Članak Tanje Vučković Juroš, njegova objava u hrvatskom znanstvenom časopisu i prijenos HINA-e poruke toga članka hrvatskoj javnost tipična je obmana iz škole zastupnika rodne ideologije.
HINA je prenijela da je hrvatska sociologinja s Katoličkog sveučilišta u Louvainu u Belgiji Tanja Vučković Juroš dubinski analizirala petnaest najznačajnijih kvantitativnih radova o razlikama u štetnim psihosocijalnim ishodima u djece koja odrastaju u homoseksualnim zajednicama objavljenih od 2004. do danas u svijetu. Svoju je analizu objavila u novom broju znanstvenog časopisa Hrvatskog sociološkog društva Revija za sociologiju. Radi se o vrlo važnom pitanju kako znanstvenom tako i društveno-političkom, u koje su uključeni jedna stvarna znanstvenica, jedan stvarni hrvatski znanstveni časopis i temeljna hrvatska informacijska agencija (HINA, ali i HTV i brojni portali), pa utemeljenost informacije i njezina značenja treba analizirati stručno i detaljno.
1. Rad gđe Vučković Juroš je pregledni članak
U načelu, postoje dvije vrste preglednih članaka – narativni i sustavni. Razlike između ta dva pregledna članka su sljedeće:
a) Dok tradicionalni narativni pregled literature ima širi obuhvat teme ili nastoji prikupiti informaciju koja podržava jedno stajalište, sustavni pregled počinje dobro određenim pitanjem i nastoji pronaći sve postojeće dokaze na transparentan, ponovljiv i nepristran način. Potom on te dokaze združuje po strogo propisanim kriterijima i donosi zaključak koji je, dakle, obuhvatio sve poznato znanje o danom pitanju.
b) Narativne pregledne članke u načelu pišu iznimno ugledni istraživači, dokazani osobnim rezultatima u području teme članka. Takvi autoriteti onda u svojim preglednim člancima najčešće brane i učvršćuju svoje mišljenje, ono na koje ih navode vlastiti rezultati – koje oni najbolje poznaju i najviše vole i zastupaju.
c) U narativnom pregledu pretraga literature se najčešće temelji na onome što je poznato autoru i nije sveobuhvatna, sustavna i detaljna. U sustavnom pregledu nastoji se doći do svih objavljenih studija o nekom pitanju, a postupak pretrage je dobro dokumentiran i prikazan.
d) Narativni pregled često ima nepotpuno jasne kriterije uključenja objavljenih studija, dok su u sustavnom pregledu ti kriteriji jasni i proistječu iz istraživačkog pitanja.
e) Narativni pregled često ne procjenjuje kvalitetu uključenih studija i moguće otklone u ustrojima studija koji mogu utjecati na dobiveni rezultat. Sustavni pregled uključuje i sustavnu procjenu rizika od sustavne pogrješke, kao i izvore različitosti između uključenih studija.
f) Zaključci u narativnom pregledu su najčešće kvalitativni i nisu utemeljeni na kvaliteti uključenih studija, a u sustavnom pregledu zaključci se temelje i na kvaliteti studija.
2. Vrijednost članka gđe Tanje Vučković Juroš
Kako je proveden i prikazan, članak Vučković Juroš je više narativni pregled nego što je sustavni pregled. Narativni pregled nema metodološku snagu sustavnog pregleda da bi se iz njega mogli izvući zaključci o postojećem znanju i njegovoj primjeni u praksi. Ne ulazeći u rezultate studija i njihovu interpretaciju, članak ima ozbiljna metodološka ograničenja, koja umanjuju mogućnost generalizacije prikazanih rezultata.
Prema šturom opisu metodologije može se pomisliti da se radi o sustavnom preglednom članku jer se navode ključne riječi i baza podataka koja je pretražena (podbilješka 3 na str. 70: ključne riječi: homoparentality, same-sex / LGBT / lesbian / gay parents / parenting / family, children, outcomes / well-being; pretražena baza podataka: Google Znalac).
Međutim, iz objavljenog rada ne može se zaključiti da je napravljen metodološki korektno kako bi trebao biti napravljen sustavni pregled dobre kvalitete i koji bi se mogao koristiti kao kvalitetna sinteza postojećih dokaza.
Naime, prva metodološki zabrinjavajuća činjenica jest da je na radu koji opisuje nešto što se želi prikazati sustavnim pregledom jedan autor i da je pretražena jedna baza podataka. Kako je rekla kolegica Livia Puljak u svom komentaru u uglednom časopisu Journal of Clinical Epidemiology, sustavni pregled koji ima samo jednog autora i koji pretražuje samo jednu bazu ne bi se smio zvati sustavnim pregledom. Autorica je navela samo korištene ključne riječi, ali ne i njihov međuodnos. Radi se vjerojatno o segmentarnom, a ne o sveobuhvatnom pretraživanju. Upotrijebila je samo Google Scholar, a ne i ostale baze, što nije dovoljno za sustavno pretraživanje kakvim gđa Vučković Juroš predstavlja to svoje. Google Scholar se mogao koristiti kao dopuna osnovnom pretraživanju u bibliografskim bazama WoS i Scopus, ali bez uporabe WoS-a i Scopus-a moram ga ocijeniti nedostatnim. Argument da je Google Scholar ažurniji u odnosu na te druge baze, ne može biti ozbiljan i dovoljan da se one isključe. Uostalom, ovakvo se istraživanje ne može napraviti bez (ni) SocINDEXA a da bi se smatralo relevantnim.
Članak ne prikazuje sve potrebne podatke koje mora imati sustavni pregled da bi se procijenila njegova kvaliteta (npr., „rizik od pristranosti, iskrivljenja“), a kako to određuje priznato mjerilo kvalitete prikaza članka o sustavom pregledu.
3. Tko je Tanja Vučković Juroš?
Prema podacima dostupnim na internetu, gđa Tanja Vučković Juroš radila je na Pravnom fakultetu u Zagrebu kao asistent od 2009. do 2013., a onda je do lipnja 2017. bila postdoktorski asistent; u međuvremenu se educirala na Sveučilištu Indiana u SAD gdje je stekla magisterij znanosti 2007. i doktorat znanosti 2012. Za njih je stipendiju/e dobila već 2008.; od veljače 2017. je na stipendiji Marie-Curie na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu u Belgiji na odjelu Interdisciplinarnog istraživačkog Centru za obitelji i seksualnosti (CIFRASE).
Na Sveučilištu Indiana je Kinseyev institut iz kojega je potekla rodna ideologija i u kojemu se školovao dr. Aleksandar Štulhofer. G. Štulhofera je u Hrvatskoj razotkrila gđa Judith Reisman (da intenzivno znanstveno surađuje s promotorima pedofilije i pornografije), a slike iz toga vremena nalaze se na mrežnoj stranici g. Ivana Landripeta, glavnoga urednika Revije za sociologiju i uskoga suradnika g. Štulhofera. O važnosti Kinseya, Štulhofera i Landripeta za članak gđe Vučković Juroš govorit će se u daljnjem tekstu.
Čini se da je gđa Vučković Juroš magisterij i doktorat u Americi počela raditi prije nego se zaposlila u Zagrebu, a tamo ih je i dovršila. Barem veći dio toga vremena bila je zaposlena u Zagrebu, čak i nakon što je dobila stipendiju u Belgiji. Osobe njezina radnoga statusa imaju pravo boraviti u inozemstvu za vrijeme zaposlenja u Hrvatskoj, ali bilo bi poželjno znati koliko je u Zagrebu stvarno bila i kako je bila plaćena u vremenima u kojima se su se njezini radni angažmani preklapali.
Gđa Vučković Juroš objavila je 11 potencijalno znanstvenih članaka (nećemo ih ocjenjivati u detalje); svi su objavljeni u Reviji za sociologiju, a imaju ukupno 9 citata. To je pak časopis koji izdaje ustanova njezina radnoga mjesta u Hrvatskoj. Nema ni jedan članak, ni iz rada u Americi niti u Belgiji objavljen u nekom drugom časopisu, npr. američkom i belgijskom, nego su joj svi radovi objavljeni u tom istom, hrvatskom časopisu. Neobično je da je i ovaj sporni članak radeći u Belgiji objavila u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku.
4. Što je istina o sudbini djece posvojene u homoseksualne brakove?
Mi ne znamo koja je stvarna budućnost djece posvojene u homoseksualne brakove (ili tehnološki rođene iz njih). Njihovo je duševno zdravlje neizrecivo važno, kao i zdravlje svakog djeteta i čovjeka. No nesporna je spoznaja da je okružje odgoja djece odlučujuće za njihovo duhovno zdravlje u kasnijoj dobi, zapravo u cijelom životu. Tko je, na osnovi kojega etičkog i znanstvenog autoriteta i kojih podataka i odobrenja kojega etičkoga odbora, dopustio taj strašno riskantni pokus s djecom – da odrastaju u partnerstvima gdje, na primjer, majku zamjenjuje muškarac? Što je pritom bilo važnije od dobrobiti te djece – da bi ih se postavilo u okružje odrastanja koje nikad nije provjereno da bi se znalo da ono nije za njih rizično?
Drugo, zdravlje te djece ne može se ustanoviti rano nakon posvojenja, nego praćenjem cijeloga života. Događaji u djetinjstvu utječu na čovjekov profil mnogo kasnije u životu, i to je klasika psihoanalize, psihijatrije, sociologije i drugih znanosti o čovjekovu duševnom zdravlju. Dakle, sva istraživanja unutar nekoliko godina (dvije ili tri) nakon posvojenja potpuno su promašena i – u odnosu na moguće posljedice – služe samo da se to i takvo posvajanje nastavi – dok se ta praksa ne proširi i učvrsti u cijelom svijetu.
Treće, pritisak rodne ideologije toliko je agresivan (napose u akademskim krugovima) da je danas praktički nemoguće objaviti članak koji donosi podatke o šteti za tu djecu. Kad se u toj situaciji radi „pregled literature“, zaboravlja se na tu golemu pristranost. Ta i takva pristranost ogleda se i u dobivanju financiranja za istraživanja, čak i u pitanju zaposlenja: ako istraživač odstupa od rodne ideologije vrlo teško može dobiti novac za istraživanja i može jednostavno – izgubiti posao. Diskriminacija koju je doživio istraživač Dr. Paul Sullins s rezultatima koji su pokazali da djeca iz homoseksualnih veza stoje gore od svojih vršnjaka iz brakova muškaraca i žena (2015.) dokazuje i ilustrira sve ovo što sam naveo, ali detaljna bi objašnjenja zahtijevala previše prostora i previše stručnih detalja.
Naposljetku, kad je posvojenje djece u homoseksualne zajednice već tu (krajnje etično upitno prema postojećoj medicinskoj etici!), onda se njegovi rezultati mogu proučavati, ali to je moguće učiniti samo na jedan način: primjereno ustrojenim („kohortnim“) dugogodišnjim praćenjem koje uspoređuje tu djecu s djecom iz zajednica muškaraca i žena. Tu ne bi smjelo biti diskriminacije u financiranju i publiciranju tih studija, bez obzira na njihove rezultate. Pregled svih tih studija treba bi (i mora!) biti sustavni pregled koji združuje sve poznate, čak i neobjavljene rezultate.
Gđa Vučković Juroš nije ni blizu takvom pristupu, ni po poznavanju topogledne znanstvene metodologije, niti po vrijednosti svojega članka. Taj članak ne dokazuje ništa o duševnom zdravlju djece koja odrastaju u homoseksualnim vezama, a pokazuje da gđa Vučković Juroš slabo radi i slabo publicira.
5. Postupak urednika Revije za sociologiju
Sve to je morao znati urednik časopisa Revija za sociologiju. A ako nešto od toga nije znao (ne može urednik znati sve o svemu), onda se trebao savjetovati i izabrati recenzente (ocjenjivače) članka, koji su kompetentni za danu problematiku (po svojim objavljenim rezultatima) i koji su politički neutralni u odnosu na danu temu.
Iole stručni i neutralni recenzenti bi bez iznimke i bez dvojbe preporučili da se tako nekvalitetan članak ne objavi.
Revija za sociologiju je hrvatski časopis koji izlazi na hrvatskom i na engleskom jeziku, a glavni urednik mu je g. Ivan Landripet. On ima 13 radova u časopisima koji se referiraju u bazi podataka Web of Science, od kojih je na 10 – koautor s g. Aleksandrom Štulhoferom. Dakle, jasno se vidi zatvoreni krug (Kinsey) – Štulhofer – Landripet – Vučković Juroš.
Taj krug ne ću, međutim, uzimati u obzir u analizi koja slijedi, jer ljudi imaju pravo na različite interese i različita uvjerenja. No, kriteriji kvalitete za sve su isti.
Urednik časopisa Revija za sociologiju, g. Landripet, morao je znati da gđa Vučković Juroš ne može raditi „narativni pregled literature“ o djeci u homoseksualnim vezama, jer to nije njezino područje rada, u njemu nema publikacija, a po svojim dosezima premlada je i preslaba da radi takve analize samostalno! Nadalje je morao znati da je njezin uradak sa stajališta snage dokazivanja potpuno bezvrijedan, jer, ponovimo, „združen“, „ukupan“ dokaz iz znanstvene literature o zdravlju djece u homoseksualnim vezama može biti samo sustavni pregled! A od svih značajki koje sustavni pregled (literature) mora imati, rad gđe Vučković Juroš nema ni jednu jedinu.
Ako se kome ova moja analiza ne sviđa, predlažem elegantno rješenje: neka g. Landripet objavi imena recenzenata i njihove recenzije. To se u dobroj, otvorenoj i poštenoj znanosti često i rutinski radi. Tada ćemo vidjeti i kvalitetu recenzija i objektivnost recenzenata.
G. Landripet to ne mora učiniti, i autorica članka ni recenzenti ne moraju to prihvatiti, ali u slučaju ovoga članka radi se o mogućnosti da je prihvaćen iako je nekvalitetan i da su autorica, urednik i recenzenti imali neki oblik (potencijalnog) sukoba interesa. Ako urednik, autorica ili recenzenti odbiju da se objave imena recenzenata i recenzije, to implicira da i oni imaju krupne razloge da se sakriju, da izbjegnu transparentnost nužnu za puno razumijevanje ozbiljnog problema koji su izazvali. Ja na objavljivanju ne ću ustrajati, ali u tom slučaju molim da nitko ne napada ni mene kao znanstvenika (i urednika) niti ovu moju ocjenu. Dokazi leže kod g. Landripeta, a kad se radi o teškom društveno-političkom pitanju, možda i skandalu, ili zavjeri – koja se odnosi i na odlučivanje Hrvatskoga sabora (Istambulska konvencija!) – častan čovjek, urednik i lojalni građani ne smiju i ne mogu – skrivati istinu.
6. Postupak HINA-e
HINA-u se u najblažem slučaju može optužiti za neprofesionalnost, a u najtežem za namjeru utjecanja na odluku Hrvatskoga sabora da o Istanbulskoj konvenciji glasuje na osnovi netočne informacije. Teško je, međutim, reći je li za takvu organizaciju teža osuda za neprofesionalnost ili za pristranost, jer HINA je previše važna za Republiku Hrvatsku da bi se običan građanin usudio sumnjati u jedno ili u drugo.
U HINA-i ima mnogo obrazovanih i sposobnih ljudi i netko se mogao sjetiti da u slučaju članka o tako važnoj temi treba imati i „nezavisni izvor“. Osobno u RH poznajem najmanje 10 ljudi koji su potpuno objektivno i kompetentno mogli ocijeniti i sam članak i potrebu odnosno opasnost da ga se u iznimno pozitivnom svjetlu, kao nedvojben nalaz, servira hrvatskoj javnosti.
7. Politička poruka
Članak gđe Vučković Juroš nije opterećen samo strahotom stručne nekvalitete nego ga obilježava i zaprepašćujuća politička pristranost, do razine ružne potvore.
Gđa TVJ kaže: „eventualnoj većoj nestabilnosti istospolnih veza doprinosi, između ostalog, institucionalna nemogućnost sklapanja braka, pa bi bilo dosljednije u fokus rasprave staviti posljedice institucionalnih nejednakosti i stigmatizacije istospolnih parova koje utječu na ishode njihove djece“. Prvo, značajno i zastrašujuće veća nestabilnost istospolnih veza jako je dobro dokazana (v. literaturu). Doduše, javnosti (djeci u školama) malo je poznata, jer se taji, a nepovoljni se istraživački rezultati diskriminiraju (ne objavljuju). Drugo, kad „nestabilnost istospolnih zajednica“ ipak na neki način mora priznati, gđa Vučković Juroš rabi riječ „eventualno“ što znači da može i ne biti, odnosno može biti samo nedokazano ogovaranje. A i tomu je onda, po klasičnoj shemi, kriva „institucionalna nemogućnost sklapanja braka (homoseksualaca)“, i „nejednakosti i stigmatizacije istospolnih parova koje utječu na ishode njihove djece“! U potonjoj se frazi naslućuje da gđa Vučković Juroš zna da ta djeca stradavaju i da već, sa svojima, ima plan da to, kad se više ne bude moglo skrivati, pripiše – diskriminaciji homoseksualaca.
Dragi čitatelji, vi, koji diskriminirate homoseksualce bit ćete krivi i za stradanje njihove posvojene djece, što god vi mislili, radili, vjerovali ili očekivali. Gđa gđa Vučković Juroš to je ipak jasno rekla.
Ima i još nešto u tom članku, što malo tko razumije, a samo po sebi puno govori o političkom profilu članka. Naime, autorica u članku kaže da nije u svoje istraživanje računala štetne ishode koji bi po njoj bili mjereni na temelju „vrijednosnih prosudbi“ kao što je broj partnera. To znači da nije u obzir uzimala mjerenja jesu li, primjerice, djeca iz jednospolnih brakova kasnije u životu više promiskuitetna, tj. imaju li više spolnih partnera, što je, sa stajališta medicine, doista medicinsko, a ne vrijednosno pitanje. Kratko rečeno, broj seksualnih partnera u životu njoj nije predmet objektivne znanstvene istine i medicinske važnosti, nego „vrijednosno“ pitanje koje znanost ne smije zanimati.
8. Politička pozadina
Kad se sve rečeno sagleda zajedno, vidi se da je skupina istraživača skromnih znanstvenoistraživačkih rezultata i angažiranih zagovornika rodne teorije, povezanih s institutom Kinsey u Indiani (SAD) izvela pomno organiziran udar na hrvatsku javnost, tako da joj je kao vrlo važan znanstvenoistraživački dokaz podmetnula bezvrijedan članak u kojemu se zaključuje da djeca u homoseksualnim vezama imaju jednako dobro duševno zdravlje kao djeca u vezama koje imaju majku i oca. To je kao nesporan znanstveni rezultat u hrvatsku javnost progurano pred odluku koju Hrvatski sabor mora donijeti o tome da ratificira ili ne Istanbulsku rezoluciju. Istanbulska rezolucija sama po sebi onda u Hrvatsku službeno uvodi rodnu ideologiju, koja nameće protuznanstvene i protuljudske zakone – od totalne slobode pobačaja preko homoseksualnih brakova do prava homoseksualaca da posvajaju djecu. No, umjesto da hrvatsku javnost prevari da povjeruje da je rodna ideologija znanstveno utemeljena i prihvatljiva i u pitanju dobrobiti djece posvojene u homoseksualne veze, članak Vučković Juroš otkrio nam je nešto sasvim drugo: zavjeru rodnih aktivista u pokušaju prijevare hrvatske javnosti, a time i pritiska na saborske zastupnike i naposljetku na odluku da se usvoji dokument poguban za Hrvatsku, njezine građane i zdravlje njezine djece.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
