Prof. Rogić o knjizi ‘Haški krivolov’: O svjedocima i pravilima jednog sudbenog krivolova

Foto: Fah; fotomontaža: Narod.hr

Čitanje ove knjige, nekako naknadno, potiče na razlikovanje dviju istraživačkih “linija” u autorskom opusu Miroslava Tuđmana. Na prvoj su knjige kao što su: Uvod u informacijsku znanost (1992.) ili Informacijsko ratište i informacijska znanost (2008.). U njima su pregledno izloženi korijeni i osnova analitičkih postupaka kojima se autor u svojim radovima služi. Na drugoj su (liniji) knjige: Istina o Bosni i Hercegovini, Dokumenti 1991 – 1995 (2005.), Vrijeme krivokletnika (2006.), Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije (2013.), Druga strana Rubikona (2017.) Ovamo tematski spada i ova, za sada zadnja, Tuđmanova knjiga: Haški krivolov (2019.), piše prof. dr. sc. Ivan Rogić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

> Praljkova odvjetnica: Knjiga M. Tuđmana ‘Haški krivolov’ pobija mitove o ‘podjeli Bosne’

Središnji predmet Tuđmanova analitičkog interesa u potonjima su događaji, prijepori i pitanja o drugojugoslavenskoj, srpskoj i crnogorskoj, agresiji u Bosni i Hercegovini, te o načinima djelovanja uključenih sudionika, napose “obrambenih”: bošnjačkih i hrvatskih. I, dakako onih, eufemistički nazvanih, “međunarodnom zajednicom”. Pri tomu se u nekim knjigama sudbene analize javljaju epizodno (primjerice, u knjizi: Vrijeme krivokletnika). U ovoj knjizi analiza sudbene prakse Haškog suda je isključivom autorovom zadaćom. Pri tomu se uspješno križaju obje spomenute istraživačke autorove linije. Zaključni je rezultat knjiga od 511 stranica, gdje hrvatska javnost ima priliku suočiti se s istinom/istinama o radu Haškog suda u predmetu činovnički označenom IT 04-74.

Radi se o sudbenom postupku prvacima hercegbosanske obrane od agresora: dr. Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću, Velentinu Ćoriću i Branislavu Pušiću. Kao što je poznato, oni su pravomoćno osuđeni: Prlić na 25 godina zatvora; Stojić, Praljak i Petković na 20 godina; Ćorić na 16 godina; Pušić na 10 godina. Sama optužnica podignuta je još 2004. godine. Sudbeni proces trajao je od 2006. – 2011. godine. Prvostupanjska osuda izrečena je 2013. godine. Osudom Žalbenog vijeća Haškog suda 2017., godine proces je okončan pravomoćnim osudama na, ukupno, 91 godinu zatvora. Članovi Žalbenog vijeća koje je odrezalo spomenute kazne bili su: Carmel Agius, Liu Daqun, Fausto Pocar, Theodor Meron, Bakone Justice Moloto. U Raspravnom vijeću radili su ovi sudci: Jean-Claude Antonetti, Arpad Prandler, Stefan Treohsel, te, kao pričuvni sudac, Antoine Kesia – Mbe Mindua. Zadaća Raspravnog vijeća bila je razmotriti utemeljenost žalbe osuđenika na prvostupanjsku presudu iz godine 2013. Unatoč “izdvojenom mišljenju” njegova predsjednika, Jeana-Claude Antonettia, ostali članovi Raspravnog vijeća potvrdili su valjanost osude iz 2013., godine i omogućili Žalbenom vijeću odrezati zatvorske kazne u iznosu koji opasno konkurira jednom stoljeću. Pri tomu je važno podsjetiti kako Tužiteljstvo Haškog suda u optužnici ne tvrdi da su optuženi osobno počinili zločin, ili da su ga naredili. Nego, tvrdi, kako su znali, ili, “ljepše”, mogli znati ili bili informirani o njima. Ta očita “pjesnička” širina optužbenog teksta sažimlje se u tvrdi tjesnac kada se formulacije: mogli znati ili bili informirani, uključuju u optužbeni okvir tzv. udruženog zločinačkog poduhvata. Iz obrazloženja osuda vidi se kako se sadržajni obrisi tog “Poduhvata…” uspješno opiru svakom pokušaju “tvrđeg” određivanja njegovih granica. Pa se u njegovim sastavnicama mogu naći raznolike, nerijetko i groteskne, sastavnice kao što su optužba za sklonost Hrvata uspostavi Banovine Hrvatske, optužba za sklonost hrvatskog političkog vrha podjeli Bosne i Hercegovine sa Srbima i srodne.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drugačije rečeno, sadržajna fluidnost pojma: udruženi zločinački poduhvat, kako ga u ovom slučaju rabe sudci Žalbenog vijeća, omogućuje onu određenost/neodređenost komunikacijskog polja, gdje je svaku optužbenu izmišljotinu moguće obrazložiti u formi “ekspertnog” iskaza i “provjerene” činjenice. Zahvaljujući tomu, na popis krivaca, odgovornih za udruženi zločinački poduhvat, moguće je upisati brojne sudionike, ovisno o posve prizemnim potrebama i ciljevima. U tom je pogledu iskaz optužbenog svjedoka, Josipa Manolića, i više nego poučan: on spominje, ni manje ni više, nego drugi, treći itd. “ešalon” krivaca. Budući da je dotični oblikovao profesionalni habitus u službama zadaća kojih je bila: proizvoditi krivce, ne treba iznenaditi što mu je, očito, draga takva, i više nego prostrana, optužbena mreža. U nju se, po potrebi, može uloviti baš Svatko/Nitko, u rasponu od političkih kapitalaca do načelno nevažnih, ali u zadanim zgodama dragocjenih, slučajnika. “Izvrstna” strana takve mreže očituje se u mogućnosti stvaranja neograničena popisa potencijalnih krivaca, i, dakako, njihovih “zločina”. Lucidno uočavajući stranputicu u uporabi toga tužiteljskog alata sudac Jean-Claude Antonetti je ustvrdio kako iz ponuđene tužiteljske građe ne proizlazi nikakav zaključak o udruženom zločinačkom poduhvatu optuženih, pa je, kako je spomenuto, napisao na više stotina stranica “izdvojeno mišljenje” kojim opovrgava takvo zasnivanje optužbe. Raspravno vijeće je, međutim, ustvrdilo kako prisutnost jednog različitog mišljenja ne opovrgava većinski stav po kojemu “udruženi zločinački poduhvat” treba uzeti “ozbiljno”. I put prema sudbenom pravorijeku koji obasiže, približno, jedno stoljeće kaznenih godina bio je – otvoren. Tko je prošao sedamdeset i prvu uživo u Hrvatskoj, i “maštovite” komunističke optužbe, napose onu za zagonetni “Komitet pedesetorice”, teško da o ovome može misliti bez (cioranovskog) crnog humora. Zar opet “isti” (unatoč drugačijem pakiranju), da je živ vjerojatno bi upitao Lazar Stojanović (režiser nekada “subverzivnog” “Plastičnog Isusa”).

Nisu u hrvatskoj javnosti kritička pitanja i sumnje adresirane na rad Haškog suda, napose na rad njegova Tužiteljstva, nove. Dostatno je podsjetiti na knjige Višnje Starešine koja je imala priliku “iz bliza”, više godina, kao istraživački novinar, promatrati i analizirati hašku sudbenu praksu. Miroslav Tuđman nije, dakako, novinar (premda mladenačke epizode iz Studentskog lista i omladinskog Tla ne dopuštaju posve ni zatrti njegovu vezu s novinarskim radom). Analitička oštrica u ovoj knjizi počiva na (znanstvenoj) sposobnosti valjane primjene metoda informacijske znanosti na sudbene postupke i prakse uključenih haških zaposlenika. Vidljivo je da se Tuđman ne upušta u apstraktno spekuliranje o cjelini rada Haškog suda. Na tu cjelinu spadaju brojne kazne srpskih ratnih zločinaca a i “iznenađujuća” oslobađajuća presuda (premda s tijesnim, 2:1 omjerom) hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Stoga pojednostavljene, crno/bijele sheme, primijenjene na analizu te cjeline, teško da mogu biti pouzdanim analitičkim alatom. Tuđman se u ovoj knjizi (samo)ograničio na analizu jednog haškog sudbenog procesa: suđenja dr. Prliću i drugovima. Pojedini rezultati te analize, dakako, osnažuju razložne sumnje u “pozadinske” prakse uspostave Haškog suda kao posebne sudbene institucije tzv. međunarodne zajednice. No glavnom je zadaćom autora pokazati na samoj procesnoj građi koliko su i način i rezultati samog procesa dr. Prliću i drugovima – apsurdni.

Na tom tragu razlikovati je tri osnovna sadržajna sloja u knjizi. U prvom su sloju Tuđmanove metodologijske pripreme za planiranu analizu. Tu je posebno vrijedno autorovo pozivanje na analitičke mogućnosti “forenzične lingvistike”. Iscrpnijom analizom sudbenih praktičnih postupaka uočio je posebnu “tehničku” važnost načina gospodarenja prijevodima iskaza svjedoka i optuženika na uporabni jezik Suda, engleski. Odlučujuću ulogu u tom “gospodarenju” imalo je/ima Tužiteljstvo. Pa su se mnoge činjenice, napose one nesukladne intencijama Tužiteljstva, “izgubile u prijevodu”. To je navelo neke analitičare ustvrditi kako je i u praksi Haškog suda (premda ne isključivo u njoj) “vladavina prava = vladavina jezika”. Razgrnuti taj labirintski pokrov, i točno pokazati što je rečeno, prva je zadaća spomenute forenzične lingvističke analize. Tuđman nije lingvist, pa su u tom pogledu njegovi analitički domašaji ograničeni. Ali sam zahtjev za takvom analizom načina “manipuliranja” jezikom i komunikacijom svakako obvezuje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U drugom su sloju analitički osvrti autorovi na prijeporne odnose Tužiteljstva i sudaca Raspravnog i Žalbenog vijeća prema središnjim političkim vrijednostima i ciljevima djelovanja optužene šestorice, kao što su, primjerice, ustavna konstitutivnost u (budućem) ustroju države Bosne i Hercegovine, autonomija u okviru federalne jedinice, izgrađivanje organizacije obrane od agresora “odozdo”, i srodne. Tuđman pokazuje kako se u načinu sudačkog razumijevanja, a još i više u načinu razumijevanja tužitelja, spomenute vrijednosti i ciljevi pretežno drže “prijepornim” pokazateljima uključenosti optužene šestorice u “udruženi zločinački poduhvat”. Ostaje posve zagonetno kako se pri tomu zanemaruje sukladnost tih vrijednosti i ciljeva prijedlozima ovlaštenih zastupnika tzv. međunarodne zajednice (J. Cutileiro, D. Owen, T. Stoltenberg, C. Vance) koji ciljaju “održivu” političkom ustroju države Bosne i Hercegovine i obustavi agresije. Logička dosljednost nalaže i uključivanje spomenutih međunarodnih zastupnika – u taj poduhvat.

U trećem, i najopsežnijem, sloju su autorove analize svjedočenja petorice, po odluci samoga Suda, “krunskih” svjedoka. Na popisu su: Robert Donia, dr. Ciril Ribičič, Herbert Okun, Josip Manolić, Peter Galbraith. Odabir spomenutih nije slučajan. Obrazlažući odabir Tuđman podsjeća kako se, već “uvodno”, u tekstu pravomoćne osude, imena svjedoka optužbe spominju 263 puta (naspram 55 puta spomena imena svjedoka obrane). U toj 5:1 statistici ime Herberta Okuna spominje se 92 puta; ime Josipa Manolića 72 puta; ime Cirila Ribičiča 32 puta; ime Petera Galbraitha 13 puta; ime Roberta Donie 8 puta. Imena prve trojice (Okun, Ribičič, Manolić) su, ujedno, i imena svjedoka optužbe, koji se spominju najčešće. Vidljivo je kako se imena ostale dvojice: Petera Galbraitha i Roberta Donie spominju manje. Po ocjeni autora knjige, optužbena “uvjerljivost” iskaza Petera Galbraitha zajamčena je njegovom tadašnjom dužnošću veleposlanika SAD u Hrvatskoj (ratnih devedesetih godina). Optužbena “uvjerljivost” Roberta Donie, promatra li se “izvana”, naoko je zagonetna. Čovjek koji je profesionalni vijek proživio kao financijski savjetnik u tvrtci Merril Lynch, a tek kao umirovljenik otkrio strast za povijesna istraživanja, teško da se u bilo kojoj, ozbiljnijoj, prigodi može prihvatiti u ulozi “vještaka u povijesnoj pozadini i kontekstu navodnih ratnih zločina”. No njegova pripravnost na obavljanje zadatka što mu ga je, po njegovu priznanju, prethodno zadalo Tužiteljstvo Haškog suda, očito je u glavama pisaca pravomoćne osude bila dostatnim jamstvom njegove vjerodostojnosti. Grubo rečeno, ključnom se pokazala njegova pripravnost na rad po narudžbi – Tužiteljstva.

(Skicirani) autorov pristup analizi sudbenog postupka u suđenju dr. Prliću i drugovima, pokraj spomenute jasne tematske usmjerenosti na sudbenu praksu, možda hotimično, a možda tek kao dodatni, a neočekivani, rezultat dobro obavljena (analitičkog) posla dopušta nazrijeti nekolika “gramatička” pravila, na koja se postupci sudaca sudbenih vijeća, a napose tužitelja u Tužiteljstvu, svjesno/nesvjesno naslanjaju. Na prisutnost takvih pravila mjestimično eksplicitno ukazuje, u okviru provedene analize, i sam autor. Ali mu njihov sustavni opis nije na popisu glavnih (analitičkih) zadaća. U ovom osvrtu na Tuđmanovu analizu “haškog krivolova” držimo da je potrebno jasnije opisati ta pravila. Svijest o njihovoj uporabi u sudbenoj praksi Haškog suda dodatno olakšava razumjeti u čemu je krivda samog “krivolova”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvo pravilo može se radno formulirati kao pravilo “privatizacije istine”. Ono već “preventivno” djeluje u odlukama o priznavanju/nepriznavanju mjerodavnih svjedoka. Nije da obrana optuženih nije nudila brojne mjerodavne svjedoke čija je kompetencija zajamčena. No većina ih je odbijena. Pa su se među ključnim svjedocima našle dvije, za pravo, bizarne skupine. U prvoj su bivši komunisti. Idealno tipski primjeri su, prije već spominjani, Josip Manolić i prof. dr. Ciril Ribičič. Obojici je, kao bivšim komunistima, konstrukcijski ugrađen strah od (hrvatskog) nacionalizma. Za Josipa Manolića taj se prijeporni nacionalizam očituje u težnji predsjednika Franje Tuđmana, ni manje ni više, nego podjeli Bosne i Hercegovine, premda takvih dokaza nema. Za prof. dr. Cirila Ribičiča isti se nacionalizam očituje u težnji vodstva Herceg-Bosne stvaranju – posebne države u državi s navlastitim ustavnim ustrojem. Ukratko, po “gramatičkim pravilima” bivših komunista svako isticanje prava Hrvata na prava već ponuđena u prijedlozima zastupnika tzv. međunarodne zajednice u opasnom je susjedstvu “nacionalističkog zastranjivanja“. Nije riječ o činjenicama nego o – stigmatizaciji.

U drugoj su skupini svjedoci koji su, u pojedinim razdobljima, bili političkim ili diplomatskim dužnosnicima nekih zapadnih država (navlastito SAD), primjerice, Peter Galbraith i Herbert Okun. Prvi je u hrvatskoj javnosti upamćen kao politički mentor plana Z – 4, kojim se agresorskim Srbima u Hrvatskoj nudi – država u državi. Asimetrija u odnosu na Hrvate u Bosni i Hercegovini i više je nego očita. Drugi je Herbert Okun, hrvatskoj javnosti manje poznat. Bio je u razdoblju 1991. – 1993., u sporednim ulogama međunarodnog posrednika. No godine 1993., premješten je na drugi posao: na rješavanje spora između Sjeverne Makedonije i Grčke oko imena makedonske države. Vidljivo je kako obojica u množini prilika gdje se Hrvate optužuje, nemaju pouzdane činjenične uvide. Pa su njihova svjedočenja nekom vrsti smjese političkih zadataka što su ih u svojim centralama dobivali, agresorske promidžbe, medijskih konstrukcija i prije oblikovanih stigmatizirajućih slika o Hrvatima, više desetljeća stvaranih radom drugojugoslavenskih, i javnih i tajnih, služba. Na toj podlozi likovi istine svode se na “almanah” privatnih potpora konstrukciji udruženog zločinačkog poduhvata. Iliti, sudbenim odlukama, privatne “istine” zadobivaju vrijednost istine o sebi.

Drugo gramatičko pravilo na koje se u knjizi upućuje može se prigodno nazvati pravilom periferijskog “rasizma”. Riječ je o skupu stavova kojim se tipski negativno identificiraju skupine, izravno ili posredno, svezane s nekim označiteljima periferijskih tradicija i životnih stilova. (Sjetiti se je, primjerice, javnih predodžaba o “južnjacima” u nekim društvima europskog sjevera.). U društvenim odnosima i postupcima institucijska jednakost takvih skupina potvrđuje se samo kao praktična – strukturirana nejednakost. U radikalnijim inačicama ona zadobiva lik moralne nejednakosti. Po njoj, takve skupine presudno određuje – manjak sposobnosti za moralno djelovanje.

U brojnim, “off record” komentarima i iskazima činovnika Haškog suda, napose onih u Tužiteljstvu, ističe autor, nekako samorazumljivo znala se ponavljati groteskna razdioba ovakvih “komplimenata”: Srbi su koljači; Hrvati su ubojice; Muslimani (Bošnjaci) su atentatori. (Navodno je nultim autorom te razdiobe neki bošnjački “entuzijast”). Iz takve “velikodušne” razdiobe prirodno proizlazi zaključak kako su u “balkanskim agresijama” svi jednako krivi. Iliti, drugačije rečeno, u sve je jednako ugrađena moralna prijepornost (balkanske) periferije. Na taj se način, nekako “folklorno”, normalizira sudbena praksa u kojoj su oslobađajuće presude isključene, ili tek bizarnom rijetkošću. A razlike agresor / žrtva, pravedni obrambeni rat / nepravedni osvajački mir, i srodne, trajno nadodređuje “istost” sudionika u (periferijskoj) nesposobnosti za moralno djelovanje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Treće pravilo može se sažeti u stav: nacionalizam je “pojeo” demokraciju u državama postkomunističkog europskog jugoistoka. (Pravilo je adresirano ponajviše na Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru). Stav je, poznato je, oblikovan u krugovima liberalne javnosti zapadnih država, napose SAD, a nije bio bez potpore ni u domaćim javnostima spomenutih država. “Poprijeka” primjena stava vodi “premještanju” ciljeva kao što su nacionalna sloboda, pravo na nacionalnu državu, i srodni, u sastavnice suprotnosti – demokraciji. Dosljedno, ni obrana nacionalnog opstanka ne može se odvojiti od te suprotnosti. Autor sugerira kako je ovdje potrebno podsjetiti na dvije činjenice koje ugrožavaju prividnu uvjerljivost pravila. Prva je iz fonda preporuka tzv. Badinterove komisije. Tamo je istaknuto kako je pravo na nacionalnu slobodu neodvojivo od općih ljudskih prava. Pa borba za nacionalnu slobodu može biti samo prinos – demokraciji. Druga je iz fonda općih povijesnih spoznaja. U modernizaciji zapadnih europskih društava demokracija se javlja i učvršćuje kao središnji politički alat – nacionalizma. (Pa je “dovršena” nacionalna država nužno – demokratska).

Razložno je, stoga, predpostaviti kako “epistemologijski” premještaj nacionalizma u protivnike demokracije krije namjerno ne/razlikovanje borbe za nacionalna prava i imperijalnih intencija koje su u pojedinim društvima (ne samo u”balkanskim”) znale “zarobiti” nacionalizam. Sukladno tomu, demokratska jezgra nacionalizma pravocrtno se izjednačuje s imperijem, koji se dekorativno legitimira nacionalnom slobodom, a stvarno samo uspjesima protivnim toj slobodi (oduzimanjem slobode izvan i u matičnom društvu). U tom je pogledu srpski imperijalizam i više nego poučnim primjerom. Stoga je posve točna liberalna ocjena kako je u njemu stradala demokracija. No nije je pojeo nacionalizam nego – imperijalizam. Pa je prisutnost imperijalizma pravim mjerilom “usmrćivanja” demokracije.

Uočiti je kako i zamisao o kalifatu (muslimanskoj državi) na području bivše Jugoslavije, nastala u političkoj radionici Alije Izetbegovića, također implicira imperijalno strukturiranje države. Zamisao se poslije oblikovala kao bošnjački zahtjev za unitarističkim uređenjem države Bosne i Hercegovine. Ovdje je “unitarizam” drugo ime za unutrašnje bošnjačko osvajanje hrvatskih zemalja, stanovništva i baštine, navlastito na području središnje Bosne i na području Hercegovine. Prirodno se nameće usporedba sa srpskim imperijalizmom/unitarizmom u oba jugoslavenska razdoblja.

Sudbena praksa Haškog suda, na tragu ovoga pravila, naslonila se na “fluidno” preduvjerenje kako je drugojugoslavenski državni sklop bio zadnjim valjanim političkim okvirom “obuzdavanja” nacionalizma koji, eto, u postjugoslavenskom razdoblju “jede” demokraciju. Pri tomu se, očito, zanemaruje notorno: da se ni jednoj ni drugoj inačici jugodržave ne može dopisati pridjev: demokratska. Iliti, drugačije rečeno, totalitarnom ili polutotalitarnom sklopu dviju jugodržava, po (neformalnoj) ocjeni Tužiteljstva, a i, očito, nekih sudaca Haškog suda, dopisan je položaj glavnog jamca – demokracije (naspram nacionalizma). Zahvaljujući tomu, sudbena praksa usmjerila se prema nacionalizmu kao glavnom generatoru krivnje optuženih, a organiziranje nacionalne obrane od agresije izjednačilo se s – udruženim zločinačkim poduhvatom. Ta činjenica dalekosežno je olakšala “klizanje” Haškog suda iz izvornog područja kaznene institucije prema području gdje se Sud, premda bez izvanjske formalne atribucije, javlja kao – politički sud. Pa ispada da su optuženi Hrvati krivi što su protivni – demokraciji. Za pravo, to znači da im se ne može vjerovati/ ne smije vjerovati kada obrazlažu ciljeve svoje borbe za nacionalna prava i ustavnu konstitutivnost.

Stvarni politički protulijek njihovu “nacionalizmu” je, po tekstu osude, bošnjački unitarizam, izjednačen s borbom za građansku/ liberalnu državu, gdje je stvarna mjera te liberalnosti – uskrata nacionalnih prava kao bitne sastavnice općih ljudskih prava. Drugačije rečeno, dobiva se “liberalni” politički ustroj – bez mogućnosti ostvarivanja ljudskih prava. Prije će, dakle, biti da je ovdje (bošnjački) “liberalizam” zarobio demokraciju. Na toj podlozi, razdioba političkih neprijatelja Alije Izetbegovića zadobiva potrebnu mu simetričnost: na jednoj su strani srpski (novi) četnici; na drugoj su strani hrvatski protivnici koje bošnjački vojnički vrh, pretežno s drugojugoslavnskim korijenom, kolokvijalno, a i radi zavodljive simetrije, zove – ustašama. Pri tomu ostaju cinično preskočene činjenice koje nedvosmisleno potvrđuju privrženost hrvatske populacije i politike cjelovitoj i neovisnoj državi Bosni i Hercegovini, te brojni primjer ratne pomoći vlasti Republike Hrvatske bez koje se bošnjački otpor agresiji ne bi dugoročno uopće ni održao.

Četvrto (“gramatičko”) pravilo sažeto se javlja u stajalištu: Bošnjaci su jedine žrtve u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Nije prijeporno da su bošnjačke žrtve u srpskoj agresiji velike. No osnovni podatci o hrvatskim žrtvama, na koje ukazuje i autor, ne dopuštaju njihovo zanemarivanje. (Primjerice, postrojbe bošnjačke Armije Bosne i Hercegovine samo u središnjoj Bosni prognale su 153.000 Hrvata, a ubile 1.700 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. S područja pod nadzorom bošnjačke Armije Bosne i Hercegovine protjerano je ili izbjeglo 527.000 Hrvata i Srba; s područja pod nadzorom Vojske Republike Srpske protjerano je ili izbjeglo 586.000 Hrvata i Bošnjaka. Itd.) Budući da ekskluzivnost položaja jedine/ stvarne žrtve, osim moralnog kapitala, krije i mogućnosti stjecanja nekih koristi u tzv. međunarodnoj zajednici, razložno je obratiti pozornost na adrese s kojih se spomenuti stav višekratno ističe. Danas je poznato da je to, ponajprije, adresa državne administracije SAD, kada je predsjednikom bio Bill Clinton. Pojednostavljena skica te potpore svodi se na shemu: Srbi (u Bosni i Hercegovini) imaju oslonac u državi Srbiji. Hrvati (u Bosni i Hercegovini) imaju oslonac u državi Hrvatskoj. Bošnjaci (u Bosni i Hercegovini) nemaju – nikoga. Pa se moćne SAD javljaju kao neka vrst “ispravka” toga manjka. A, izgleda, premda nije nigdje jasno rečeno – i (te) “nepravde”.

Shema je, dakako, točna imaju li se u vidu slike neposrednog zemljopisnog susjedstva Bosne i Hercegovine. Ali, njome se zaklanja notorna činjenica: da je u potporu Bošnjaka ugrađena nezanemariva pomoć nekolikih islamskih država s područja Bliskog Istoka (Turska, Iran, Saudijska Arabija…). A uostalom, ni prije spomenuta pomoć Republike Hrvatske ne dopušta reći kako su u obrani od srpske agresije Bošnjaci bili bez ikoga u zemljopisnom susjedstvu. No, neovisno o tomu, Alija Izetbegović može računati s nedvosmislenom potporom američkog predsjednika u Alijinoj borbi za unutarnji, unitarni, ustroj države Bosne i Hercegovine. Ta činjenica omogućuje Aliji Izetbegoviću ustaliti, u odnosu na prijedloge federativnog/konfederativnog ustroja države Bosne i Hercegovine, dvosmislenu praksu. (Na nju autor ukazuje još u knjizi: Druga strana Rubikona, iz 2017. godine). Osnovno obilježje te prakse je – dvoličnost.

“Taktički”, kako ističe i sam Izetbegović, takvi se ponuđeni prijedlozi potpisuju. “Strategijski” isti se prijedlozi odbijaju i sabotiraju. Očito je kako u tomu ima političke odvažnosti. Pretpostaviti je kako su njezini korijeni u potpori spomenutih bliskoistočnih država značilo bi dopisati im veću (globalnu) moć od stvarne. Može se tomu dodati još i svojevrstni politički autizam samog Alije Izetbegovića, prirodno nastao u skučenim političkim i kaznenim okvirima druge Jugoslavije, gdje se Izetbegović kao politički vođa samooblikovao. Da je tomu tako sve bi se brzo “dovelo u red” intervencijama tzv. međunarodne zajednice. Drugačije rečeno, od političke odvažnosti Alije Izetbegovića ne bi bilo ništa bez spomenute potpore američke administracije. Ona je, praktično promatrano, Izetbegoviću i Bošnjacima pribavila stanoviti “višak” činidbenih mogućnosti u usporedbi s hrvatskim sudionicima obrane od srpske agresije. Ispada kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini, pristajući na prijedloge federativnog/konfederativnog uređenja države, “naivno”/nehotice stvarali argumentacijsku građu za kasniju optužbu za separatizam i podjelu države. (Razložno je zapitati se: kakve su bile i stvarne namjere nekih od podnositelja takvih, decentraliziranih, prijedloga, budući da su oni, kao međunarodni izaslanici, morali znati za spomenuti “višak mogućnosti” u djelovanju Alije Izetbegovića).

Kritički autorov pogled na te prakse dopušta uočiti ovdje svojevrstni paradoks. Na jednoj strani, na temelju spomenute “argumentacijske građe”, Haško tužiteljstvo stvara posebnu optužbenu metakonstrukciju poznatu pod radnim naslovom: udruženi zločinački poduhvat. Na drugoj strani, preokretni Daytonski sporazum afirmira, premda ne u potpunosti, baš taj model unutrašnjeg ustroja države Bosne i Hercegovine. Međutim, dvije činjenice izazivlju sumnju. Prva se očituje u i više nego “velikodušnom” odnosu prema Republici Srpskoj (teško je izbjeći pomisao na model Z – 4). Druga se očituje u uskrati prava Hrvata u Bosni i Hercegovini na vlastitu teritorijalnu jedinicu (prijeporni “entitet”). Nego se to pravo prijenosi na unutarnji ustroj Federacije. Potonja tvrdnja naoko je protivna stanju stvari. Već i riječ/naslov Federacija (Bošnjaka i Hrvata) trebala bi je opovrgnuti. No brojni manevri bošnjačkog političkog vodstva, a i kasnijih međunarodnih činovnika s guvernerskim ovlastima, pokazuju da je bošnjački “duh unitarizma” za pravo, ključnom dinamičkom sastavnicom političke jezgre same Federacije. Drugačije rečeno, taj se imperijalni/unitaristički tlak javlja kao ključna stvarnost, za pravo “poprijeko” izvedena iz prije spominjane američke potpore, i iz nje izvedena bošnjačkog “viška” činidbenih mogućnosti u oblikovanju unutrašnjeg ustroja države. Koliko na taj način odnosom prema Bošnjacima američka administracija “ublažuje” svoje dugove prema islamskim državama na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi pitanje je koje nalaže posebnu analizu. No njegova se sjena ovdje teško može preskočiti. U hladovini što je ta sjena prostire, “sretni” nastavak imaju tri prijeporna procesa. (a) Prvi se očituje u “normalizaciji” srpskih imperijalnih težnja i planova učvršćivanjem položaja Republike Srpske kao svojevrstne “države u državi”. (b) Drugi se očituje u otvorenoj (međunarodnoj) potpori “normalizaciji” unitarnog ustroja bošnjačke/hrvatske Federacije. (c) Treći se očituje u “normalizaciji” zločinačke stigmatizacije hrvatskih političkih težnja prema federativnom/konfederativnom ustroju države. Pa pitanje skeptika: tko je stvarnim, a tko režiranim, pobjednikom u srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i u organizaciji njezine obrane, nije baš u ratu sa – zdravim razumom.

Peto pravilo svodi se na prešućivanje i zamjenu identiteta stvarnih pokretača i planera zločinačkih praksa devedesetih godina u Bosni i Hercegovini. Ima li se u vidu nemali popis haških optuženika i osuđenika isticanje ovoga “gramatičkog” pravila ne izgleda baš suvislo. Nedvojbeno je da je sudbeni pravorijek Haškog suda dohvatio nekolicinu srpskih političkih i vojnih kapitalaca, veći broj ubojica kokošara, kao i nekolicinu bošnjačkih “sitnih” krivaca. No činjenica da se u isti haški zločinački koš trpa i nekoliko hrvatskih, hercegbosanskih, prvaka, suđenje kojima je imalo otvoriti put, makar i retrospektivno, suđenju politici predsjednika Franje Tuđmana (od mogućnosti suđenja njemu osobno “spasila” ga je smrt) uvjerljivost spomenute haške statistike izravno ugrožava. Već je Višnja Starešina upozorila kako na haškim popisima optuženih nema glavnih mahera zla iz devedesetih godina: vrha Jugoslavenske narodne armije, vrha drugojugoslavenskih služba sigurnosti, stvarnih prvaka četništva u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, četničkih skupina u vlasti u Srbiji i Bosni i Hercegovini… Naspram tomu, ključni smjer potrage za (dodatnim) glavnim krivcima okrenuo se prema uspješnoj hrvatskoj obrani od agresije. I prema središnjem rezultatu te obrane: uspostavi uspješne obrambene organizacijske tvorevine, Herceg-Bosne. Za obuhvatiti “haškim krivolovom” tu obranu nužna je, vidjelo se, posebna optužbena metakonstrukcija u vidu “udruženog zločinačkog poduhvata”. Njegova određenost/neodređenost izravno aktualizira sudbene prakse “prirodno” udomaćene u pravosudnim sustavima totalitarnih poredaka. Na pozornici “ispred zastora” na djelu je pravocrtno adresiranje poopćenih krivnja.

Na pozornici “iza zastora” na djelu je prešućivanje dokaza i zaštita glavnih mahera zla. Oboje obvijeno svodnjom optužbena jezika na labirintska “klizanja” značenja, gdje istina nije/ne smije biti neovisnom vrijednošću nego tek tehničkim otiskom optužnice. Stoga je autorov zaključak: da je istina o devedesetima, i o djelovanju hercegbosanskih Hrvata u tom razdoblju, neodvojiva od svojevrstnog – istraživačkog “rata” za tu istinu, posve primjeren tom stanju stvari.

Ovu knjigu treba čitati na tom tragu. Riječi: Suci, Slobodan Praljak, nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu (…) nisu tek dalekim odjekom jedne časne (ratne) žrtve. One su putokaz svima koji su, unatoč globalnom “nevremenu”, prisegnuli na istinu. Pred nama je još jedna izuzetna analiza Miroslava Tuđmana. Svakako (barem) čitati.

dr. sc. Ivan Rogić/Hrvatsko slovo

Loader Loading...
EAD Logo Taking too long?

Reload Reload document
| Open Open in new tab

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.