Ministar Aladrović doprinosi kaotičnom stanju u vlastitom resoru, a ni zadnji fizički napad u Centra za socijalnu skrb u Ivanić-Gradu nije bio dovoljan da konačno podnese ostavku. Struka bi mu trebala odgovoriti generalnim štrajkom.
Udruge građana zamaskirane pod raznim “inicijativama građana” iza kojih se nerijetko nalaze razni, nerijetko financijski interesi, pa čak i zlostavljajući roditelji koji koriste priliku da prozivaju stručnjake koji su im „oduzeli djecu“. Medijske face, razni celebritiji ne samo što okupljaju građane nego ultimativno idu sa svojim zahtjevima za promjenama obiteljske politike. Mimo svih procedura i pravnih uporišta! To su glavni okidači zašto se prijeti stručnjacima, osobito socijalnim radnicima! Stručnjaci koji imaju prijavljuju roditelje zlostavljače i sami budu zlostavljani od tih istih roditelja zlostavljača. To resornog ministra ne brine. Treba li netko izgubiti život i od stručnjaka?!
Kriza autoriteta struke i urušavanje etičnosti pogoduju destruktivcima, po kojima su svi korumpirani, uhljebi, svi kradu…. U takvoj situaciji i zlostavljačima nije teško za sobom povući nezadovoljne građane. To dovodi do napada na ugled i profesiju etabliranih stručnjaka. Za takvo stanje je isključivi krivac resorni ministar Aladrović. Evo dodatnih razloga zašto….
Što se događa kada se Jeleni Veljači daje legitimitet da nadzire struku?
Činjenica je da kao društvo zakazujemo po pitanju zaštite djece od nasilja. To je evidentno, jer iznimno rijetko članovi obitelji, susjedi, odgajatelji, nastavnici, liječnici prijavljuju sumnju u seksualno, emocionalno ili fizičko zlostavljanje djece. Tko onda ima pravo optuživati samo jednu stranu – centre za socijalni rad?! Iako ih ne treba abolirati od odgovornosti za njihove propuste.
Evidentna je činjenica kako se medijska halabuka stvori tek kada se dogodi tragedija. Ministar podržava Jelenu Veljaču iako zna da je s Natašom Janjić u međusobnim komunikacijama na najprimitivniji način iskazale mržnju, nesnošljivost i prezir prema djelatnicima socijalne skrbi. Riječi koji su upotrijebile za sve socijalne radnike jesu: krv im j… uhljebarsku, “ubojice” …To je osoba koja se i u javnim nastupima jedva suzdržava agresije ili histeričnih ispada. Dan nakon njihove nastrane korespondencije ispred ulaza Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiški je osvanuo natpis „Ubojice“. Sve to su posljedice potpirivanja aktivista na tragu anarhističkih ideja na tragu ideja :”Vrag je u strukturama. Blati, napadaj i ruši”. U četvrtak, 8. travnja o.g je bio zadnji incident sa Centrom za socijalnu skrb u Ivanić-Gradu, gdje je nezadovoljni korisnik počinio napad na socijalne radnike. Ravnateljica Centra za socijalnu skrb Ivanić-Grad Martina Cuvaj povodom najnovijeg incidenta je u medijima izjavila: “U prostorije Centra je navalio i fizički nasrnuo otac djece koji je zaustavljen pribranošću zaštitarke… Ovo je posljedica poruka koje su poslane u javnost, a u kojima se socijalne radnice karakterizira kao otimače djece i ubojice”. Ni taj slučaj nije bio dovoljan da ministar ponudi ostavku, nego bahato u medijima konstatira da su (sve) to samo izolirani incidenti. To je tip bez imalo morala i političke odgovornosti!
Odakle Veljači moralno pravo da smrt djevojčice, kao i (ranije) djecu bačenu s balkona na Pagu, koristi za vlastitu promociju i promociju ciljeva svojih sljedbenica? Ako je Jelena Veljača (samo) medijski eksponirana zašto joj resorni ministar daje legitimitet da “štiti” obitelji u Hrvatskoj i nadzire struku!? Veljača je tako dobila novu ulogu na medijskoj pozornici – istražiteljke i sutkinje. A resorni ministar je podržava i daje poziciju da nadzire čitavi sustav “socijale”! Struka bi mu trebala odgovoriti generalnim štrajkom.
Poznato je da se Aladrovićev šef sastao s Veljačom, ali ista nije tada morbidne komentare slala o socijalnim radnicima? Je li razlog suradnje premijera i ministra s Veljačom i sličnima da im rade PR, a oni će prema njima usmjeriti sredstva namijenjena za implementaciju Istanbulske konvencije?
Problemi manipuliranja s pravim djece i Istanbulska konvencija
Intencija je Istanbulske konvencije nametnuti rodno neutralan odgoj, a izostavlja se uloga majke i oca u odgoju djece. Èric Zemmour u knjizi Prvi spol objašnjava nametnuti trend da se muškarci moraju feminizirati, jer u protivnom postaju nepoželjni/-e.
Lažni protagonisti za prava u obitelji svoja pojedinačna prava stavljaju iznad prava drugih članova obitelji. Velika je mogućnost manipulacije pojmom “dobrobiti” za dijete, kao oblika zlostavljanja djeteta i klevetanja ranijeg partnera/ce. Najgori oblik manipulacije jesu lažne optužbe za tjelesno ili seksualno napastovanje – gdje se dijete dovodi u dodatne frustrirajuće situacije, braneći morbidnu nakanu jedne strane. Intrigantno je da je i u obiteljskom zakonodavstvu pojam dječje “dobrobiti” ostao nedorečen i/ili proizvod različitih interpretacija, da ne kažem manipulacija. Isto je i s procjenom sudova kod procjene “suradljivosti” jednog od roditelja. Djeca su često žrtve manipulacija u brakorazvodnim parnicama kada se prisiljavaju birati jednog roditelja, te moraju izabrati onoga koji to od njih ultimativno zahtjeva i koji ih smatra svojom imovinom. Halil Džubran u knjizi Prorok je zapisao: “Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama.”
Sve više je rastavljenih roditelja u kojima majka odgaja djecu, dok je otac sporedna figura, a jedan od razloga je što iznimno rijetko očevi dobivaju skrb. Čak i kad službe za zaštitu djece jasno procjene oca boljim roditeljem, događa se da se ne usude njemu dodijeliti skrb. Upravo tome ministar Aladrović sad daje legitimitet podilazeći Veljači i njezinim sljedbenicama, koje ističu da su zlostavljači djece muškarci, da djecu i žene treba štititi samo od muškaraca, a struka jasno navodi da fizičko i emocionalno nasilje nad djecom podjednako vrše i majke i očevi. Ovu djevojčicu je ubila majka, kao i dijete u Puli.
Psihoterapeutkinja Susan Foreward u knjizi Majke koje ne mogu voljeti analizira posljedice autoritarnih i/ili narcisoidnih majki koje zanemaruju djecu, a onda optužuju druge. Jedan od najradikalnijih vidova emocionalnog zlostavljanja je kada roditelj daje sinu ili kćerki ulogu njegovog partnera. Tada dolazi do emocionalnog incesta, kako upozorava Dubravka Mijatović, priznata psihoterapeutkinja. Ona tvrdi da je “emocionalni incest bliski odnos djeteta s roditeljem kada je to u službi potreba i osjećaja roditelja, a ne djeteta.”
Rodna ideologija implicira stav kako spol nije konstanta, jer je svaka individua određena rodom kojeg kad poželi može promijeniti, ovisno kako se (odrasli ili djeca) osjećaju! Jesu li Veljača i njezina građanska inicijativa ekspozitura svih onih kojima su prava obitelji samo paravan kako doći do obilatog plijena – novca i moći (utjecaja)?
Apeli s drugačijim argumentima
I Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo povodom smrti preminule djevojčice Nikoll obratila se otvorenim pismom resornom ministru Josipu Aladroviću. Izdvajam neke rečenice: “Pišemo Vam u ime mnogobrojnih roditelja koji godinama trpe nepravdu institucija te nastoje zaštititi svoju djecu koja se sustavno zlostavljaju. Želimo Vam skrenuti pozornost na činjenicu kako ni gospođa Veljača niti osobe iz inicijative “Spasi me” nisu stručne niti imaju ikakvih stručnih saznanja da bi sa znanstvenog, praktičnog ili stručnog aspekta o tim i takvim temama mogle adekvatno govoriti i iznositi svoje prijedloge. Dapače, pojedine aktivistice predmetne ‘inicijative’ koriste medijsku pozornost i nažalost tragični događaj kako bi ostvarile pojedine partikularne interese i „rješavale“ vlastite probleme o čemu imamo neposrednih saznanja. Mi kao udruga uvijek u fokus stavljamo djecu i pravo djece na oba roditelja tražeći da se u zakonu i u životu provodi ravnopravno roditeljstvo kao najbolji interes djece te od institucija tražimo njihovu zaštitu… Najoštrije se protivimo da se takve važne odluke donose na temelju javnog linča i prozivanja osoba za koje imamo saznanje da štite samo pojedine partikularne interese, a ne one najnezaštićenije i najvažnije, a to su naša djeca.”
Ovdje podsjećam kako je prema podatcima MUP-a, samo prošle godine nasilje u obitelji poraslo za 43% , dok je istovremeno i dalje na snazi zabrana zapošljavanja u centrima za socijalnu skrb.
Igor Peternel, predstojnik Ureda potpredsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednik Odbora za ljudska prava Domovinskog pokreta, komentirao je to na Facebooku. “Da je država u potpunom kaosu dokaz je i to što svi mediji najavljuju sastanak Jelene Veljače i ministra! O čemu oni uopće imaju razgovarati? Što će ona u ministarstvu osim prodavati ideološku agendu?… Ova država potpuno je nepotrebna – ne predstavlja trenutno sustav zaštite svojih građana!”, ostalo je zapisano Peternelovom statusu.
Udomiteljica Marina Novaković Matanić poslala je medijima dopis koji je uputila ministru Aladroviću iz kojega izdvajam ove rečenice: “Imate u praksi da Centar predlaže izuzimanje u obitelji, ali dolazi do problema kod pravosuđa… Problem je u pravosuđu i dugotrajnom odugovlačenju procesa. To mora ići po hitnom postupku”…Zašto ne bi i udomitelji bili štićene osobe?… Ja dolazim na sud i onda se bojim hoće li mi (biološki roditelji) baciti bombu, jer roditelji idu osobno na nas jer misle da smo im mi osobno uzeli dijete”. Posebno se osvrće na pravosuđe i resornog ministra: “Mi smo tražili još prije godinu dana sastanak s ministrom Aladrovićem, a na kraju nas je prije dva tjedna primila državna tajnica. Nemam ništa protiv da gospođa Veljača, niti bilo tko drugi, javno nastupa, svatko ima pravo reći, ali apsurdna je situacija da se u roku dva dana nađe termin za nju, a za godinu dana se ne može naći termin za udomitelje koji vrše taj posao i koji su u svakodnevnom problemu s biološkim roditeljima.”
Apeli struke koji su izravno prozvali ministra
Naš istaknuti psihijatar Herman Vukušić se u jednoj TV emisiji (s ironijom) obratio ministru Aladroviću: “Moj prijedlog je da gospođu Jelenu Veljaču uzme za državnu tajnicu, neka ona svaki dan od 8 do 16 bude uz njega, neka mu pomogne svojim znanjem, kompetencijom i poznavanjem problema iz struke, a mi ćemo se malo odmoriti”. Ministar s Veljačom dogovara reformu sustava socijalne politike, Akcijski plan i posebni očevidnik za slučajeve zlostavljanja u obitelji!? Pitam ministra hoće li voditi dijete na operaciju kod Veljače ili liječnika? Ako mu dijete doživi vršnjačko nasilje hoće li ga voditi Veljači ili stručnjaku? On doprinosi kaotičnom stanju! Bit je u tome da ministru i nekompetentnoj Veljači nije cilj promjena neučinkovitog sustava i početi raditi za dobrobit djece nego imati dobar, medijski poželjan PR i prikazivati se osobom koja radi za opće dobro!
I Štefica Karačić, predsjednica udruge socijalnih radnika je nedavno za Dnevnik TV Nove izjavila: “Kada se dogode tragični slučajevi, ad hoc se smjenjuje ravnatelja, no onda slučaj padne u zaborav do nekog novog, sličnog. Čuje se glas različitih aktivistica koje imaju lakši pristup nositeljima politika nego što to imaju stručnjaci. Ako je hijerarhijski ravnatelj odgovoran, onda se ja pitam – gdje je tu odgovornost ministra? (…) bila je eksplicitna Karačić.
Zaključno
Za mišljenje o problemima iz zdravstva pitaju se medicinari, o problemima u pravosuđu pitaju se pravnici, a samo za pitanja iz područja socijalne skrbi pitaju se odabrane iz građanskih inicijativa, i to one bez ikakvoga obrazovanja, znanja i iskustva u tome području! To je presedan u novijoj Hrvatskoj povijesti. Od aktualnog ministra ne treba ništa (pozitivno) očekivati, jer se legitimirao kao osoba kao ministar koji potkopava vlastiti resor. I po tome će se pamtiti, neovisno o tome kada otišao! Podsjećam ga na narodnu izreku kako se zna što čeka onoga tko s vragom tikve sadi!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
