Kolumnist Naroda, Željko Sakić, dao je za portal Hrvatskoga kulturnog vijeća intervju kojeg prenosimo u cijelosti.
Trenutna političko-društvena situacija je posve kaotična, no stvara se dojam da je riječ o dirigiranom kaosu. Kako komentirate stanje na političkoj sceni? Radi li se tu o stvaranju pakla koji je najavio Zoran Milanović?
Društveno-politička situacija u Hrvatskoj jest kaotična, a po načinu na koji se razvija može se zaključiti kako se radi nadziranoj, odnosno kontroliranoj krizi. Prije svega mnogim stranim centrima moći, sada već možemo reći bivša Vlada nije odgovarala, zbog njihovih geostrateških interesa. U posljednjih šesnaest godina u Hrvatskoj se provodi psihološkopolitički eksperiment koji za cilj ima stvoriti anacionalno društvo, lišeno identiteta, te ga odvojiti od njegovih korijena. A što su korijeni hrvatskoga društva? Tradicija, prvenstveno utemeljena u pripadnosti Katoličkoj crkvi, koja je stoljećima Hrvate vezala uz zapadni civilizacijski krug. Uz to svakako i obitelj, kao temeljni nukleus svakoga društva. Stoga demografska katastrofa koja je Hrvatsku pogodila kao niti jednu drugu državu EU nije nimalo slučajna. I tu imamo fenomen masovnog odlaska cijelih obitelji, za koje je jasno da se više nikada neće vratiti u Domovinu.
No, zamislite, imamo i sustavno onemogućavanje povratka naših iseljenika koji su u tom svijetu proveli desetljeća, mnogi i vrlo uspješni u poslovima kojima su se bavili. I umjesto da se njihovim povratkom promijeni društvena, gospodarska i politička klima, povratak se uporno onemogućuje. O sve većem jazu između broja novorođenih i umrlih puno se govorilo, ali se poduzelo nije ništa. Štoviše, na vrlo se perfidan način promovira odlazak naših ljudi u tuđinu, kao spasonosno rješenje za probleme koji su generirali strani centri moći, a provele ovdašnje političke i gospodarske elite.
Svjedoci smo kako su nekada državotvorne stranke poput HSS-a, HSLS-a, mnoštva HSP-ovih opcija, postale posve minornog političkog utjecaja. Taj se proces također nije dogodio slučajno. U trenutku kada je Zoran Milanović najavljivao pakao, već su brojne tzv. nevladine udruge bile financijski i kadrovski spremne za rat protiv nove vlade. No uspjeh njihove kampanje posljedica je političke slabosti prvenstveno Domoljubne koalicije.
Kako procjenjujete buduća politička događanja? Hoćemo li dobiti buduću „presloženu“ Vladu ili nas očekuju novi izbori za Hrvatski sabor?
Sasvim je jasno kako su novi izbori u rujnu neizbježni. Osobno ne razumijem tu ideju o „preslagivanju“, u operativnom smislu. Dakle, Vladu Tihomira Oreškovića srušio je HDZ s glasovima SDP-a. Dan nakon toga dogodilo se da je SDP osigurao većinu koja mu je bila potrebna za nove izbore. Pa postavlja se logično pitanje, tko ruši vlastitu Vladu, da bi oporbi otvorio prostor da ponovno pokuša osvojiti vlast? Koliko je taj proces bio kontroliran od onih koji su ga nametnuli, a koliko od struktura koje ostvaruju partikularne interese, neovisno o kojoj se političkoj stranci u Hrvatskoj radilo?
HDZ ima velikih problema s kadrovskom politikom koju provodi stranka i posljednja zbivanja pokazuju kako se taj ključan proces upravljanja kadrovima provodi na pogrešan način. Spomenut ću primjer dr. Gorana Marića, nesumnjivo jednog od ljudi iz HDZ-a, koji među elektoratom, pa i svekolikom javnošću ima ponajveći ugled. Ne radi se samo o tome da je svojim beskompromisnim zalaganjem za transparentnost i poštenjem, primjerice u slučaju CO, koji je upravo on iznio na svjetlo dana, obavio posao onih koji sebe nazivaju „istraživački novinari“, a nikada ništa, osim materijala koje su im dostavile određene službe nisu objavili, nego i činjenici da je g. Marić jedini doktor ekonomije u HDZ-u!
Iako je dosad praksa uvijek bila da u NO HBOR-a imenuju predsjednika saborskog Odbora za financije i proračun a to je dr. Goran Marić, umjesto njega, imenovan je Ivan Šuker. Isti taj Ivan Šuker, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a tjednima nije mogao okupiti kvorum za zatvaranje ureda Stipe Mesića, pa na koncu ostavke podnose svi osim Sanaderovog ministra financija, Šukera, koji snosi i dio odgovornosti sto su se u Saboru „presložili“ tako da su izgubili vlast.
Tko bi prema vašem mišljenju najviše profitirao od novih izbora?
Jasno je da HDZ s ovakvim kadrovskim rješenjima nema velikih izgleda. Potrebno je napokon imenovati najbolje što stranka ima. Osobno bih zbog svega što je pokazao, izuzetne kontroliranosti u nastupima i pod najvećim pritiscima i provokacijama, te ogromnog ugleda koji uživa u narodu, za predsjednika HDZ-a podržao dr. Zlatka Hasanbegovića. Takav potez imao bi velike unutarnjopolitičke, ali i vanjskopolitičke pozitivne poslijedice. Osim toga omogućio bi veliku svenarodnu koaliciju s dobrim izgledima za pobjedu na izborima. U suprotnom, s dosadašnjim kadrovskim rješenjima, dogodit će nam se nacionalna katastrofa.
U jednoj kolumni za narod.hr napisali ste da bi povratak SDP-a značio kraj hrvatske države?
Točno. Napisao sam to i tako mislim. SDP je stranka koja je pove anacionalna, samo nominalno osuđuje zločine iz totalitarnog sustava. Štoviše često ih opravdava neshvatljivom logikom za 21.stoljeće pravdajući zločine „svojih“, istovremeno osuđujući ostale. Kako je moguće s etičke ili moralne točke gledišta zastupati takva stajališta? Moguće je ako vam je um i dalje totalitaran, ako ste mentalni komunist. Najbolji primjer su žvižduci upućeni Branku Lustigu logorašu iz Auschwitza i Bergen-Belsena, samo zato jer je bio izaslanik predsjednice Republike.
Kako u SDP-u nije ostalo ništa od sadržaja moderne europske ljevice, koja je u ovim turbolentnim vremenima izgubila vlast u većini država EU, okrenuli su se podržavanju rodne ideologije, neoliberalnom tržišnom modelu, uostalom za njihove vlasti donesen je Zakon o radu koji je posve obespravio radnike, a Zakon o predstečajnoj nagodbi značio je gospodarsku katastrofu. Za svega četiri godine zemlju su zadužili za sto milijardi kuna. Hrvatska danas dnevno otplaćuje 32 milijuna kuna kamata!
Vraćajući kadrove iz bivšeg sustava poput Gorana Radmana, te provođenjem čistki na svim razinama vlasti, društva i gospodarstva, zapravo su omogućili da njihovi naslijednici nastave tamo gdje su stali 1990. i 2000. A takvo vođenje države još sljedeće četiri godine znači nota bene kraj suvremene Hrvatske.
Kako komentirate informacije iz kuloara da se u pozadini svega što se trenutno događa u Hrvatskoj nalaze i sukobi velikih sila oko energetskih projekata?
U tijeku je borba za prevlast u svijetu u 21. st. Ne radi se samo o interesima SAD-a i Rusije, no oni su u slučaju Hrvatske ključni. U javnosti su se pojavile informacije o porukama koje su predane Tomislavu Karamarku od EU i SAD-a o tome da spriječi ulazak ruskog kapitala u RH, a osobito u energetski sektor. Samim planovima gradnje nove energetske infrastrukture, došlo je do suprostavljanja američkihi i interesa Rusije, u Hrvatskoj. Naime, Rusija poglavito u tzv. rubnim državama EU ostvaruje veliki utjecaj, pa SAD to u Hrvatskoj želi prevenirati. U konkretnom slučaju ključan je odnos INE i MOL-a, točnije eventualni ulazak Rusije u MOL. Sam LNG terminal na Krku neće biti izgrađen još dosta dugo vremena, pa u ovom trenutku nije bez osnove zapitati se tko je i zbog čega, ustvari, lansirao aferu „Konzultantica”.
Može li se Hrvatska napokon izvući iz jugobalkanskog zagrljaja i geopolitički vratiti u Srednju Europu? Trebamo li se priključiti Višegradskoj skupini?
Apsolutno! Osobno sam to zagovarao u više navrata. Zemlje Višegradske skupne osnovao je još 1991. g V. Havel poznati češki pisac i političar poznat po demokratskim stavovima. U ovome trenutku zemlje Višegradske skupine čine savez koji se jedini suprotstavlja neoliberalnom fašizmu i takozvanoj političkoj korektnosti koju promoviraju iz Bruxellesa. Moglo bi se reći kako zemlje Višegradske skupine brane i kršćanstvo i tradicijske vrijednosti, a posebno premijer Orban, jedni državnik u današnjoj Europi, koji je na izuzetan način Mađarskoj vratio puni suverenitet.
Štoviše, umjesto Republike Mađarske, u novom Ustavu se govori o Mađarskoj čime je istaknuta jedna povijesno-organska dimenzija države. Postoji direktno pozivanje na Boga, kršćansku prirodu države i Svetu krunu Svetog Stjepana. Ustavopredlagač je inzistirao da time poštuje europsku praksu pozivajući se na slična rješenja u ustavima Poljske, Grčke i Irske, te da time ne diskriminira pripadnike drugih vjerskih zajednica, već samo ističe kršćanske temelje i državni kontinuitet Mađarske. tom smislu nova država koja se u Mađarskoj gradi nije ona liberalnog tipa i u tome ne vidim ništa loše.
Zalagao sam se da Hrvatska krene putem koji je odabrao Viktor Orban, a pristupanjem Višegradskoj skupini Hrvatska bi se napokon našla u društvu država Srednje Europe i maknula s Balkana, gdje nas uporno guraju. Nažalost kako mi nemamo strategije niti vanjske, kao niti unutarnje politike, teško će nam biti ući u taj savez, prvenstveno suverenih država, što Hrvatska odavno nije. A kolika je politička moć zemalja Višegradske skupine dovoljno će vam reći podatak kako one u EP imaju više glasova od najmoćnije europske države Njemačke.
Je li tzv. desna ili nacionalna opcija nakon svih događaja koji pokazuju potpuno ideološki jednoznačnu medijsku scenu napokon shvatila koja je važnost medija za političke procese?
Na žalost nije i ne radi samo o tome. Nacionalna opcija snosi ogromnu odgovornost što se u ovih 26 godina neovisnosti medijska scena nije razvijala ravnomjerno. Ne samo da se nije razvijala slijedeći političke odnose u društvu, nego se izgubio i medijski suverenitet. Tako danas imamo slučaj da su najčitanije dnevne novine sve bez iznimke lijeve uređivačke koncepcije, dok konzervativni i desni čitateljski spektar nema niti jednih dnevnih novina. To je neodrživo stanje, jer je jedan od glavnih preduvjeta demokracije uravnotežena medijska scena. Slično je i s elektronskim medijima, dakle komercijalne TV postaje djeluju prema istoj matrici kao i tiskani mediji, dok se nakon neviđene čistke koju su proveli komunisti i Goran Radman na HRT- učinilo određene pozitivne pomake, ali niti približno onakve kakve bi nacionalna televizija trebala. Ponovno se postavlja pitanje, ukoliko se politički ne može stati iza novog vodstva HRT-a, kako onda možemo očekivati da će se u segmentu tiskanog novinarstva bilo što promijeniti. Mislim da nacionalnoj opciji nikada nije bilo jasno kako su mediji oružje informacijskog rata u miru, i koliko presudno utječu na javno mnijenje.
U napadima na Vladu uz medije su prednjačile tzv. nevladine udruge, kojima je na piku posebno bio ministar Hasanbegović. Kako gledate na stanje u tzv. civilnom sektoru?
Takozvani civilni sektor je gotovo u potpunosti u rukama lijeve političke opcije. Treba uzeti u obzir da u tom civilnom sektoru radi 20 000 ljudi, što je vrlo veliki broj odlično plaćenih političkih aktivista, koje paradoksalno financira država koju napadaju. Primjerice, Mađarski parlament formirao je Komisiju za redovito praćenje, bilježenje i obznanjivanje inozemnog utjecaja”. Norveški civilni fond (NCTA) koji je financirao pojedine tamošnje udruge optužen je da se miješa u unutarnje stvari Mađarske, i njegova sredstva su vraćena.
Tko u Hrvatskoj kontrolira koliki je inozemni utjecaj na tzv. nevladine udruge? Nitko! I taj segment društva izgleda poput medijske slike Hrvatske. Kako se na taj način uspostavila potpuna kulturna hegemonija u Hrvatskoj ministar Hasambegović odlučio je prekinuti tu praksu, jer to je bio jedan od načina na koji je manjina nametala svoje svjetonazorske stavove većini, te uspjevala iznuditi efekt poznat kao „iznuđeni pristanak“, kada pojedinac zbog svogaokružja mora iskazati ponašanje ili izraziti mišljenje koje je u sukobu s njegovim izvornim, privatnim uvjerenjem.
Spomenuto su vrlo važne poluge za održavanje vlasti, pa je Hasanbegović postao primarna meta. Kao pripadnik muslimanske vjeroispovijesti dr. Hasanbegović je pokazao da je kao najpopularniji ministar u Vladi i politički Hrvat moguće u našoj Domovini bez obzira na vjeroispovijest ili nacionalnost biti posve ravnopravan građanin države, pod uvjetom da se Hrvatsku poštuje. To se razlikuje od modela ponašanja predstavnika manjina koje predvode Pupovac i Radin, koji cijelo vrijeme ucjenjuju vlastitu državu, a potonji je za vrijeme zadnje izborne kampanje jumbo plakate tiskao samo na talijanskom jeziku i s talijanskim nacionalnim simbolima, te njima oblijepio Rijeku i Istru. Možete li zamisliti da takvo što učini pripadnik hrvatske nacionalne manjine u Italiji, kada bi se hipotetski natjecao za Senat? Naravno da ne možete, jer to Hrvatu u Italiji nikada neće biti omogućeno, a značilo bi i očito nepoštovanje države u kojoj živi.
Umirovljeni ste časnik Hrvatske vojske. Kako gledate na položaj hrvatskih branitelja?
O položaju hrvatskih branitelja dovoljno govori njihova prosječna životna dob 50,9 godina, samoubojstvo je počinilo gotovo 4 000 branitelja, a umrlo njih 40 000 tisuća. To su porazne činjenice. Često se u organiziranoj kampanji sotoniziranja branitelja spominje brojka iz Registra koji se nikada nije trebao pojaviti kako je tamo zavedeno 500 000 branitelja. Na tome se staje, gotovo nikada se ne kaže da braniteljske mirovine dobiva 73 tisuće branitelja, a što imaju oni preostali? Ništa! U tim svakodnevnim medijskim napadima na branitelje postoji i element „osvete“ zbog toga što su sudjelovali u stvaranju Hrvatske, preciznije što su uništili Jugoslaviju. A novinari poput Jelene Lovrić, koja je zagovarala vojni udar i intervenciju JNA u Hrvatskoj, naravno da nikada neće propustiti prigodu obračunati se s njima, a takvih novinara ima veliki broj.
Osim novinarskim radom bavite se i književnošću. Možete li nam reći nešto o tome?
Prvi roman „Olovni pokrivač“ napisao sam 1997. s 27. g. Promovirao ga je general Janko Bobetko, i to pišem s neskrivenim ponosom, i stoga jer su ljudi koji su poput njega neizmjerno zadužili Domovinu danas potpuno prešućeni, neću reći zaboravljeni, jer žive u srcima hrvatskih ljudi. Tada sam predvidio tragičnu sudbinu koja će zadesiti hrvatske branitelje, i sjećam se da me je general Bobetko upitao; „Misliš li ti stvarno da će se prema našim braniteljima ovako ponijeti?“ Rekao sam, da na žalost tako mislim. Njegova sudbina, kada je s metkom u cijevi čekao da ga pokušaju odvesti u Haag, za vrijeme mandata Ivice Račana jedna je od najsramnijih u novijoj hrvatskoj povijesti.
U novom povijesnom romanu „Zentropa“ u izdanju „Despot Infinitusa“ bavim se totalitarizmom, kao jednim od najvećih problema u Hrvatskoj, ali i uopće. Roman, obrađuje cijelo povijesno razdoblje, od početka II. svjetskog rata do danas. Iistovremeno analizira i globalnu svjetsku politiku u spomenutom razdoblju. Pišući ga jasno sam se opredjelio protiv svih oblika totalitarizma ne ulazeći u razmatranje koji je gori. U romanu sam usred Milanovićeve antimađarske histerije Orbana prikazao kao državnika koji je spasio mađarski narod od recikliranog komunizma i koji je usprkos svima izveo Mađarsku iz krize. Mi u Hrvatskoj tu borbu s Titoistima i mentalnim komunistima nismo završili, ta borba i dalje traje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
