Prof. Hebrang: Naše prošle i sadašnja Vlada udbomafijaše skrivaju, umjesto da ih razotkrivaju

Hebrang
Foto: Fah

S veseljem smo dočekali Izvještaj Vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta o borbi protiv organiziranog kriminala na Zapadnom Balkanu. Poručuju nam da što prije otvorimo dosjee jugoslavenskih tajnih službi „kako bi se iskorijenile političke i administrativne veze s organiziranim kriminalom“ , piše za Narod.hr prof. dr. sc. Andrija Hebrang, professor emeritus, ratni ministar zdravstva i potpredsjednik HDZ-a za vrijeme dr. Franje Tuđmana.

> EP pozvao na otvaranje dosjea UDBA-e i KOS-a: Iskorijeniti veze s organiziranim kriminalom

> Ante Šprlje, bivši Mostov ministar o pozivu EP-a za otvaranje Udbinih dosjea: RH se konačno mora suočiti s prošlošću

Nositelji kriminala jugoslavenske tajne službe

Sažetak poruke je da je organizirani kriminal u tim državama porijeklom iz Jugoslavije a nositelji kriminala su jugoslavenske tajne službe UDBA i KOS, te traže da se spisi iz arhiva daju vladama zemalja „ako one to zatraže“.

Naivni bi rekli – napokon! No zašto ni taj događaj neće prekinuti lanac zaštite udbokomunističkih zločinaca i KOS-ovskih aktivista koji već trideset godina nakon raspada Jugoslavije drže konce svih postjugoslavenskih država?

Zbog složenosti problematike ograničit ćemo se na analizu stanja u Hrvatskoj.

Ključno je pitanje, zašto je Republike Hrvatska bila vrlo uspješna u prvih deset godina svojeg postojanja kada je pobijedila nadmoćnu osvajačku srpsku vojsku, izgradila porušeno u ratu, brinula o gotovo milijun izbjeglica i prognanika i to bez zaduživanja u inozemstvu, oslonjena samo na vlastite snage i pomoć hrvatskih iseljenika, a danas je posljednja na ljestvici EU po kupovnoj moći i prva po iseljavanju?

Odgovor je jasan, u početku su Hrvatsku vodili domoljubi i suverenisti iskrenih namjera a nakon Tuđmana preuzimaju preživjele tajne službe koje Tuđman nije htio radikalno rasformirati vjerujući u njihovu iskrenu transformaciju kakvu je i sam doživio.

Infiltracija bivših pripadnika UDBE i KOS-a

No bivši pripadnici UDBE i KOS-a ne znaju za reinkarnaciju nego samo za očuvanje svojih privilegiranih pozicija. Zato se prikrivaju tijekom srpsko-crnogorske agresije jer naoružani narod može učiniti svašta. Koriste to vrijeme da se infiltriraju u najosjetljivije dijelove hrvatske politike. Po zadacima ulaze u sve stranke, a poznat je njihov masovni prijelaz u pobjednički HDZ nakon prvih stranačkih izbora.

Organizirani u pola stoljeća staru i iskusnu službu dodvoravaju se Franji Tuđmanu pa postaju visoki dužnosnici u Hrvatskoj vojsci u kojoj je Perković dugo bio šef SIS-a! Skrivaju se ali povremeno hrabro organiziraju protuhrvatske aktivnosti, kao krađu zlata u Vojnoj JNA bolnici ne bi li spriječili odlazak Štaba JNA prije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Organiziraju i atentat na generala Janka Bobetka, što je on opisao u svojoj knjizi Sve moje bitke.

U civilnoj vlasti bivši komunisti uzimaju ključne pozicije premijera, kao primjerice Mesić i Manolić, do ministra policije Boljkovca i gotovo svih predsjednika Sabora i čelnika pravosudnih organa… Tako rehabilitiraju komuniste a kroz njih i komunističke tajne službe. Ukratko, da ne duljim s pojedinim svima znanim imenima, iznosim jedan zastrašujući podatak. U prvoj hrvatskoj Vladi bio sam jedini ministar koji nikada nije bio član zločinačke komunističke partije!

Pokušaj državnog udara

Toliko o tome kako je partija preživjela rat i stvaranje nove Hrvatske. Besprijekorno su vodili posao. Zatajili su samo jednom, 1994. godine kada su njihovi predvodnici Manolić i Mesić pokušali parlamentarni udar u sred rata! Tobože radi politike u BiH. A to je bilo nakon Washingtonskog sporazuma pa je taj izmišljeni razlog bio jako plitak.

Pokušali su udar jer su doznali da smo počeli s pripremama za završne obrambene akcije protiv srpskog agresora a bojali su se našeg uspjeha! Na žalost i taj udar na državu u sred rata ostao je nekažnjen. Tada su shvatili da mogu sve.

Naravno da su bivši partijci držali sve konce u gospodarstvu, financijama, obavještajnoj zajednici, vanjskoj politici, pravosuđu…a posebno su se infiltrirali u medije i do danas sa svojim sljednicima u njima zadržali odlučujući primat.

Grčevito držanje vlasti

Zato se nemojte pitati kako to da nikada branitelj nije mogao postati glavni ravnatelj HRT-a, zašto je preko devedeset posto premijera, predsjednika, pravosudnih čelnika, predsjednika Sabora do sada bilo iz redova bivših komunista, a veliki dio i iz redova Udbaša. Naravno, danas ih nasljeđuju njihova djeca, posinci i općenito sljedbenici. Zašto tako grčevito drže vlast?

Osnovni cilj bivših pripadnika tajnih službi na prijelazu između dviju država bio je zadržati ključne pozicije, dakle stvarnu vlast. Kao što reče Alfred Morgan, izmišljeni autor naoko samokritičke knjige Vrana-oko istine, u recenziji Josipa Manolića, njihov slogan je bio: Nije važno koja će država biti, ali mi moramo ostati na vlasti!

Uspjeli u svoja dva glavna cilja

Kao u toj knjizi, tako i u svim svojim aktivnostima, žele uvjeriti hrvatski narod da su oni stvorili hrvatsku državu. Pišući lažne memoare sada pokušavaju oprati svoju prošlost. Ujedno to je jedina stvar u kojoj nikada neće uspjeti. No uspjeli su u svoja dva glavna cilja.

Prvi cilj je zadržati opljačkano blago iz bivše države i s njime pokupovati ključne gospodarske institucije u novoj hrvatskoj državi. U prošloj su izdvajali ogromne novce iz INE i drugih likvidnih tvrtki na račune off shore kompanija da bi ih prebacivali na račune privatnih tvrtki.

S tim ogromnim novcem i u novoj hrvatskoj državi nastavili su kupovati sve što vrijedi. Da bi u tome uspjeli, morali su zadržati i usavršiti korupcijske metode što su uspješno napravili. Zato su danas vlasnici tajkunskih poduzeća sve redom bivši komunisti i njihovi sljednici a uglavnom posluju s državom kao kravom muzarom. Korupciju ne smiju uništiti jer bi to ugrozilo njihova poslovanja. I zato apel EU parlamenta.

Drugi cilj pripadnika lijevih udbomafijaša je sačuvati tajnu masovnog ubijanja nakon 2. svjetskog rata, kako bi zaštitili svoje očeve i prethodnike. U tome je isto EU intervenirala donošenjem Rezolucije o komunističkim zločinima.

U 30 godina nismo ekshumirali ni jedan posto žrtava komunističkih zločina

Rezultat je u nas nula, jer u trideset godina nove države nismo ekshumirali i dostojno pokopali ni jedan posto žrtava. U svim vladama otpor otkapanju bio je isti, jer oni su poveznica prošlosti i sadašnjosti.

Utemeljili smo nevladin Ured za istraživanje grobova žrtava komunizma, ukinuo ga je Milanović a ni sadašnja Plenkovićeva Vlada ga ne obnavlja. Suprotno tome, zadatak su prebacili u vladinu instituciju, Ministarstvo branitelja! Suprotno prijedlozima EU koja je podržala nevladin Ured sličan onome kakav imaju u Sloveniji.

Zaštita prljavog kapitala i zaštita počinitelja masovnih zločina

Iz istih razloga ne dozvoljavaju otkapanje Jasenovca jer znadu da bi se utvrdila istina suprotna današnjoj koja je nametnuta. Za sada uspješno ostvaruju oba cilja, zaštitu prljavog kapitala i zaštitu počinitelja masovnih zločina.

Kako će završiti najnoviji zahtjev EU parlamenta? Isto kao i rezolucija EU o komunističkim zločinima. Za nju su rekli da se ne odnosi na Hrvatsku nego na zemlje bivšeg SSSR-a! Kao da daleko najveće mirnodopske zločine nisu počinili baš „naši“ komunisti!

Sada će reći da Hrvatska ne spada u zemlje Zapadnog Balkana jer je članica EU, pa se na nju najnoviji zahtjev ne odnosi. Iako se u svojoj politici ti elementi duboke države drže upravo zajedništva sa zemljama Balkana, privremeno će ih se odreći. Da zadrže kapital stečen na korupciji, kao što su zadržali vlast unatoč teških ubojstava bez suda.

Lustraciju moramo provesti sami – na izborima

EU parlamentarci naivno kažu, da dokumentaciju iz arhiva treba dati vladama „ako ih zatraže“. Naše vlade ih neće tražiti, nego ih same skrivaju. Preostaje samo zaključak, da ne možemo očekivati rješenje izvana, nego moramo sami provesti lustraciju. Na izborima.

Do sada smo pokazali da za to nismo ni približno spremni, pa onda ostajmo ponosni na vrhu korupcijske ljestvice i vodeći po tjeranju naših mladih u inozemstvo i valjati se na dnu EU po kupovnoj moći, zaključuje prof. dr. sc. Andrija Hebrang.

* Andrija Hebrang rodio se u Beogradu, 1946. godine. Sin je Andrije Hebranga, poznatog hrvatskog političara i Olge Strauss, iz bogate pakračke židovske obitelji. Njegov otac bio je visokopozicionirani član Komunističke partije i partizanski borac, te blizak prijatelj Josipa Broza Tita. Međutim, 1949. njegov otac gubi simpatije među visokim dužnosnicima stranke, optužen je za izdaju i smaknut. Nadnevak njegove smrti je nepoznat, no može se reći da je poginuo 1949. u zatvoru u Beogradu; okolnosti ostaju nepoznate kao i mjesto njegovog tijela.

Mladi Andrija, zajedno s majkom i ostalom obitelji, stavljen je u kućni pritvor 1948. godine. Njegova majka provela je u zatvoru dvanaest godina, pa su djeca živjela s tetkom Ilonom u Zagrebu. Živjeli su siromašno, kako je Ilonin suprug poslan na Goli otok na nekoliko godina, morala je sama uzdržavati troje mlade djece. Andrija je ponovno vidio majku s jedanaest godina, a puštena je iz zatvora 1960. godine Obitelj je bila primorana promijeniti prezime u Markovac kako bi Olga lakše našla posao, no Andrija nikada nije prihvatio novo prezime.

Nakon što je završio gimnaziju, Hebrang je pohađao Medicinski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu gdje je obranio doktorat i specijalizirao radiologiju i onkologiju, te postao sveučilišni profesor 1985. godine.

Uoči demokratskih promjena 1990. priključuje se HDZ-u. U prvoj hrvatskoj vladi bio je ministar zdravstva. Bio je član Kriznog stožera 1991. koordinator Saniteta oružanih snaga. Godine 1992. izabran je u Izvršni odbor HDZ-a a od 1995. je potpredsjednik te stranke.

Iste je godine izabran za saborskog zastupnika. Godine 1996. postaje predsjednik Liječničkog konzilija predsjednika Republike. Nakon smrti ministra obrane Gojka Šuška 1998. postavljen je za ministra obrane. Kratko je bio na toj dužnosti. Otišao je zbog sukoba unutar stranke. Povukao se iz političkog života. Godine 2001. s Miroslavom Tuđmanom osniva HIP. Na izborima u Zagrebu ulazi u skupštinu kao gradski vijećnik. Godine 2002. ponovno se vraća u HDZ. Nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2003. potpredsjednik je Vlade te ministar zdravstva i socijalne skrbi.

Na predsjedničkim izborima 2009. bio je kandidat HDZ-a. Godine 2011. otišao iz Sabora i od tada je izvan politike. U mirovini je, ali i dalje radi. Profesor emeritus je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Vjenčao se s Danijelom Vrhovski, doktoricom medicinske biokemije na Sveučilištu u Zagrebu i imaju troje djece.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr