Prof. Stipan o političkom angažmanu u DP-u: ‘Ako se nastave negativni demografski trendovi, Hrvatska će nestati’

davor stipan
Foto: Narod.hr

Domovinski pokret sve više jača na razini čitave države, osniva mnoge podružnice te potiče na angažman nove, mlade snage.

To je povod za razgovor s Davorom Stipanom, tajnikom splitskog ogranka Domovinskog pokreta, koji je novo lice na domaćoj političkoj sceni.

Davor Stipan je rođen u Splitu 1983. godine, gdje završava osnovnu i srednju školu, da bi potom diplomirao povijest umjetnosti i geografiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru. Trenutno je doktorand na Odjelu za povijest umjetnosti splitskog Sveučilišta te je autor više desetaka znanstvenih i stručnih radova iz područja likovne umjetnosti, arhitekture i očuvanja kulturne baštine u domaćim i stranim publikacijama. Dobitnik je nekolicine nagrada za kratku prozu i poeziju, a uskoro će izdati i svoju prvu zbirku pjesama. Zadnjih deset godina je zaposlen kao nastavnik geografije u I. gimnaziji u Splitu, dok povremeno radi kao turistički pratitelj u inozemstvu.

Gospodine Stipan, zašto ste se angažirali u politici?

Davor Stipan: Duže vrijeme sam se nećkao oko političkog angažmana, prvenstveno potaknut, bit ću iskren, pitanjima morala, iskrivljenih vrijednosti, potpunog kulturološkog pozapadnjivanja kolektivne svijesti u negativnom smislu te demografskom neizvjesnošću u budućnosti. Rekao bih da je presudnu ulogu kod mene odigrao taj neki nutarnji impuls, koji me nerijetko upozoravao da smo kao društvo i nacija posve zastranili u pustopoljinu duhovnog beznađa i kulturološke neidentifikacije.

Budući da držim kako je čvrsta utemeljenost u naravnim zakonima čovjeka, koji sa sobom povlače svijest i savjest o tome tko smo i kome pripadamo, dakle nadu i identifikaciju, ključna u opstanku, pa posljedično i u gospodarskom napretku društva, odlučio sam se angažirati bez bojazni kuda će me to odvesti.

A tko smo i kome pripadamo?

Davor Stipan: Bit ću posve jasan. Mi smo ljudi stvoreni na sliku Božju, stoga Njemu i pripadamo. Djelo smo svoga Tvorca, glina u lončarevoj ruci. Sve što je dobro, lijepo i mudro ne dolazi od svijeta, već isključivo od Gospodina. U onom trenutku kada se čovjek zaigrao Boga, nastalo je sve loše, ružno i isprazno.

Možete li pojasniti?

Davor Stipan: Primjerice, moje primarno područje istraživanja je umjetnost. Ta veličanstvena tvorevina duha, truda i umijeća, čitavu povijest čovječanstva u velikoj mjeri je bila inspirirana duhovnim pitanjima, ili konkretno govoreći – kršćanskim pitanjima. U novije doba, pak, umjetnost se vulgarizira, svodi na vic, dosjetku i opsjednutost tjelesnim izlučevinama.
Sličan princip kognitivnog razvoja može se primijetiti na svim ostalim razinama djelovanja, od međuljudskih odnosa, svakodnevne komunikacije do pojedinačnih ili kolektivnih interesa. Takva, nezdrava i trula kulturna klima, nije i ne može biti plodno tlo za nikakav razvoj, bio on društveni ili ekonomski.

Situaciju koju opisujem, a koja je zahvatila sve sfere društva vrlo lijepo opisuje poljski filozof Ryszard Legutko: “Kroz smijeh, viceve, ironiju, podrugljivost, izigravanje pristojnosti, žongliranje pravilima i stvaranje novih tumačenja pojmova probija se nemoć.” Ja bih nadodao i – nesposobnost.

Je li kultura jedini problem Hrvatske danas?

Davor Stipan: Problem Hrvatske danas je nekultura. Nekultura upravljanja državom. Ona na sebe veže niz popratnih pošasti: od klijentelizma, nepotizma, uhljebništva, isprazne retorike i uzničkog mentaliteta. Domaći ili, bolje rečeno, strani vlastodršci skriveni iza imena stranke koja je utemeljila suverenu Hrvatsku 1990-ih godina, ne uvažavaju narodne referendume, kontroliraju sve medije, indoktriniraju neupitnom podložnošću sve generacije i provode politiku obespravljenja zdrave nacionalne misli. Zašli su u sve pore društva te neumoljivom mašinerijom samovolje koja se temelji na briselsko-beogradskom instrumentariju strahovlade, ne dopuštaju da Hrvatska prodiše.
Ekonomski i demografski pokazatelji ukazuju na zastrašujuću činjenicu da Hrvatska postaje ruralna metastaza novokomponiranog promarksističkog jednoumlja koje vodi zemlju u propast. Nažalost, zaudarajuću dah jugoslavenstva još nas oplahuje. Ljudi su izgubili nadu, indiferentni su i poslušni političkoj “eliti” koja je u tolikoj mjeri kompromitirala zdrav razum, da i ja nerijetko svojim učenicima velim kako ih posve razumijem ako žele ići u inozemstvo.

Spomenuli ste demografiju?

Davor Stipan: Svi demografski indikatori svjedoče o izumiranju hrvatskoga naroda. Zadnjih trideset godina mortalitet je veći od nataliteta, koeficijent feminiteta je ispod granice održivosti pa ruralni egzodus, fosilizirani poljoprivredni pejzaži, senilizacija, emigracija, regionalna polarizacija, toliko je toga.

Mi smo malen narod i ako se nastave ovakvi demografski trenovi, Hrvatska će u doglednoj budućnosti nestati. Problem nije samo u populacijskim politikama i mjerama koje ne postoje, jer valjda ne vrijedi ulagati u njih, već i u kolektivnom kompleksu manjka vrijednosti koji je nametnut mondijalističkom kulturološkom agresijom u kojoj se sve inozemno drži boljim i kvalitetnijim.

Navedeni sindrom se ponajviše osjeti kod mladih koji odlaze, dok oni koji bi trebali učiniti sve da potaknu demografski rast i motiviraju ljude na ostanak te dobrobit svojih obitelji i društva, bez srama provode politiku posvemašnjeg otuđenja naroda od države.
To je ta nekultura upravljanja. Kulturan čovjek svom narodu pruža ruku, a ne gura ga još niže.

Zašto baš Domovinski pokret?

Davor Stipan: Moja Domovina je moj dom, moja majka hraniteljica i moj otac koji me čuva. I ja ne mogu bez nje. Svi koji izdaju, vrijeđaju, prevare i iskorištavaju moj dom, neka dosanjaju neki svoj. I sretno im bilo! Ja svoj dom vidim kao biser kojeg treba braniti od svih koji ga ugrožavaju. No, moj dom je prognan, obespravljen i prevaren. U njemu stoluju “ukućani” koji ga ne žele. Zar ja s njima moram jesti? Zar među njima moram svoje dijete podizati?
Poznajem toliko ljudi, mladih, starih, sredovječnih, svih… znate, nisu oni nikakvi ekstremi, nisu nikakvi pakosnici ni zatucani dušobrižnici. Ne, to su ljudi koji drže do svoga doma, koji su sposobni, obrazovani, čestiti, to su oni koji mijenjaju svijet na bolje. Da se njih sramim? Da njih iznevjerim? Hrvatska je moj dom. Takav je, kakav je – no moj je. I meni je predivan. Dovoljan. Savršen. A da bi mu bilo bolje i da bi se izliječio od uzničkog tumora koji ga izjeda desetljećima, potrebno je štošta toga učiniti. Siguran sam u suverene, napredne, dobrohotne i časne namjere Domovinskog pokreta. Zato sam se priključio.

Ima li nade za Hrvatsku?

Davor Stipan: U onom trenutku kada se odreknemo svoje taštine, raskinemo sve lance s duhovima robovske prošlosti i počnemo cijeniti sami sebe na plemenit i ponizan način, rodit će se nada. Tada ćemo postati zrcalo časnih htijenja naših stoljetnih pradjedova koji nisu sanjali ovakvu Hrvatsku. Naša zemlja je malena, točkica smo na karti svijeta, a bezbroj puta smo pokazali da se pobjeda uvijek skriva iza dičnog lica poniznosti Bogu i hrabrosti u olujama.
Stoga, ima nade. Uvijek je ima. Samo je pitanje jesmo li spremni na odricanje kako bi davali.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr