrat i edukacijski programi kojima se Hrvatima poručuje da je njihova muškost ili ženstvenost samo privid i da mogu kad hoće promijeniti stranu.

Zagrebačka povorka “ponosa”, festival raskalašenosti i nastranosti, ne financira se samo iz proračuna Grada Zagreba u kojemu su se na izborima uspjeli nametnuti predstavnici toga miljea okupljeni u projektu Možemo.

Ministarstvo kulture i medija, na čelu kojega je HDZ-ova ministrica, samo ove je godine izdvojilo više od 700.000 eura za “Interdisciplinarne i nove kulturne i umjetničke prakse”, među kojima samo mali dio ima veze s kulturom i umjetnošću, a većina ih je pokrenuta u cilju nametanja rodne ideologije. Primjerice, Ministarstvo, dakle hrvatski porezni obveznici, financiraju čak i “radionicu” u kojoj se izrađuju transparenti kojima se maše na “Zagreb pride”.

Mišlju, riječju, djelom i propustom

HDZ se od početka predstavljao i kao stranka kršćanske demokracije, premda je jasno da ona od početka nije bila samo to, nego da je predstavljala okupljalište širokog sprektra političkih profila. No, kršćanstvo se u međuvremenu potpuno izgubilo iz politike, pa i iz HDZ-a.

U određenom kontekstu, moglo bi se govoriti o propustima Plenkovićevog sustava, o greškama koje su dovele do idejnog i vrijednosnog vrludanja hrvatske države. Grijeh propusta nije samo teološka kategorija, ona ima i svoje društvene konotacije. Međutim, je li HDZ u smislu rodne ideologije učinio propuste, ili griješi i mišlju, rječju i djelom?

Nakon prihvaćanja Istanbulske konvencije, u HDZ-u je provedena čistka. Plenković je smijenio međunarodnog i političkog tajnika koji su u Saboru glasovali protiv Istanbulske konvencije.

Taj blago rečeno blagonakloni odnos prema trendovima koji ruše vrijednosne temelje hrvatskog društva vidljiv je i u drugim segmentima državne strukture, primjerice u sudstvu.

Ustavni sud kao dio neovisnog sudstva ili kao mehanizam vlasti?

Ovdje nije riječ o problemima s kojima se općenito suočava pravosudni sustav, nego o trendovima kojima određene sudske instance prate politiku. Primjerice, odluke Ustavnog suda posljednjih su godina bile redom na liniji vladajućih.

Spomenimo samo odbacivanje inicijative o ustavnosti Istanbulske konvencije, ili odluku Ustavnog suda kojom je uskratio pravo udruzi U ime obitelji da promatra izbore.

>Dr. Markić: Tužno je gledati na što je Plenković sveo HDZ, stranku koja je 2013. podržala referendum o braku

Obrazloženje je bilo smiješno, udruga U ime obitelji je tobože pristrana. Tko to na izborima nije pristran? Čak i oni koji zbog svojih specifičnih uloga moraju pritom donositi nepristrane odluke, kao birači su naravno pristrani. Da ne govorimo o pristranosti i brojnih redovitih promatrača izbora.

Da se kratko vratimo Istanbulskoj konvenciji, Ustavni sud je 2021. odbacio tužbu protiv Zakona o maticama, kao što je svojedobno odbacio i tužbu protiv pobačaja. Kad je riječ o Zakonu o maticama, taj zakon ne odnosi se na puki upravni postupak, nego je u njemu sadržana rodna ideologija, odnosno on omogućava legalnu “promjenu spola”.

Ustavni sud već je tradicionalno neka vrsta Ahilove pete ne samo sudstva, nego političkog sustava u cjelini. Najviše mu se zamjera stranački utjecaj, točnije, kritičari tvrde da HDZ i SDP ondje zbrinjavaju svoje vjerne pravnike.

Doista, u odlukama Ustavnog suda koje se odnose na ključne političke izazove, odnos glasova članova Ustavnog suda najčešće je deset naspram tri, detalj koji u svakom slučaju ne upućuje na stručnu prosudbu kao prioritet pri donošenju pravorijeka.

“Afera Kongo” kao poraz pravosuđa i morala

Vladajuće strukture u Hrvatskoj, prije svih vladajuća koalicija i vladajuća stranka u njoj, pokazale su svoje pravo lice u “aferi Zambija”, ili “aferi Kongo”, u kojoj su hrvatski državljani bili optuženi u Zambiji za trgovinu djecom iz Konga. Naposlijetku su oslobođeni optužnice, ali ostala su otvorena pitanja koja vapiju u nebo.

>USKOK i policija istražuju sud u Zlataru: Čak trećina odluka o posvojenjima iz DR Kongo donesena na ovom sudu

Trgovina djecom u pravilu se ne odvija na tržnici, nego je riječ o višeslojnim, suptilnim procesima u kojima se nemilosrdno gazi ljudsko dostojanstvo, uništavaju egzistencije i identiteti. Ako i slijedimo logiku koja se u javnosti nameće nakon oslobađajuće presude u Zambiji i zaključimo da ti hrvatski državljani nisu trgovci djecom, to još uvijek nije ni blizu zadovoljavajući odgovor na dvojbe što ih je afera izazvala.

Svaka je država dužna pružiti pomoć svojim građanima koji se u inozemstvu nađu u nevolji. To uključuje i pravnu pomoć, koja međutim mora ostati unutar određenih granica kako se ne bi povrijedila suverenost dotične države.

U ovom slučaju Hrvatska se vlada očito cijela angažirala, na razini više ministarstava, a pitanje je što su sve obuhvaćale diplomatske aktivnosti i je li tko utjecao na odluke zambijskih vlasti.

Posebice je u toj priči zanimljiv slučaj Noah Kraljević, gdje su prekršene sve postojeće norme. Riječ je o biološkoj ženi koja je promijenila spolna obilježja, o čemu je snimila i objavila film. Sada izgleda kao muškarac i traži da se s njom postupa kao s muškarcem. Uzgred, ta je osoba vijećnik Možemo u jednoj zagrebačkoj četvrti. Ta se osoba vjenčala u evangeličkoj crkvi s drugom ženom i onda su kao bračni par odlučili posvojiti dijete u DR Kongu.

Posvajanje djece nije dopušteno transrodnim osobama ni u Hrvatskoj ni u DR Kongu. Kako je onda uopće bio moguće provesti postupak posvajanja? Kako je moguće da Hrvatska vlada nije reagirala kad je dobila informacije o kršenju propisa? Kako je naposlijetku moguće da Hrvatska vlada, umjesto da poduzme mjere iz svoje nadležnosti, postupi suprotno i osigura pravnu, diplomatsku i svu drugu logistiku da bi ta osoba u potpunosti ostvarila svoj naum i vratila se kući s posvojenim djetetom?

Kakva će biti budućnost toga djeteta? Kako je moguće da transrodna osoba posvoji dijete ako je to zabranjeno? I da iza nje pritom stane čitava vlada, pruži joj svu pravnu i diplomatsku pomoć, brani ju u javnosti i još ju preveze iz zračne luke kući?

I tu opet dolazimo do rodne ideologije, ali i sudstva. Ministarstvo pravosuđa i uprave, na čijem je čelu HDZ-ovac Ivan Malenica, u veljači je objavilo da je izvršen nadzor nad Općinskim sudom u Zlataru, koji je omogućio legalizaciju dovođenja djece iz Konga, te da pritom nisu utvrđene nepravilnosti.

Utvrđene su, ali tek kasnije, kad je slučaj okončan a posvojitelji afričke djece sretno doputovali kući. Ne samo da su utvrđene, one su golim okom bile vidljive i tada kad je Maleničino ministarstvo tvrdilo da je sve u redu. I nikom ništa.

Još jedna uvreda za zdrav razum bila je tvrdnja da su za nepravilnosti na sudu u Zlataru, koje su dovele do teškog međunarodnog skandala, usmjerile sudbinu nekoliko osoba i stvorile temelje za buduće korijenite promjene u hrvatskom društvu – krive zapisničarke.

Isti slučaj pravljenja građana budalama kao i kad je Plenković preporučivao kritičarima da pročitaju Istanbulsku konvenciju.