Pročitajte svjedočanstvo o jednoj od akcija “Kruga za trg”!

Uoči petog po redu velikog prosvjeda za promjenu imena zagrebačkog Trga maršala Tita, zakazanog za 7. svibnja 2011., građanska inicijativa „Krug za trg“ postavila je promidžbeni štand na glavni zagrebački trg – Trga bana Josipa Jelačića. Na štandu su s dvije strane bili istovjetni transparenti, ispisani slovima visokim 15-ak cm: TRG MARŠALA TITA CIVILIZACIJSKA JE SRAMOTA, dok su uz štand bila postavljena 4 portreta veličine 80×50 cm. Portreti su prikazivali 4 od više tisuća Titovih žrtava: mladog svećenika, dvoje studenata i 17-godišnjeg učenika, ubijenih poslije Drugoga svjetskog rata.

Štand je već sam po sebi bio provokacija, a najveća provokacija bila je postavljena s bočne strane štanda: Titov portret u crnoj maršalskoj uniformi, visine oko 2 m. Titove skupljene ruke bile su obojene crvenom bojom, koja je simbolizirala krv (okrvavljene ruke!), a na njegovu poprsju isticala su se brojna „odličja“ – krugovi promjera 20-ak cm, s natpisima: Bleiburg, Huda jama, Tezno, Jazovka, Macelj, Goli otok, Stara Gradiška itd.
Svaki dan – od 29. travnja do 6. svibnja – štand je bio otvoren na frekventnom zapadnom dijelu Trga, ispod gradske ure. Aktivisti „Kruga za trg“ raznih zanimanja (profesorica, prevoditeljica, knjižničarka, novinarka, inženjer, liječnica, službenica, među njima i autorica ovoga teksta) dijelili su letke, kojima su pozivali prolaznike da 7. svibnja dođu na prosvjed na zagrebački Trg maršala Tita. Podijeljeno je više od 6000 letaka, a onima koji su htjeli znati više – podijeljeno je i dvjestotinjak brošura s podatcima o Titovim „aktivnostima“ u proljeću i ljetu 1945., razdoblju u kojemu je stradalo najviše Hrvata u povijesti hrvatskoga naroda. Letke i brošure uzimali su samo pristaše akcije za promjenu imena Trga maršala Tita, dok su protivnici to odbijali, tvrdeći da i bez čitanja znaju da je riječ o gnusnim lažima, izmišljenim kako bi se ocrnilo „heroja“, „humanista“ i „najvećeg Hrvata u povijesti“. Tek rijetki prolaznici nisu nikako reagirali na postavljeni štand – ili ne videći ga ili hineći da ga ne vide.

Najzanimljiviji su bili protivnici akcije za promjenu imena Trga maršala Tita, a njih je bilo možda 30-40 posto od svih prolaznika. No, po tome koliko su bili glasni i agresivni činilo se da ih je i do 90 posto. Pristaše i protivnici akcije razlikovali su se ne samo po riječima kojima su se obraćali aktivistima, nego još i više po ponašanju. Osim 5-6 onih kojima je retorika bila malo žešća, ostali zagovornici akcije bili su uglađeni i tihi, a nekoliko njih čak je govorilo i šapatom, kao da su još i danas u strahu od mogućih posljedica za izgovorenu riječ. Istodobno protivnici akcije bili su najčešće glasni i bijesni, netolerantni, svadljivi, bučni i agresivni. Ako bi se zametnuo kakav razgovor, u pravilu nisu uvažavali nikakav argument, tvrdili su da je riječ o izmišljotinama i lažima. Pojedinci su čak bili i iskreno začuđeni što se evo danas, u 21. stoljeću, dopušta da netko vrijeđa Tita i da nema nikoga tko bi te drznike primjereno kaznio, strpao u zatvor. Itd.

Autorica je zapisivala zanimljivije primjedbe ili dijaloge s prolaznicima, pa evo nekoliko primjera:

–Sramota je što tražite da se promijeni Titovo ime. On je jedini pravi Hrvat (žena – cca 50 god.).
–E, ovo je sramota za Zagreb da organizirate ovakav skup. Ja vodim svoj blog u Vinkovcima, e – to ću stvarno napisati da ljudi vide vašu sramotu. Takvog velikog čovjeka tako vrijeđati! Ljudiiiii (viče – op.a.), vidite li vi ovo? Svakome ću reći i objaviti na blogu, da svi vide i čitaju. Sramota (muškarac – cca 30 god.).
–Pa ljudi, što je vama? Ne bi se za nas znalo da nije bilo Tita. Da nije bilo njega ne bi bilo ni ove države (žena – cca 60 god.).
–Vi ne smijete promijeniti to ime, Tito je povijesna ličnost (muškarac – cca 70 god.).
Na primjedbu da je i Hitler povijesna ličnost, pa u Njemačkoj nigdje nema njegova imena, razbješnjeli je prolaznik odgovorio:
–Ne ćete valjda Tita uspoređivati s Hitlerom? Sram vas bilo! Svi ste vi ustaše, fali vam slovo U na čelu. Ne će biti kako vi želite.
–Što vi sada hoćete? Nama nije trebao ovaj rat, a da je Tito živ, rata ne bi ni bilo. On je nas čuvao od neprijatelja. I opet bi nas čuvao (muškarac – cca 75 god.).
–Tito je stvarao Hrvatsku. On je tvorac mira u Hrvatskoj i u cijelom svijetu (muškarac – cca 35 god.).
–Izmislili ste Bleiburg, izmislili ste Jazovku i sve to, sve ste izmislili jer ste izgubili rat. Ali povijest ne ćete promijeniti (muškarac – cca 80 god.).
–Bolje nam je bilo prije dok je bio on na vlasti (muškarac – cca 70 god.).
Na pitanje: „Gdje je to bilo bolje“?, netrpeljivo odgovara:
–Pa tu, na ovim prostorima.
-Kojim prostorima?
–Pa na ovim, na prostorima bivše Jugoslavije.
–Ali, gospodine, ovo je Hrvatska, nas ne zanima nikakva Jugoslavija.
Nisu bile rijetke ni prijetnje:
–Ja ću vas tužit, vi ovdje neovlašteno imate štand (muškarac – cca 50 god.).
–Pa tužite.
–Hoću, tužit ću vas. Zvat ću policiju. I da znate da ćete platiti.
–Mi smo štand već platili.
–Platit ćete vi to, platit ćete sve!

Dok su Titovi protivnici često aktivistima govorili o svojim obiteljskim tragedijama, o boli i frustracijama s kojima žive cijeli život, pristaše su pokazivali bahatost. Zanimljivo je da niti jedan Titov obožavatelj nije govorio smireno. Nikakav razgovor uopće im nije bio prihvatljiv. I to može biti jedan od pokazatelja da su uzdrmani u svojim vjerovanjima i tvrdnjama, te da više nisu tako sigurni u sebe, pa su vikom, etiketiranjem i uvredama, čak i prijetnjama nadomještali argumente. Argumenata, naime, nemaju, a informacije o stvarnim događajima poslije svršetka Drugoga svjetskog rata postupno se ipak probijaju u javnost, unatoč medijskoj nevoljkosti, pa i blokadi.

Evo i nekoliko izjava Titovih protivnika:
–S 18 godina sam dospio u zatvor samo zato što smo pjevali hrvatske pjesme (muškarac – cca 55 god.).
–Svaki Badnjak išli smo u crkvu na polnoćku, a oni bi nas došli popisati. Pa odmah sutradan, na Božić – hajd u policiju na saslušanje (muškarac – cca 65 god.).
–Više od 40 godina smo morali šutjeti, u školi ništa nismo učili. Sve su nam lagali. A roditelji su se bojali kazati nam istinu. I oni su šutjeli, čuvali su svoj posao. Što ćete! Tako je bilo (žena – cca 65 god.).
–Skinuti ga, nego šta! Možete li zamisliti da postoji danas Trg Ante Pavelića? Njega ne daju, a ovaj može, je li! Još ovdje vladaju komunisti, kažem vam ja. Ako ne oni, a onda njihova djeca, to je isto (muškarac – cca 40 god.).
–Ooo, idem ja svaki put na prosvjed. Moji prijatelji dođu iz Slavonije i to autobusom. Došli prošli put, pa kažu: Mi došli čak iz Slavonije da maknemo toga zločinca, a tu Zagrepčani u Zagrebu, pa vidi koliko ih je došlo! Pa moraš nešto i učinit! Ne će ti sve drugi za tebe, a ti sjediš doma ili vani piješ kavu. Ili pivo (muškarac – cca 55 god.).
–Ja se pitam zašto to smradno ime još tu uopće stoji. Tuđman je pogriješio što ga odmah nije maknuo. Kako je u Zadru Livljanić maknuo odmah sve što se zvalo po Titu (muškarac – cca 40 god.)!
–Da bi Bog dao da tu sotonu više ne vidimo i ne čujemo! Treba to učiniti što prije, cijeli svijet nam se ruga (žena – cca 75 god.).

Od svih protivnika Tita i njegova imena najčešće su štandu pristupali oni čije su cijele obitelji ili pojedini ukućani stradali neposredno poslije 1945., ali i u idućim desetljećima Titove komunističke vladavine:
–Mog su oca zaklali, mi smo djeca ostali siročad, jedva preživjeli (žena – cca 70 god.).
–Ja sam prošao Bleiburg i Križni put od Slovenije do Apatina. I u zatvoru bio. A dječak tek. Evo me sad sa štapom (muškarac – cca 80 god.).
–Moga su djeda ubili i bacili u jamu. To je sve ovaj tu naređivao. Mi ni dandanas ne znamo u kojoj je jami moj djed (djevojka – cca 20 god.).
–Moja su dva ujaka ubijena kod Siska – Stjepan i Branko. Po Stjepanu ja nosim ime. I bio sam hrvatski branitelj. A oni su bili mladi, skoro djeca, ništa nisu nikome skrivili. Ovaj monstrum sve je redom ubijao (muškarac – cca 45 god.).
–Dobro ste ga nakitili. To su sve mjesta gdje je on dao ubijati? Ali gdje vam je Lika? Znate li koliko je samo ljudi ubijeno u Širokoj Kuli, koliko u Gospiću? Meni su ubili svekra i svekrvu i njihove. Samo da je Hrvat – ubij ga, neka ga nema (žena – cca 60 god.).
–Kad je svršio onaj rat, sedam dana su u Gospiću ubijali Hrvate. Bez razlike. I bez milosti. Ne bi da im to ovaj nije naredio. Poslije su u Gospiću zgrade sagradili preko kostiju (muškarac – cca 60 god.).
–Možete mislit kako je meni – oca mi je ubio, a ja čujem svaki dan po dva puta, kad se vozim u tramvaju: Trg maršala Tita (žena – cca 70 god.).

Aktivistima su se obraćali i pojedini stranci ili potomci Hrvata, rođeni u kojoj od stranih zemalja. Tako je 23-godišnjak iz Njemačke, čija je majka Hrvatica iz jednoga sela s Pelješca, ispripovjedio da je njegov djed stradao na Bleiburgu. Nije, veli, pokopan, a nikada nismo saznali gdje je bačen. Nema mjesta gdje bi mu obitelj odnijela cvijeće. I nema groba. Nastavlja:
–To je sve strašno. Meni je sve čudno što se u Hrvatskoj događa oko toga. Ali ako je ovaj tu čovjek kriv za ubojstvo moga djeda i toliko mnogo drugih ljudi, on ne može imati trg sa svojim imenom. To nikako. To nigdje u svijetu ne može – da ubojica ima trg. U civiliziranom svijetu toga nema. Zašto Hrvatska to ne vidi?

Trećega od osam dana akcije cijelom sredinom Trga bana Jelačića bilo je postavljeno mnoštvo štandova zagrebačkih srednjih škola, koje su nudile letke sa svojim programima. Toga se dana na Trgu našlo nekoliko tisuća učenika osmih razreda, petnaestogodišnjaka koji su dolazili po informacije o svojemu budućem školovanju. Tako su brojni učenici, najčešće u grupama, s nastavnicima ili bez njih, svraćali i na štand „Kruga za trg“, te se raspitivali što se tu nudi, koji program. Mnogi su već bili dobro informirani o Titu i njegovim „djelima“, ali je svejedno trebalo mnogo strpljenja da bi se odgovorilo na sva njihova radoznala pitanja. Jedan je osmaš upitao:
–Oprostite, je li ovaj štand isto od jedne škole?

Potvrdan odgovor malo ga je zbunio, pa se izmaknuo natraške, gledajući Tita i natpis, a onda se vratio i pita:
–A koje vi predmete nudite?
–Pa evo, predmeti se zovu: Bleiburg, Jazovka, Tezno, Macelj, Maribor, Huda jama …

Radoznali se učenik još više zbunio, a onda je u razgovoru izjavio da je ponešto o tome čuo u jednom društvu, ali u školi ne, a nikada ništa nije čuo ni u svojoj obitelji. Kada je roditelje pitao – rekli su mu da to nije ništa važno. No njega te teme, veli, jako zanimaju. Htio bi znati više, pa će poslije srednje škole vjerojatno povijest studirati.

U percepciji Titovih poklonika u pravilu je samo jedna i to neupitna istina: u vrijeme Tita živjelo se bolje. Bilo je gotovo biblijskih izjava o „egipatskim punim loncima“:
-Ja sam prije išo na more, a sad ne mogu. Imo sam poso – sad ga nemam. Da je nama Tito, sve bi bilo drukčije, mi bi svega imali (muškarac – cca 50 god.).
–Svi njemu moramo biti zahvalni, sve nam je dao, sve smo imali. Onakav se više ne rađa. Dok je on bio svi su nas cijenili, a vidi sada kako ljudi kopaju po kantama, to nisi prije mogo da vidiš (muškarac – cca 70 god.).
Na podsjećanje aktivistice da je bio rat, da je Hrvatska morala smjestiti i prehraniti milijun prognanika i izbjeglica, gospodin je uzvratio:
–Pa jest bio rat, ali to nema veze s Titom. Nije ga Tito započeo.
Iznenađen pitanjima: „Je li možda Hrvatska započela rat? Ili je na Hrvatsku izvršena agresija? Koliko je ljudi ubijeno, koliko ranjeno, koliko protjerano, koliko kuća opljačkano i zapaljeno?“, 70-godišnjak je povišenim tonom odgovorio:
–Tito nema s tim ništa. On je bio humanist, najveći svjetski državnik, a ti ne znaš našu povijest. Da si išla u školu, bolje bi znala.
–Sve što imamo on nam je dao, a 1974. on je nama dao ustav po kojemu je Hrvatska postala danas samostalna (muškarac – cca 35 god.).
–Sram vas bilo što tu stojite! Ko vas je školovao i ko vam je dao stan, ako ne Tito? Sramota, kako ste mu nezahvalni (muškarac – cca 70 god.)!
–Ja ne mogu protiv Tita, sve što je dobro od njega je. Meni je sve dao – plaću, penziju, posao. A vidite koliko je sada nezaposlenih. Prije smo sve imali (žena – cca 80 god.).

Na primjedbu da je sve to bilo na stranim kreditima i da je sada kriza posvuda u svijetu, gospođa je samouvjereno odgovorila:
–To jest u svijetu, ali kod nas ne bi bilo krize, da je nama sada Tito. Budite sigurni da bi on sve to riješio. U njegovo doba svega smo imali u izobilju, nije bilo krize, a sad ničega nema.
Na repliku jedne aktivistice: „Ma dajte, molim vas! Pa niste deterdžent mogli ovdje kupiti. Morali ste ići u Trst ili u Leibnitz kupovati deterdžent i veš i sve što vam treba. To ste zaboravili“– gospođa nije odgovorila i brzo se izgubila u mnoštvu. Općenito: kada bi dobili odgovor na koji ne bi imali što replicirati, Titovi pristaše bi se bez riječi povlačili i otišli. Ne bi htjeli slušati nešto što nije u suglasju s njihovom selektivnom memorijom, ništa što bi u njihovoj memoriji moglo narušiti sliku vladara, čiji pomno građeni kult ličnosti traje do danas. Europske rezolucije o totalitarizmu po mišljenju se Titovih apologeta ne odnose na Hrvatsku:
–Ma dobro, to … Ali ne treba Tita dirati. On nikome ne smeta. On nema veze s tim vašim rezolucijama. To se zna na koga se odnosi. A Tito je bio čovjek humanist i idealist, svakome je dobro činio (žena – cca 60 god.).
–Šta kopate po prošlosti! Treba sve zaboraviti i okrenit se budućnosti! Vi mijenjate našu prošlost? Pa ne možemo se stalno vraćati u prošla vremena (muškarac – cca 85 god.).
Na primjedbu: „Ne možemo u budućnost prije no što se razotkrije i raščisti prošlost, a mi samo hoćemo da se zna i ono što se 45 godina nije smjelo znati“ – ljutito odgovara, mašući štapom:
–Ma, idite molim vas! Vi želite mijenjati povijest, a to vam svijet ne će dozvoliti. Ne možete kotač povijesti okrenit natrag. Vaše je vrijeme prošlo. Danas antifašisti vode glavnu riječ. I tako će ostati, što god vi govorili.
–Svi pošteni i normalni ljudi znaju i misle da je Tito bio najbolji državnik, pravi borac i pravi antifašist, a vi ste sve ovo po njemu objesili kao da je cirkusant. Nagrdili ste ga. Tito mora imati svoj trg. Kako se usudite tražiti da se skine njegovo ime (muškarac – cca 75 god.)?

O okićenosti Titova lika, postavljena uz štand, bilo je različitih reakcija. Izdvajam još jednu:
–Ha – ha – ha! A jest nakićen ovim ordenima! Ni Staljin mu nije ravan. Nije ni Staljin imao ovoliko odličja. Bolji učenik od učitelja, ali ne u dobru nego u zlu – u ubijanju (muškarac – cca 30 god.).

U ranijim akcijama „Kruga za trg“, održanim na trgu koji još nosi Titovo ime, bilo je mnogo susreta i razgovora s onima koji traže promjenu imena trga, a znatno manje s protivnicima te promjene. I ovaj put zagovornici promjene bili su brojniji.
–I moj otac je bio njegova žrtva. Nevin je bio. Nestao je u jednoj od jama. Nitko ne zna koliko je jama napunio ovaj zločinac (žena – cca 70 god.).
–Koliko je mladosti ubio bez suđenja, a za nagradu je ubojica dobio ime trga (žena – cca 35 god.).
–Sotona! Sotona! Sigurno se u paklu smije kako njegovi i dalje rade sve što hoće i kako ne daju skinuti to sramotno ime. Taj se trg za mene zove Trg žrtava maršala Tita (žena – cca 45 god.).
–Moga brata su ubili u vojsci. Samo su ga doveli u sanduku. Nisu dali ni da otvorimo sanduk i oprostimo se od njega. A rekli su nam da je slučajno stradao. Nikad to nismo povjerovali. To vam je taj Titov komunizam (žena – cca 50 god.).
–Puno ih je zavio u crno. Ja više ne mogu slušati kad jave u tramvaju da je njegov trg. To ne bi smjelo bit, to je žalosno (muškarac – cca 45 god.).
–Oni znaju gdje su njihove mačke pokopane i prave im sprovode i donose cvijeće. A mi ne znamo gdje su naši očevi. Ja ne znam ni gdje mi je otac ni gdje su mi dva brata, u kojoj su jami (žena – cca 70 god.)!
–Aaa, da vi znate! Moj otac je stradao na Bleiburgu, a majka je s nas dvoje djece kasnije uspjela preko granice u Njemačku. Sada živim u Londonu i nerado govorim o tome, ali voljela bih da odgovaraju oni koji imaju na duši toliko ljudi. Netko jest kriv što je toliko ljudi ubijeno kad je rat već svršio, netko im je naređivao ta ubijanja. Da ih barem nekoliko kazne, osjećala bih se smirenije (žena – cca 70 god.).
Aktivisti su svaki dan ispred štanda mogli slušati prepirke i pojedine manje žučne rasprave. Navodim nekoliko primjera:
–Tito je kažnjavao samo zločine i zločince, nikoga više. Ako si bio ispravan, ništa ti nije bilo (muškarac – cca 75 god.).
–Da, da! A pjevanje pjesama? Je li i pjevanje ‘Vile Velebita’ i drugih hrvatskih pjesama također bio zločin (muškarac – cca 50 god.)?
-Dobro, to je moglo koji put biti, kojom greškom, ali sigurno je uz to bilo još nešto pa da je netko odgovarao. Tito je zatvarao ili ubijao samo neprijatelje i kriminalce.

Rasprave su bile određene ideološki, ali i generacijski:
–Što ste mu ovo napisali … Jazovka? Pišete svašta, a pojma nemate kako je to bilo (muškarac – cca 75 god.).
–Vi znate kako je bilo (aktivistica)?
–Znam, kako ne bih znao! Tamo je u tu jamu ubačeno 200 ubijenih iz moga sela. Ali ne kako vi govorite da su to učinili Titovi partizani. Ne, ne, nego su se to ustaše obukli u partizanske uniforme, pa radili zločine. A omladina se samo išla zabaviti tamo negdje blizu Jazovke, u prirodu, znate kakvi su mladi. I onda su ih sve pobili.
–Ustaše? U svibnju četerspete? Ma hajte (muškarac – cca 35 god.).
–Naravno, a da ko drugi?
–Da, da, sve sami omladinci na zabavi, sa štakama i u invalidskim kolicima. E, kad bi to bilo tako! Ali vi dobro znate da nije, pa ovdje glumite. Koliko su samo u jami pronašli bolničkih, invalidskih kolica i štaka, sve s oznakama bolnice Rebro! Tamo su bacali pacijente iz bolnice Rebro (isti muškarac – cca 35 god.).
–To ste vi izmislili.

Možda i sami Titovi zagovornici vjeruju da su pravu kad kažu:
–Tito je bio genije, a vi tako ustajete protiv njega. Sramite se (žena – cca 70 god.)!
–Pa ako vam je bio tako genijalan, kako to da je propalo sve ono što je on stvarao, sve se pretvorilo u dim: stvorio Jugoslaviju – raspala se, stvorio bratstvo i jedinstvo – nestalo u krvavom, agresorskom ratu, stvorio nesvrstane – propali, stvorio socijalizam – propao, stvorio samoupravljanje – propalo. Ništa vam nije ostalo od njega, osim krvavog traga, samo krv (aktivistica).

Naravno da ni na ovu primjedbu nije bilo odgovora, a nije ga ni moglo biti.

Uz štand je znalo biti i neobičnih, neočekivanih kontakata. Jednoga od prvih, kišnih dana mladić od 17 ili 18 godina, obrijane lijeve strane glave i sa slušalicama u ušima, sklonio se od kiše pod strehu štanda i naslonio se na Titovu sliku. Čovjek od cca 75-80 godina govori mu prijekorno:
–Momče, kako se možeš tu nasloniti? Makni se!
Mladić vadi slušalicu iz lijevog uha i pita:
–Molim?
–Velim kako se možeš tu nasloniti! Znaš li ti uopće ko je ovo?
Mladić se odmakne, okrene se prema Titovoj slici i odgovara ravnodušno:
–Ne znam, niti me zanima. Baš me briga tko je to!
Čovjek zabezeknut. Odšutio, pa promrmljao kako današnji naraštaj ne zna cijeniti vrijednosti, a onda se mrmljajući udaljio od štanda.
Je li rješenje u zaboravu ili neznanju pojedinih mladih? Nije i ne smije biti. Dok god se ne zna broj jama u koje su u prvim poratnim mjesecima bačene Titove žrtve, kao ni broj ubijenih – ne smije biti zaborava. U Matičinu „Vijencu“ br. 442 od 10. veljače 2011. u članku „Suočavanje s prošlošću i komunističkim zločinima“ autor Vedran Obućina piše o „različitim kulturama sjećanja, selektivno povezanima i obiteljski naslijeđenima, koje se u ovodobnoj Hrvatskoj često promatraju kao sukobi nasljednika generacija na suprotnim stranama u Drugom svjetskom ratu. Ne radi se tu samo o ustašama i partizanima, kako se pojednostavnjeno prikazuje, nego i o složenom pitanju domobrana i haesesovaca koji su činili veći dio hrvatskoga pučanstva.“ Autor navodi i podatke Ministarstva unutarnjih poslova i Državnog odvjetništva, prema kojima se „u Hrvatskoj nalazi 719 jama, od kojih je iskopano njih 81, a brzina otkrivanja novih stratišta i jama povećana je od otkrivanja Hude jame u Sloveniji. Otkrivanja novih jama povećala su se u posljednje vrijeme i zbog obnova infrastrukture i izgradnje novih prometnica.“

Danas je moderno, pa i unosno, govoriti o povredama ljudskih prava. Ti govori primjenjuju se, međutim, samo selektivno. Jer i samo spominjanje prava na život, koje je uskraćeno desetcima tisuća Titovih žrtava, te prava na žalovanje članova njihovih obitelji, kao i niza drugih ljudskih prava, razlog je većini medija, nekim političarima i tzv. antifašistima za salve uvreda upućenih žrtvama i njihovim obiteljima. Dok sva ljudska prava ne budu jednakovrijedna i podjednako zajamčena svima u Hrvatskoj – ne će biti mira, a podijeljenost će biti sve veća. Promjena imena zagrebačkog Trga maršala Tita tek će biti prvi korak u prevladavanju te podijeljenosti.

Poslužit ću se na kraju riječima Maje Runje (koordinatorice „Kruga za trg“) i Zdravke Bušić, iz njihova teksta „Ustrajavanje u privrženosti titoizmu u demokratskoj Hrvatskoj“, iznesenog na Petom Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu, u lipnju 2010.: „U zrelijoj demokraciji – s više jednostavnog i iskrenog identiteta sa zajednicom, više povjerenja u sebe i svoje mogućnosti, više vjere u podršku drugih, više znanja, više otvorenosti, više vještina za upravljanje konfliktima – pozitivno će spominjanje Tita biti sramota.“

I stoga – „Krug za trg“ ne smije odustati!

Krug za Trg: Maknimo simbole zločina iz javnog prostora i maršala Tita iz Zagreba i Hrvatske

U svojoj 10. godini djelovanja, inicijativa Krug za Trg poziva na javni prosvjed u subotu 6. svibnja 2017. u 11 sati ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Okupljenima će se obratiti:
prof. dr. Ivo Banac, povjesničar;
prof. dr. Boštjan Marko Turk, Ljubljana, Slovenija;
Roman Leljak, publicist, Ljubljana, Slovenija.

Skup će pozdraviti:
dr. Željka Markić, predsjednica građanske inicijative „U ime obitelji“ i
mr.sc. Marko Grubišić, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

Velikim javnim prosvjedom kojim, u duhu Rezolucija Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina komunističkog poretka u Hrvatskoj, traži se povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora Tita.