U Hrvatskom Tjedniku povodom Dana sjećanja na nestale u Domovinskom ratu Igor Korač, unuk čovjeka čiji se posljednji trag gubi u Negoslavcima napisao je pismo SDSS-ovki Dragani Jeckov.
Igor Korač u pismu Dragani Jeckov poručuje: ”U Vašim Negoslavcima tekla je krv u potocima, moj djed je ubijen kao pas i ja danas, kao njegov glas, tražim od Vas da mi bar prodate informaciju gdje su njegove kosti.”
>Ministarstvo hrvatskih branitelja: Srbija zna gdje su posmrtni ostaci nestalih osoba iz Domovinskog rata, ali o tome šuti
Za one koje zanima, u sutrašnjem HT tekst povodom Dana sjećanja na osobe nestale u Domovinskom ratu, između ostalog, otvoreno pismo Dragani Jeckov koje je napisao unuk čovjeka čiji se posljednji trag gubi u Negoslavcima. pic.twitter.com/MSQM2XKg69
— TanjaBel (@BelTanja) August 30, 2023
Tekst se nastavlja ispod oglasa
503 nestalih su iz Vukovarsko-srijemske županije
Od ukupno 1806 osoba nestalih u Domovinskom ratu za kojima se u Hrvatskoj još uvijek traga, 503 su iz Vukovarsko-srijemske Županije, a 375 ih je iz Vukovara i njegovih prigradskih naselja. Za manji broj se zna da su poginuli tijekom opsade Vukovara i okolnih sela. Stotine osoba živo je dočekalo okupaciju grada, potom su na najokrutnije načine likvidirani i do danas im se ne zna za kosti
Možda će vas zanimati
Vučićev izaslanik u Vukovaru u društvu Pupovca kritizirao Hrvatsku oko traženja nestalih
Vučićevog izaslanika je ‘sram koliko je malo učinjeno’ i kaže da postoji zastoj u identifikaciji i ekshumacijama
Majčine su oči stalno pune suza
Danas, trideset i dvije godine kasnije, jednake riječi dolaze od brojnih članova nestalih branitelja i civila. Svjesni kako ih je svake godine na različitim obljetnicama sve manje, imaju samo jednu želju – pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih kako bi ih, prije vlastite smrti, dostojanstveno pokopali te tako i oni pronašli svoj mir.
Milica Anić-Antić, supruga Jadranka Anića-Antića, pripadnika HOS-a koji je odveden iz vukovarske bolnice u Negoslavce gdje mu se gubi posljednji trag, rekla je: ”Jako smo svjesni svega, ni dan danas, nakon trideset godina, ne možemo se pomiriti s tim da ga nema, da se više nikada neće vratiti… Naše su rane stalno otvorene. Više nam nije važno da se krivci kazne, važno nam je da se naši voljeni pronađu i pokopaju, osobito dok su živi oni koji ih tako bolno traže… Dajte nam tijela! Dajte nam njihove kosti, to je svaki čovjek zaslužio”.
Jadrankova sestra Jasna Mikas, svojedobno je ispričala: ”Iako moja maćeha, Jadrankova majka Marija prema svima nama je uvijek bila divna i jako je volimo. Često se čujemo, zamijenila mi je majku, zajedno se isplaćemo.” Ona živi za trenutak kada će pronaći Jadranka kako bi ga, dok je živa, dostojno pokopala. Njezine su oči stalno pune suza… I čeka….
Nešto više od godinu dana od toga intervjua, Jasna Mikas je preminula i nije dočekala da pokopa kosti svoga brata. Njihova sestra, Jadranka Kuna, s tugom je rekla: Vjerujem da je Jasna sad pronašla našeg Jadranka…
”Pravda je za nas u ovoj državi odavno umrla”
Savjetujte svojim sumještanima da makar anonimno kažu gdje su tijela naših djedova, očeva, braće i sinova. Recite im, ako to već ne znaju, da postoji nagrada za informaciju koja se pokaže istinita, a ako im ona nije dovoljna, pitajte ih koliko takva informacija košta.
Recite im i to da nas više ni direktni počinitelji zločina ne zanimaju, s njima će se obračunati njihova savjest i Božji sud, jer na zemaljskom ih očigledno neće stići pravda.
Pravda je za mene, zastupnice Jeckov, u ovoj državi odavno umrla. Mene zanima samo lokacija tijela, zanima me samo mjesto na kojem trebam kopati, a kopat ću, ako treba, i vlastitim rukama.
A Vi, ako Vam karakter to dozvoljava, još upitajte svoje sumještane, čuju li kad sjede za nedjeljnim ručkom, krike koji dolaze iz podruma? Dok šetaju ulicama, čuju li kroz prozore kuća, krikove silovanih žena? Ako ne čuju, ništa onda.
>Mons. Radoš povodom Dana sjećanja na nestale u Domovinskom ratu: Ako nema groba, što činiti? Možemo li se pomiriti?
Potomci nestalih su njihov glas
Moj djed odavno ne može govoriti. Siguran sam da je ubijen kao pas i kao pas pokopan pokraj nekog puta. Ali njegov glas sam ja. I govorit ću i postavljati pitanja, sve dok ga ne pronađem, sve dok sam živ. Nakon mene, govorit će moj sin. Pa njegov sin. Takvih je sinova, Bogu hvala, još uvijek puna Hrvatska. Mi nećemo odustati.
Igor Korač, unuk pokojnoga Ante Korača, mučki ubijenoga u Negoslavcima.
Za one koji još uvijek očajnički tragaju, čekaju, mole… Ali se više ne nadaju…
Šute. Jedi zbog krivnje, drugi iz straha, treći jer je netko njihov sudjelovao… Međutim, nikada mi nije bilo jasno zašto anonimno ne riješe to, da se ljudi smire, pokopaju svoje, da se krene dalje… Nekako… Ali to je jedini mogući prvi korak… Evo, ne znam…
— TanjaBel (@BelTanja) August 30, 2023
Tekst se nastavlja ispod oglasa
