Savudrijska vala – kako je pomicana granica na štetu Hrvatske

Hrvatsko-slovenska granica prvi je put postavljena na rijeci Dragonji za vrijeme II. svjetskoga rata. Do pravih problema dolazi izgradnjom kanala Sveti Odorik zbog čestih poplava rijeke Dragonje. S vremenom rijeka Dragonja i njen stari tok dobiva naziv Stara Dragonja, a kanal Sveti Odorik – Dragonja. Ta situacija dovela je do toga da je izgradnja kanala i prihvaćanje kanala kao novog toka Dragonje promijenila i slovensko mišljenje o tome gdje je državna granica.

U vezi s potpunim razumijevanjem toga problema granice na rijeci Dragonji posebno se naglašava da se prema međunarodnom pravu granice postavljene na rijekama ne mijenjaju.

To vrijedi i u slučaju promjena zbog melioracija i promjene sliva rijeka. Prema istraživanjima autorica knjige »Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji« Tatjane Tomaić i Mirele Altić s Instituta Ivo Pilar, ni Hrvatska ni Slovenija nisu se mirile s postojećom kopnenom granicom svaka iz svojih razloga.

Republika Hrvatska smatra da je nelegalno zakinuta za 390 ha svoga državnoga teritorija, a Republika Slovenija ima pretenzije na svoje proširenje prema hrvatskomu teritoriju. Republička granica na rijeci Dragonji od 1944. do 1992. u više je navrata premještena na štetu Hrvatske, čime je RH ostala bez 25 sela površine 2410 ha sa 1014 stanovnika, kao i bez 390 hektara površine između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika.

Granica između Hrvatske i Slovenije bila je definirana na rijeci Dragonji, koja je plavila Sečovsko polje, Drage te solane na ušću Dragonje. Kanal sv. Odorika, koji je prokopan početkom prošloga stoljeća 1905. godine, rekonstruiran je nakon II. svjetskog rata radi odvodnje viška voda u suzbijanje poplava, a ne radi pomicanja granice. Jedina je legalna međudržavna granica u donjem toku Dragonje dakle ona starim tokom rijeke Dragonje. Sve drugo je nelegalno. Važno je reći da je kanal cca 500 metara jugoistočno od starog toka rijeke Dragonje, na hrvatskom teritoriju.

Ta granica na Dragonji postavljena je još 1944. na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta na Maliji gdje se donji tok Dragonje prihvaća kao granica. Hrvatska i Slovenija 1954. godine uspostavile su definiranu i preciznu republičku granicu na prirodnome toku rijeke Dragonje koja je ujedno i etnička.

„Pomicanje granice s prirodnog toka rijeke Dragonje na kanal Sv. Odorik prilikom utvrđivanja granica 1954. godine, nakon ukidanja Slobodnog teritorija Trsta Londonskim memorandumom, izazvano je tek dovršenom regulacijom rijeke Dragonje. Razlog je to zašto se kanal sv. Odorika počeo nazivati Dragonjom, dok se prirodni tok Dragonje nazvao Stara Dragonja. Slovenija je odredila novu granicu na osnovi regulacije toka rijeke Dragonje bez ikakvih zakonskih akata i odluka ni na jednoj razini, ni državnoj ni republičkim, koje bi takvu odluku legalizirale i institucionalizirale, stoga je ona nelegalna u okviru tada važećih “avnojskih granica” i kao takva nevažeća. Republika Hrvatska time je nelegalno zakinuta za 390 hektara svog državnog teritorija između rijeke Dragonje i kanala sv. Odorika“, navodi povjesničarka Tomaić.

Prenosimo dio intervjua koji je mr. Tatjana Tomaić dala za portal hkv.hr

Kada je provedena papirnata i fizička promjenu naziva rijeke Dragonje i praktično preimenovala Kanal sv. Odorika u rijeku Dragonja?

Prikupljeni materijali pokazuju da se to postupno događalo od 1958. do 1964. godine: od publikacije Muzeja solinarstva u kojoj je Kanal sv. Odorika dobio novi naziv novi tok rijeke Dragonje do 1964. godine kada su Slovenci prilikom čišćenja i rekonstrukcije korita rijeke Dragonje skrenuli korito rijeke u Kanal sv. Odorika te iznad mosta stavili natpis reka Dragonja. Geodetsko preusmjeravanje izvršio je Geodetski zavod Kopera, a sam projekt Vodna skupnost Koper.

Tko je proveo rekonstrukciju zapuštenoga Kanala sv. Odorika?

Radove na Kanalu sv. Odorika projektirala su i izvodila hrvatska poduzeća i hrvatski najvrsniji inženjeri i projektanti koji nisu niti slutili da će Slovenija postojeće radove iskoristiti za teritorijalnu ekspanziju na hrvatski teritorij i jednostranim odlukama i dokumentima pomaknuti međurepubličku granicu na Kanal sv. Odorika.

Kad su radovi obavljeni i tko ih je financirao?

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, suočena s uzastopnim poplavama, nova je hrvatska vlast odlučila poduzeti hidrotehničke zahvate kako bi riješila ovaj problem. Zadatak je povjeren Nikoli Vekariću, tadašnjem direktoru riječke Vodogradnje, i Božidaru Eklu, direktoru Istarske vodoprivredne zajednice Raša. Dva su stručnjaka zaključila da je najbolje produbiti postojeći, ali zapušten prokop te ga pretvoriti u djelotvoran obodno-odušni kanal.

Pošto je dogovor između Slovenije i Hrvatske bio da je međurepublička granica na rijeci Dragonji, posljedica pomicanja pojma Dragonje s prirodnog kanala južnije, na Kanal sv. Odorika bilo je i postupno i tiho pomicanje granične crte s jednoga vodotoka na drugi.

Ima li slovensko pomicanje granice na Kanal sv. Odorika potvrdu u odlukama hrvatskih ili saveznih tijela?

Nikakvi državnopravni akti o promjeni republičkih granica na tom području nisu nikada doneseni. Čak niti unilateralno. Stoga tiha promjena granice koju je Slovenija provela nije legalna, a samim time nije valjana ni prema tadašnjim zakonu o međurepubličkim granicama ni prema postojećim državnim granicama između Hrvatske i Slovenije.

Može li se tvrditi da su do raspada bivše države mjerodavna tijela vodila brigu o promjeni republičkih granica?

Savezna geodetska uprava u Beogradu 1970. godine zatražila je uređivanje i usklađivanje međurepubličkih granica u SFRJ. Međutim, za Hrvatsku je zanimljiv podatak da je javno pravobranilstvo SR Slovenije 24. ožujka 1978. uputilo dopis Republiškom sekretarijatu za pravosodje, organizacijo uprave in proračun na temu: Razmejitev med SR Slovenijo in SR Hrvatsko koje pokazuje da Pravobranilstvo ne zna ništa o granicama i nakon više od dvadeset godina što je Izvršno vijeće Slovenije razriješilo pitanje razgraničenja.

‘Nije posve jasno gdje prolazi republička granica: ili sredinom korita rijeke Dragonje (kao što je bilo dogovoreno između zapovjednika područja u vrijeme NOB ili na označenome podnožju brda na hrvatskoj strani. Čini se da je pravilnija prva inačica i da je to sredina rijeke Dragonje uspostavljena kao granica među republikama u vrijeme NOB-a’.

Ima li dokumenata iz kojih je vidljivo da je netko s hrvatske strane reagirao na jednostranu slovensku papirnatu promjenu granice?

Spomenimo da je na sastanku u Kopru 1985. godine s temom budućih regulacija Dragonje predsjednik Izvršnog vijeća općine Buje upozorio na probleme nesređenih imovinsko-pravnih odnosa koji proizlaze iz neuređenih granica između Općina Piran i Buje ističući da će te probleme morati zajedno s općinskim organima rješavati i republike jer je to ujedno i međurepublička granica.

Problem se tako po njemu javlja zbog neuređenih granica katastarskih općina i izvedene regulacije u donjem toku Dragonje. Zapisnik pokazuje da predsjednik Izvršnog vijeća Buja pokreće pitanje povrata solana Hrvatskoj, odnosno vraćanje republičke granice na onu koje je priznata od strane obiju republika 1954.

Što međunarodno pravo kaže u svezi s granicom, uslijed promjene toka rijeke?

Promjena unesena na zemljopisne karte protivna je međunarodnome pravu po kojemu, neovisno o regulaciji, granica ostaje na prirodnome koritu rijeke. Udžbenici međunarodnoga prava kažu da kada rijeka odjednom i naglo promijeni svoj tok, granica ostaje na njezinu starome koritu. U slučaju Dragonje granica je nakon regulacije njezina toka 1954. godine, sukladno načelima međunarodnoga prava, trebala ostati na prvobitnome, prirodnom toku.

Zbog čega je važno da Hrvatska ustraje na granici na prirodnome toku Dragonje?

Hrvatska i Slovenija do 1954. godine uspostavile su definiranu i preciznu republičku granicu na prirodnome toku rijeke Dragonje, koja je ujedno i etnička. Za ‘granicu’ na kanalu Svetog Odorika nisu nikada doneseni akti nadležnih ni republičkih ni saveznih organa koji bi mijenjali sporazumno potvrđenu granicu iz 1954. godine.

Važnost utvrđivanja kopnene granice sa Slovenijom odražava se na morsku granicu jer se pomicanjem kopnene granice u korist Slovenije stvaraju preduvjeti za dijeljenje Piranskoga zaljeva/Savudrijske vale metodom ekvidistance, čime bi Sloveniji pripala polovica zaljeva dok bi povratom granice na prirodni tok rijeke Dragonje, na ‘avnojsku granicu’, Hrvatska dobila gotovo cjelovit zaljev koji joj i pripada.

Koliku je površinu Hrvatska izgubila na Dragonji premještanjem granice?

Republička je granica na rijeci Dragonji od 1944. do 1992. u više navrata premještena na štetu Hrvatske. Time je Republika Hrvatska ostala bez 25 sela površine 2 410 hektara s 1 014 stanovnika, kao i bez 390 hektara površine između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika. Nakon proglašenja neovisnosti novonastalih država Hrvatske i Slovenije, Odlukom slovenskog Državnog zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija pokušava anektirati 113 hektara u kojima se nalaze naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin. Na Arbitražnome je sudu da sve to uzme u obzir i donese na međunarodnom pravu odluku o granici.

Cijeli intervju pročitajte ovdje