Ako prihvatimo standardnu periodizaciju, pa stvaranje moderne politike smjestimo u vrijeme Francuske revolucije, mogli bismo reći kako se od tog vremena moderna politika na Zapadu stalno vrtjela u jednom istom okviru. A poput svakog okvira, i ovaj je, s jedne strane, ponudio ljudima nekakav orijentir i stabilnost, dok je, s druge strane, postao breme i himera. Kako se pokazalo, vremenom sve više i više, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju, uz dopuštenje autora, prenosimo u cijelosti.
Prema toj podjeli, sav politički život možemo svesti na dva ideološka tabora. Tako, s jedne strane, imamo ljevicu, koja traži promjenu i raskid s prošlošću, kako bi oslobodila čovjeka nametnutih okova, dok, s druge strane, imamo desnicu, koja na promjenu gleda sa skepsom i smatra kako treba braniti prirodni poredak stvari. I jedni i drugi, pritom, smatraju one iz suprotnog tabora moralno sumnjivim i opasnim osobama.
Kako je život puno kompleksniji od svakog shematizma, tako je i ova jednostavna binarna podjela često dovodila do bizarnih situacija. Liberali su, primjerice, sebe smatrali protivnicima komunizma. Međutim, i Hitler je bio protiv komunizma. To bi, po binarnoj logici moderne politike, Hitlera smještalo u tabor liberalizma, što su, uostalom, ljevičari često koristili kao argument kako bi diskvalificirali liberale.
No, stvar se ne bi zaustavljala na tome. Zauzvrat su liberali smislili čitav niz antiintuitivnih zaključaka kako bi Hitlera strpali u tabor ljevice. Taj logičko-ideološki galimatijas je u jednom trenutku postao poznat pod nazivom teorije o totalitarizmu, koja je i dan-danas utjecajna. Ako nisi liberal, sigurno si za Hitlera i njegova druga Staljina. Takvi budalasti zaključci samo pokazuju koliko je podjela na ljevicu i desnicu neupotrebljiva.
„Teško je u razgovoru s našim prosječnim ljevičarem zaobići temu žala nad Titom“
Taj uski ideološki okvir moderne politike također predmnijeva kako je radikalizam u zahtjevima nešto što je karakteristika isključivo ljevice. Tako ispada kako je desnica protiv svake promjene i za obranu statusa quo. Takvo viđenje ljevici daje veliku prednost, jer desnicu prikazuje kao zadrte mračnjake koji ne prihvaćaju nikakvu promjenu i na svaki izazov odgovaraju uvijek negacijom i odbijanjem.
Povezano s tim, još jedno ograničenje koje nudi okvir moderne politike jest to da desnica ni na koji način nije u stanju biti promotor radikalne promjene. Ta ideološka logika sugerira kako onaj tko nije sklon promjeni kao vrijednosti po sebi ne može uopće ni zamisliti nikakvu promjenu. Pa ipak, svi znamo kako je na desnici puno nezadovoljnih održanjem statusa quo. Čak i zahtjev za povratak na ranije stanje može značiti promjenu.
>Ristić: Je li moguća podjela Ukrajine u kojoj zapadni dio postaje članica NATO-a?
Primjerice, oni kojima se ne sviđa skorašnja politička moda promocije rodne ideologije ili suluda zelena agenda, koja nas prijeti vratiti u predindustrijsko doba, mogu zahtijevati da se vratimo nekih dvadesetak godina unazad, u vrijeme dok još ni kod ljevice nije bilo uobičajeno promovirati takve stvari. U odnosu na današnje stanje stvari, to je radikalan zahtjev, jer bi dramatično promijenio političku kulturu kojoj smo nedavno prisegli.
Samo iz jedne jako uske i iskrivljene perspektive takve zahtjeve možemo smatrati reakcionarnima. S druge strane, i ljevica često može biti reakcionarna. Recimo, kada iskazuju žal nad padom komunizma u Europi. Tako je danas teško u razgovoru s našim prosječnim ljevičarem zaobići temu žala nad Titom i Jugoslavijom i time kako je “prije bilo bolje”. To je primjer težeg oblika reakcionarstva koji dolazi s lijeva.
Povratak religiji i starim etičkim sustavima
To što je vladajuća kulturna matrica definirana politikom lijevog radikalizma pruža još jedan dokaz kako Bog ima smisla za humor. Kako netko tko sebe smatra pristalicom radikalno lijevih politika istovremeno može biti i najzadrtiji zagovornik statusa quo i politike koju promoviraju stranke na vlasti? Biti snažno uz vlast ni po kojoj logici vas ne definira kao pobornika revolucionarnih politika i radikalnog raskida s postojećim.
Tako vidimo kako je podjela na ljevicu i desnicu i sama jedan ideološki konstrukt, po kojem je glavno obilježje političke borbe sukob oko ideoloških pitanja. To da je sva politika samo sukob ideologija izmišljotina je modernog političkog radikalizma. Kroz povijest su se ljudi uvijek sporili oko moralnih pitanja, ali ta moralna pitanja nisu bila određivana ideologijom, već religijom, pripadnošću zajednici i sličnim postavima.
Sve ove nelogičnosti koje slijede iz klasične podjele na lijevo i desno, možda sugeriraju kako se bližimo kraju doba u kojem je ideologija određivala pitanja o dobru i zlu. U tom smislu možda povratak religiji i starim etičkim sustavima može biti radikalan odgovor na pustoš koju iza sebe ostavlja moderna politika.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
