Rasprava o udžbeniku povijesti za 4. razred gimnazije “Zašto je povijest važna?”, odlukom MZO povučenog sa spiska odobrenih udžbenika se nastavlja. Jedan detalj, odnosno faktičku netočnost u sadržaju udžbenika istakao je, nakon povjesničara Ante Nazora, na svom X profilu i odvjetnik Luka Mišetić.
Točnije, Mišetić je izvukao citat Eugena Jakovčića iz Documente o 22 tisuće spaljenih kuća u VRO Oluja što pripisuje Hrvatskoj vojsci.
Zašto su podaci Documente relevantan povijesni izvor, zna očito samo koautor ovog udžbenika Miljenko Hajdarović koji je, naglasimo, ranije surađivao s ovom organizacijom te je bio i recenzent nekih njihovih izdanja.
Tvrdnja da je spaljeno “22.000 kuća” je laž koju je ICTY odbacio. UN je tvrdio da je u sektoru Jug postojalo ukupno 22.000 kuća prije rata. NVO kasnije su manipulirale ovom činjenicom tvrdeći da je spaljeno 22.000, a onda je to ubačeno u @hajdarovicm udžbenik hrvatskim učenicima. https://t.co/KnODHoqC4n pic.twitter.com/B54ztkmZrD
— Luka Misetic (@MiseticLaw) December 19, 2023
Inkriminirani odlomak koji je apostrofirao Mišetić
Odlomak iz udžbenika o kojem je riječ citat je izvora uz kratki komentar, gdje se učenika pitanjima potiče na razmišljanje, što se na osnovi izvora doznaje o zločinima hrvatskih postrojbi, odnosu hrvatskog pravosuđa prema tim zločinima i, konačno, što to podrazumijeva za odnos prema ratnim zločinima uopće.
Način na koji je odlomak strukturiran upućuje na to da mu je svrha potaći učenika na pronalaženje veze uzroka i posljedice, na osnovi historiografski relevantne činjenice.
Misaoni proces koji se tu, pretpostavljamo, treba uvježbati imao bi sljedeću strukturu: utvrđena činjenica, odnosno prošli događaj, pruža nam osnovu za odgovor na pitanje, zašto su se onda zbili neki drugi događaji.
> Ministarstvo se konačno oglasilo o povučenom udžbeniku povijesti, o svojim recenzentima šuti
Metoda povjesničara
Posrijedi je standardni postupak povjesničara. Posljedicu se razumijeva iz njezine veze s uzrokom, a uzrok pronalazimo u historiografski relevantnoj, dakle utvrđenoj činjenici. Otud povjesničar može opravdati svoj odgovor na pitanje, zašto se posljedica dogodila.
U danom slučaju, jedan mogući odgovor na pitanje zašto je pravosuđe postupalo onako kako je postupalo, jest broj žrtava i broj uništenih kuća koji opet upućuje na postupanje hrvatskih postrojbi.
Zamislimo, primjerice, kako bi zaključak mogao biti sljedeći: hrvatska je vojska prekomjerno granatirala i popalila toliko kuća, da hrvatsko pravosuđe nije moglo sve to procesuirati bez da ujedno stavi u pitanje deklariranu svrhu operacije Oluja. Štoviše, moglo se dogoditi i to da se operaciji na koncu pripiše sasvim suprotni povijesni smisao od onoga koji joj se u Hrvatskoj danas pripisuje.
Misaoni eksperiment
Opisali smo znanstveno sasvim legitiman postupak koji se naziva “misaoni eksperiment”. No da bi taj eksperiment ujedno postao legitiman kao povijesna istina, onda bi činjenica od koje on polazi morala biti ono što se stvarno dogodilo.
Problem je samo što, po svemu sudeći, to nije bilo slučaj.
Nema nikakvih dokaza da je tijekom i neposredno nakon Oluje “spaljeno” 22000 kuća; štoviše postoje jaki primarni dokazi kako se to nije dogodilo.
Ako je tako, onda cjelokupni poticaj na mišljenje učenika 4. razreda gimnazije postaje misaoni eksperiment – dakle nešto što se zbiva u mašti – koji se bez ikakve stvarne osnove onda – kao povijesno mišljenje – primjenjuje na zbilju.
Ante Nazor o odlomku kojeg je izvukao i Mišetić
Pogledajmo što po ovom pitanju imaju reći oni koji poznaju primarne izvore. Ponovimo u tom smislu što je Ante Nazor u svojoj analizi primijetio:
“Na istoj strani (254) kao izvor (br. 134) naveden je i „izvještaj o VRA Oluja“ Eugena Jakovčića – „predstavnika Documente – Centra za suočavanje s prošlošću“ iz 2019., nažalost bez kritičkog osvrta na pojedine podatke, koji nisu prihvaćeni kao točni na Haškom sudu, te se stoga ne nalaze ni u konačnim presudama (primjerice da su pripadnici hrvatskih snaga ubili „najmanje 410 civila tijekom i nakon Oluje“ te „zapalili više od 22.000 kuća“).”
“To što nema kritičkog osvrta na spomenute podatke ozbiljan je nedostatak, jer u sadržaju udžbenika ne bi smjeli biti podatci koji zaostaju za suvremenim dostignućima i spoznajama historiografije.”
> Prof. Nazor u velikoj analizi za Narod.hr: Pogledajte što gimnazijalci uče o Stepincu, Milki Planinc, a tek o Domovinskom ratu
“Ponavljanje tih podataka, objavljenih u knjizi Hrvatskog Helsinškog Odbora (Vojna operacija Oluja i poslije – izvještaj, Zagreb, 2001.), klasičan je primjer nekritičkog prihvaćanja podataka iz izvora.”
“U spomenutoj knjizi HHO-a (str. 80) navedeno je da se podatak o „više od 22.000 spaljenih kuća u tijeku i nakon Oluje“ temelji na izvješću brigadnoga generala Alaina Foranda, bivšega zapovjednika UNCRO-a u UNPA sektoru „Jug“.”
“No, već i površan pregled priopćenja za tisak o odlasku Alaina Foranda s dužnosti zapovjednika UN-a u „sektoru Jug“ 12. listopada 1995., pokazuje da taj broj nije točan, te da se odnosi na promatrane, a ne na spaljene kuće.”
Mišetić – tvrdnja je lažna
Možda će vas zanimati
Prof. Nazor u velikoj analizi za Narod.hr: Pogledajte što gimnazijalci uče o Stepincu, Milki Planinc, a tek o Domovinskom ratu
Prof. Nazor za portal Narod komentira situaciju s udžbenikom za 4. razred gimnazije „Zašto je povijest važna?“
Nazorovo pozivanje na zaključke ICTY ovdje je dodatno legitimirano i time što je učenicima zadatak upravo prosuditi kako društvo treba postupati u slučaju ratnih zločina. Ako usporedimo postupak suda u Haagu prema navodnoj činjenici iz njihovog primarnog izvora – odnosno tome da ju je ovaj odbacio kao netočnu – onda se i učenička prosudba apriori temelji na krivim osnovama.
U povijesti, ‘netočna činjenica’ označava nešto što se nije dogodilo, a o čemu se govori kao da se dogodilo.
No Luka Mišetić tomu je pridodao jednu dodatnu dimenziju.
On se posebno usredotočio na detalj o uništenim kućama i u tom je smislu koncizno izravan kad kaže kako je “tvrdnja da je spaljeno 22.000 kuća (…) laž koju je ICTY odbacio.”
Kako Mišetić ne ulazi u elaboraciju, zbog čega netočnost naziva laži, navest ćemo samo što to podrazumijeva.
Naime, netočna činjenica koja je proizvod laži poznatija je pod imenom “izmišljotina”.
Mnoge povijesne činjenice pokazale su se pogrešnima s raznih razloga, ali izmišljotine ne nastaju bez svjesnih motiva. Ti motivi mogu biti razni, a može im se čak pripisivati i moralnu ispravnost u smislu “plemenite laži” (Leo Strauss) gdje one poprimaju mitološki oblik kojem je cilj održati koheziju društva.
Međutim, s točke gledišta povjesničara – a i pravosuđa – one zavrjeđuju bezuvjetnu anatemu.
Pogledajmo u tom smislu nešto detaljnije na koji način je nastala “netočna činjenica” o 22000 spaljenih kuća.
Analiza Ante Bokšića
Ante Bokšić se na hkv.hr još 2012. do u detalje osvrnuo na to, te u nastavku prenosimo njegovo objašnjenje.
Bokšić navodi sve izvore na osnovi kojih se došlo do inkriminirajuće brojke, a to su svjedočenja djelatnika UN-a, generala Alaina Foranda i Kari Juhami Anttile, te HHO-a i njihovih aktivista.
U tom smislu, Bokšić piše:
“Uglavnom, nedvojbeno je utvrđeno kako je UN izvještavao o 22 000 promatranih kuća, od kojih 16 000 potpuno ili djelomično oštećenih. Iako je i tih 16 000 preuveličan broj, ponajviše zato što promatrači UN-a nisu razlikovali hrvatske i srpske kuće i što su često bilježili više objekata nego što ih je u nekom mjestu ukupno bilo, u Hrvatskoj je stvoren mit o „22 000 zapaljenih kuća.”
Međutim, čak i tu brojku on smatra krajnje problematičnom, ima li se u vidu način na koji se klasificiralo oštećenja:
“(…) dovoljna su bila čak i minimalna oštećenja poput slomljenog prozora da promatrači UN-a takav objekt okarakteriziraju kao djelomično oštećen. Poznato je da vojska u čišćenju terena često mora i nasilno ulaziti u neke objekte što uglavnom rezultira oštećenim vratima ili prozorima.”
“A od već spomenutih 16 000 otprilike pola ih je, po podacima UN-a, bilo djelomično a pola potpuno oštećenih. Što bi značilo da je oko 8 000 kuća potpuno uništenih, tj. u stanju na koje nas asocira kada netko spomene „tisuće zapaljenih kuća u Krajini”.”
“Opet s naglaskom kako je i taj broj od 8 000 pretjeran (s obzirom na to da je utvrđeno kako je često bilježeno više oštećenih objekata nego što ih je ukupno bilo) te da se ne može pripisivati Hrvatima (s obzirom na to da promatrači nisu razlikovali kuće oštećene prije i poslije Oluje).”
Eksperimentalna povijest?
Nećemo ulaziti u Bokšićevo rasplitanje načina na koji je HHO ove podatke kombinirao s podacima svojih aktivista, što je dovelo u više navrata do pomalo bizarnih proturječja.
Za danu temu dovoljno je primijetiti jednu stvar: ne postoji niti jedan promatrač, čije je svjedočenje ICTY prihvatio, a koji je vidio 22000 spaljenih kuća.
To je činjenica koja u tom smislu za povjesničara, a kako vidimo ni za međunarodno, pa posljedično i hrvatsko, pravosuđe ne postoji.
Štoviše, jasno je i kako je ona kao takva davno prepoznata, tako da se ne može reći kako bi netko tko dobro provjerava svoje izvore to mogao previdjeti.
U tom smislu, ovaj detalj iz udžbenika “Zašto je povijest važna?” može poslužiti jedino za misaoni eksperiment. Međutim, kako je taj eksperiment utemeljen na netočnoj činjenici koju bi se, po svemu sudeći, moglo kvalificirati i kao laž, onda on s povijesti i promišljanjem o povijesti nema puno veze.
Nedvojbeno, netko tko bi htio eksperimentirati s alternativnom povijesti, i učitavati svoju vlastitu sliku onoga što se po njemu trebalo dogoditi na mjesto onoga što se stvarno dogodilo, tu bi našao plodno tlo.
No to nije tlo niti hrvatske, niti svjetske povijesti, nego utopijskih projekata kojima je povijest, koliko se god nekad njihovi vođe na nju pozivali, zapravo smrtna neprijateljica.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
