Prof. Miliša: Samopromocije i katastrofične izjave u vrijeme elementarnih katastrofa

zlatko miliša
Foto: Snimka zaslona, Fah; fotomontaža: Narod.hr

Žalosno je da u vrijeme elementarnih nepogoda pojedini stručnjaci i razne (marginalne) medijske face šire paniku svojim katastrofičnim izjavama. Pitam se koji od njih to rade zbog nedostatka vještina komunikacije, a koji zbog toga da bi bili medijski “vidljivi”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon potresa, uz prekrasno zajedništvo i autentičnu potrebu izuzetno velikog broja građana da pomognu stradalima, Petrinja je postala i nova “špica” za neke “humanitarce” – a u naravi medijske face, stalno gladnih samoreklamiranja. Ranije sam pisao o posljedicama sukoba između naših znanstvenika po pitanju aktualne koronakrize, gdje su na površinu isplivali osobni animoziteti, a(li) ne i zabrinutost za zdravlje građana. Pisao sam i o seizmolozima koji su u duhu sijača panike izjavljivali o velikim mogućnostima novih katastrofičnih potresa. Premda znaju da živimo u vremenu zdravstvene krize te da svojom izjavama ugrožavaju mentalno zdravlje građana/ki. Jesu li svjesni dalekosežnih posljedica svojih senzacionalističkih izjava? Rade li to da bi postali nove medijske face? Ili možebitno imaju dobre namjere upozoriti građane, ali im nedostaju vještine komunikacije, kako bi informacije prenijeli građanima, a bez da šire paniku i senzacionalizam?, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr.

Iako će 2020. godinu poput brojnih ljudi pamtiti kao jednu od najgorih, Severina je u novu godinu glamurozno, s osmijehom na licu ušla s “najbitnijom ženskom osobom u svom životu – majkom i sinom”, što je podijelila s medijima. Gadljiva samoreklama u vremenima pakla! Ljudi poginuli, izgubili svoje domove, enormne materijalne štete, a pojedini portali i mediji objavljuju kako poznati slave novu godinu.

Opsjeda li senzacionalizam i pojedine seizmologe?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Seizmolog Ivica Sović u Dnevniku HTV-a 3. siječnja 2021. je, između ostaloga govorio o eventualnim posljedicama jačeg potresa u Zagrebu. Tako je izjavio: “Potres magnitude od 5,5 na zagrebačkom području bio je prilično jak potres,  ali možemo očekivati i jači. Zato se moramo i spremiti. Ne možemo reći kada će to biti, ali možemo očekivati potres do magnitude 6. To znači da bi bio bar još 10-ak puta jači od onoga koji je bio u ožujku”, odapeo  je Sović.

Pokušat ću biti ironičan i ovako komentirati… To je objektivna opasnost, s nepoznatim terminom, između 2021 i 2221… A koliko je opasno u Zagrebu, jednako tako i u Japanu, Grčkoj, Italiji, Francuskoj… Ne razumijem znanstvenike koji se bave nečim nepredvidivim, a onda rade senzacionalističke objave. Pitam se mogu li drugi seizmolozi stati iza te izjave. Ako je znanstveno utemeljena trebali bi. Radi li i on to kako bi ugledao svjetla reflektora? Ili je samo nespretan u izričaju i ne razmišlja o mentalnom zdravlju građana koji već skoro godinu dana žive u situaciji produljenog stresa i s ponavljajućim traumama. Ne bi bilo dobro kada bi se i seizmolozi svojim izjavama priključivali profesionalnim manipulatorima.

Ranije samo pisao o drugom seizmologu Tomislavu Fiketu koji je prije Sovića izjavio da bi Zagreb mogao pogoditi potres 30 puta jači! To je izjavio u vijestima RTL – televizije »Direkt«. Na Šprajcovo pitanje “Koliko će se tlo još tresti” lakonski je odgovorio: “Kad bih znao kad će stati, bio bih u jako dobroj poziciji.” Odmah nakon toga je počeo sijati paniku: “Koliko god da su posljedice bile drastične, to nažalost nije maksimalna energija koju se u zagrebačkom području može očekivati da bi se mogla osloboditi”. Upitan od Šprajca kakav bi to bio veliki potres koji bi mogao pogoditi Hrvatsku, seizmolog Fiket je odgovorio da bi bio snage 6,3 do 6,5 po Richteru za područje Zagreba te 7 stupnjeva za dubrovačko područje, te zaključio u duhu sijača panike i senzacionalizma: “To je tridesetak puta jače od potresa 22. ožujka 2020.”. Izjave tih seizmologa mogu se protumačiti kao pozivi građanima Zagreba, Dubrovnika, Siska, Petrinje, Gline da se na vrijeme odsele! Obojicu molim da svoje sumnje i katastrofične izjave šire u krugu njima sličnih tipova, te – za opće dobro javnosti – od sada pa i ubuduće što više prakticiraju medijsku šutnju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Razvidno je da nitko ne zna hoće li i kada biti novi jači potres i koliko će biti snažan, pa bi zaista bilo važno da seizmolozi koji daju intervjue i objave za javnost imaju temeljne vještine komunikacije, kako ne bi uznemiravali javnost.

U cijeloj situaciji ponavljati da je izvjestan vrlo loš scenarij ne pridonosi smirivanju ljudi već stvara ozračje kaotičnosti i panike. Neki portali, a posebno Facebook grupe inzistiraju na objavama o neorganiziranosti i najlošijim ishodima elementarnih nepogoda. Naravno, tada raste klikanost i gledanost ali i potrošnja lijekova, hrane, alkohola, droga… jer se ljudi ne mogu nositi sa stresom.

Društvene mreže kao sredstvo samoreklamiranja

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon razornog potresa u Sisku, Petrinji, Glini i okolici brojne su više ili manje poznate osobe odlučile iskoristiti svoje pozicije kako bi pozvali na pomoć stanovništvu pogođenom potresom. Tako poduzetnik i angažirani društveni kritičar Hamed Bangoura, na društvenim mrežama komentira aktualna društvena događanja, pa na svom Twitter profilu piše: ‘Ova promocija i samopromocija nekih na ostatcima potresom pogođenih područja postaje degutantna’. S njegovim se mišljenjem složila i hrvatska i ex premijerka Jadranka Kosor i sama gladna medijske vidljivosti. Pitam se radi li to Bangoura kako i sam ne bio otišao u medijski zaborav.

Društvenim mrežama kruže komentari na tekst Jelene Veljače u kojem se žali kako je u spavaćici trčala po ulici u Zagrebu tijekom potresa, dok su stanovnici Petrinje, Gline bili pod ruševinama i stradavali, s ceste gledali kao im se ruše domovi, zabrinuto iščekivali ima li netko pod ruševinama… Građani su prepoznali njenu samopromociju pa su reagirali raznim objavama poput ove: “Duboko sam potresen onim što je Jelena Veljača proživljavala dok je nakon potresa u podne i po u spavaćici trčala kroz zeleni val po Zagrebu. Tuga je to, tuga, tuga, šok i nevjerica. Mogla je spavati barem do tri popodne, ali ne, potres joj to nije dozvolio, probudio je u podne i pol. Plus joj je, kako se priča stradala spavaćica. O sudbo kleta i prokleta. Razmišljam pokrenuti neku akciju za kupnju nove spavaćice, pa eto, ako netko zna koji broj nosi da ne kupimo manju ili ne daj Bože veću.”

Nakon skandala s ljetovanjem na hrvatskoj obali, i Nikolina Ristović ex tv voditeljica na svom Instagramu iz Srbije pametuje, a naši portali prenose što bi Vlada trebala napraviti da se pomogne stradalnicima u Petrinji. Ovdje citiram kolumnistu Ivicu Šolu koji je svojevremeno napisao: “Kada se ljudska patnja i tjeskoba transformiraju u medijski spektakl … onda većeg neukusa ne može biti. Medijski je humanitarizam nehuman utoliko što u prvi plan dolaze pjevači, sportaši, političari, razne tvrtke i donatori kojima je to prigoda za samoreklamu, za samopromociju, pa nerijetko proizlazi da više žrtve pomažu svojim dobrotvorima, a ne obrnuto.”. I Nino Raspudić u knjizi Kratki espresso (2018./2019.) ironično provocira pitanjima: Hoće li neki “viđeni tviteraš zgrabiti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Hoće forumski mudrijaš preuzeti vojsku, bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije?”

Do prije koronavirusa medijski “nevidljiv” Gordan Lauc, molekularni biolog, poduzetnik te član Znanstvenog savjeta Vlade je na svom Facebook profilu najavio tužbe protiv svojih kritičara i urednika medija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svjetski priznati psihoterapeuti otkrivaju da ljudi radije žive u lagodi svojih obmana i obmanjujući druge, nego u nelagodi izostanka svjetla medijskih reflektora.

Kolumnistica Guardiana Marina Hyde, u svojoj knjizi pod naslovom Celebrity, razobličuje lažni humanizam, kojim celebrityji žele izazvati medijsku pozornost. Finski državljanin Rami Adham, 2018. osuđen je zbog malverzacija s novcem. Do tada je godinama opisivan (medijski) kao dobročinitelj jer je (osobno) odnosio hranu, igračke, lijekove… u razoreni Sirijski grad Alep. Osnovao je zakladu za pomoć sirijskoj djeci, ali nakon pet godina je otkriveno da je jedan dio novca koristio za osobni luksuz.

Moć volontiranja

Odricanja u korist stradalnika, nemoćnih i siromašnih trebaju biti dominantna za izgradnju bolje budućnosti društva i zdravo stanje nacije. Da bismo preživjeli, moramo mnogo toga primiti, “a da bismo živjeli, trebamo darivati” (Winston Churchill).

Loša vremena trebaju nas usmjeravati na plemenite akcije u lancu dobrote. Kulturom darivanja pobjeđujemo sebičnost. “Svaki posjet i lijepa riječ, svaka zauzetost za ljude koji su sačuvali dostojanstvo, a izgubili zdravlje, novac i najbliže, znače im radost, produžetak života i ostavljaju nadu da nisu zaboravljeni” (B. Bilić u knjizi Zapisi savjesti).

Volontiranje i/ili pomaganje drugima gubi na značenju kada se to radi da bi drugi znali i/ili bili medijski “vidljivi”. Kolega Đorđe Obradović je u jednom od svojih istraživanja pokazao kako vodeći hrvatski dnevni listovi ne prežu ni pred kršenjem osnovnih principa novinarskih etičkih kodeksa, a senzacionalističkim prikazivanjem ljudske tragedije poboljšali prodaju.

Poticajni i poučni primjeri…

Svjedoci smo da je 2014. u katastrofalnim poplavama dobro opet pobijedilo. Vodene bujice nadjačane su bujicama solidarnosti prema ljudima u nevolji. Velike su nesreće upozorenja i društveno otriježnjenje. U nesrećama se lakše odvaja važno od nevažnoga. Nevolje zbližavaju, a znaju i trajno razdvojiti ljude. Moja iskustva u nevoljama pomogla su se razotkriju oni su koji su bili uz mene i na različite načine pomagali te one druge, koji su čekali rasplet moje životne borbe, kako bi došli do onoga što sam mukotrpnim radom stekao.

Humanitarne akcije otkrivaju drukčiju sliku Hrvatske, suprotnu prevladavajućem društvenom ozračju pesimizma i beznađa. Tako masovan humani angažman kod zadnjeg potresa osiromašenih hrvatskih građana još je jednom posvjedočio o postojanju pozitivnog lica Hrvatske.

Poslije teške nesreće koju je preživio američki redatelj Tom Shadyac holivudsku je raskoš zamijenio jednostavnijim životom. U razgovoru s novinarima CBS-a rekao je: “Vjerujem da sam bio najneuspješniji kada sam mislio da imam sve. Živio sam životom bogataša, koji uključuje privatne avione, vile i gomilu stvari. Nije mi trebao privatni avion. Koštao me 44 000 dolara za sat i pol leta, a to je iznos koji netko ne zaradi ni za godinu dana.” Shadyac je otvorio sklonište za beskućnike u Virginiji, dao velike iznose dobrotvornim udrugama, skrbio za okoliš i životinje. “Što više dajem, to se bogatijim osjećam. Za sve što sam darovao, mnogo mi se više vratilo. Slava i bogatstvo su zamke. Nitko na svojoj samrtnoj postelji nije poželio više novca.”

Zaključno

U tekstu sam apostrofirao primjere inverzije vrednota kao posljedice (medijskog) trijumfa spektakla (C. Hedges). Ima ljudi koji pomažu ugroženima ne iz unutarnje pobude nego kako bi javno pokazali da su dobri ljudi, a zapravo im sve to služi kao (samo)reklama. To su “manekeni humanosti” (Branimir Bilić).

Želim vjerovati da će jedan od pozitivnih efekata svih katastrofa koje su nas nakon rata zadesili, od poplava, koronovirusa do potresa biti povratak vrijednostima suosjećanja, altruizma, solidarnosti i povratku “malim” ljudima volontera – herojima. Oni su svjetionici nade. Oni su ti koji bi trebali biti vidljivi u medijima, a ne posrnule medijske zvijezde – repatice. To su oni koji kao Feniks opstaju na tržištu medijskog žutila i crnila. Hrvatska je dokazala da u katastrofama imamo more neznanih junaka koji padaju s nogu po bolnicama liječeći ljude, volontere koji pomažu u potresima, nose hranu starima i nemoćnima, nesebično šire pomažuće ponašanje kao smisao života. Život bez tih istinskih heroja je obična farsa.

** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.