“Tzv. rodna ideologija odudara od bioloških činjenica i ljudske prirode. A u konačnici i od kršćanskog civilizacijskog kruga, kamo Hrvatska pripada. Neprihvatljive su mi odredbe kojima se rodna ideologija nameće djeci preko odgojno-obrazovnih ustanova. Samim tim, nimalo ne vjerujem u to da nema skrivenih namjera u ovom dokumentu. Jer, ako se pod svaku cijenu namjeravalo zaštititi prava žena, ako se htjelo osnažiti žene, pogotovo kada je riječ o zlostavljanim ženama, čemu u nju ubacivati pseudoznanstvene teorije u koje spada i rodna ideologija?! Uostalom, Hrvatska i sada, kada je riječ o zaštiti od nasilja, u svoje zakonodavstvo ima ugrađenu većinu zakona i odredbi koje propisuje ta famozna Istanbulska konvencija. I nasilje se opet događa. U zemljama koje su ratificirale ovaj dokument nije se smanjio broj slučajeva nasilja nad ženama”, ističe Silvana Oruč Ivoš, novinarka i kolumnistica Hrvatskog slova, u razgovoru s Davorom Dijanovićem za HKV.
Poštovana gospođo Oruč Ivoš, posljednjih tjedana u Hrvatskoj se koplja lome oko ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije. Kakav je Vaš pogled na ovu Konvenciju, možemo li u njoj pronaći tzv. rodnu ideologiju?
Naravno da možemo. Spomenuta Konvencija Vijeća Europe – pod krinkom jednog plemenitog cilja, kojeg nitko normalan ne osporava, a to je zaštita žena od nasilja – debelo je zašla u ideološku sferu. I iz teksta same Konvencije, kao i iz sadržaja Pojašnjavajućeg izvješća, jasno je da se tzv. rodna ideologija uvodi u zakonodavstva država koje ju ratificiraju. Istanbulska konvencija, precizno i sustavno radi razliku između spola i roda. Štoviše, u njoj se otvoreno navodi kako rodni identitet znači da „rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju“. I to vidi svatko tko ju je pročitao. Upravo su ti prijepori oko rodne ideologije razlog zašto je polovina zemalja Vijeća Europe nije ratificirala, a one koje su to učinile suočile su se s podjelama. I posljedicama.
Jer, tzv. rodna ideologija odudara od bioloških činjenica i ljudske prirode. A u konačnici i od kršćanskog civilizacijskog kruga, kamo Hrvatska pripada. Neprihvatljive su mi odredbe kojima se rodna ideologija nameće djeci preko odgojno-obrazovnih ustanova. Samim tim, nimalo ne vjerujem u to da nema skrivenih namjera u ovom dokumentu. Jer, ako se pod svaku cijenu namjeravalo zaštititi prava žena, ako se htjelo osnažiti žene, pogotovo kada je riječ o zlostavljanim ženama, čemu u nju ubacivati pseudoznanstvene teorije u koje spada i rodna ideologija?! Uostalom, Hrvatska i sada, kada je riječ o zaštiti od nasilja, u svoje zakonodavstvo ima ugrađenu većinu zakona i odredbi koje propisuje ta famozna Istanbulska konvencija. I nasilje se opet događa.
U zemljama koje su ratificirale ovaj dokument nije se smanjio broj slučajeva nasilja nad ženama. Analize pokazuju da se u nekim se zemljama postotak slučajeva nasilja i povećao. Dakako, da se to nije dogodilo zbog ratifikacije Istanbulske konvencije nego zbog niza drugih odnosa u društvu, no ta činjenica potvrđuje da Konvencija sama po sebi ništa konkretno ne može i neće promijeniti u korist smanjivanja broja nasilja nad ženama i ranjivim skupinama.
> Nino Raspudić: E moj druže istanbulski…
Grevio kao nadvlada
Ratifikacijom Istanbulske konvencije Hrvatske se odriče još jednoga dijela suvereniteta, jer nadzor nad primjenom Konvencije provodi tzv. Grevio međunarodni mehanizam, a za provedbu Konvencije potrebno je osigurati milijardu kuna. Jesu li kod nekih zagovornika ratifikacije, posebno tu mislimo na tzv. nevladine udruge, financijski motivi presudni kad govorimo o agitiranju da se Konvencija ratificira?
Sasvim sigurno. Govori se o milijardu kuna godišnje. Ogroman novac, no da je iznos i manji imamo pravo znati gdje će se on utrošiti. U zemlji u kojoj se čak i za liječenje djece novac skuplja humanitarnim akcijama i ovisi o donacijama, u zemlji u kojoj najpotrebitiji ne dobivaju potrebnu skrb o čemu svakodnevno čitamo i slušamo u medijima i zemlji koja ima ogromnu ekonomsku emigraciju, milijarda kuna za neodređene udruge je u najmanju ruku – skandalozna. Uostalom, javnost ima pravo znati po kojem bi kriteriju udruge, a očito da je riječ o mahom lijevo-liberalnim udrugama, dobile novac kao i na koje bi ga projekte rasporedile. No, tema izdvajanja proračunskih sredstava za provođenje Istanbulske konvencije, još uvijek je tabu. I o tome javnost gotovo ne zna ništa.
Što se tiče tzv. mehanizma GREVIO, odnosno međunarodne skupine aktivistkinja koja provode nadgledanje primjene Konvencije, zna se da će funkcionirati kao svojevrsna nadvlada. I imat će slobodu uplitati se u sudstvo, školstvo i kulturu, što se svakako može tumačiti i kao odricanje od dijela suvereniteta. Kako Istanbulska konvencija ima status međunarodnog ugovora, države svoje zakone moraju njoj prilagoditi. I tu nikakve interpretativne izjave nemaju nikakav pravni značaj. Naravno da se rodna ideologija neće uvoditi u škole ili vrtiće odmah po usvajanju Konvencije, no jednog dana kada netko to odluči napraviti, imat će zakonsku mogućnost da ju provede.
Civilizacijska sramota
Nedavno je tzv. Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima donijelo tzv. Dokument dijaloga koji je izazvao velike prijepore na intelektualnoj i medijsko-političkoj sceni. Kako gledate na teze razvijene u Dokumentu?
Bivša država i njen represivan aparat svoje su tragove u obliku povijesnih krivotvorina ostavili u hrvatskoj historiografiji ostavili puno prije Domovinskog rata. A to se osamostaljenjem Hrvatske nije promijenilo. Tako se na pravi način i nisu osudila zbivanja iz tog vremena. Jer, uspostavom komunističke diktature i nametanjem partijskog jednoumlja federalna se Hrvatska odvojila od europskog civilizacijskog kruga kojem je do tada pripadala, a novi okrutni režim počinje provoditi masovni progon političkih i drugih neistomišljenika. Pod parolom klasne borbe koja je bila neodvojivi dio komunističke ideologije, počinjeni su najbrutalniji zločini, zločini genocidnoga razmjera kao što je pokolj na Bleiburgu i Križnom putu. Svi oni koji su bili nepodobni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi, političkih uvjerenja ili zagovaranja nacionalne države, intelektualci i umjetnici, državni službenici NDH, njima bliske osobe, obitelji, djeca, okrutno su smaknuti.
Komunistički partizani smatrali su da se sa svima njima poslije rata moglo raditi što god ih je volja i upravo su tako postupali. Danima nakon završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je došlo do masovne nacionalizacije privatne , poljoprivrednih zemljišta i cijele industrije. Konfiscirana je imovina svih onih koje su komunisti na bilo koji način, s dokazima ili bez njih, povezivali s NDH. Njih su doslovno preko noći izbacivali iz stanova i kuća.
Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala s devetnaest koncentracijskih logora u kojima je komunistički režim zatvorio desetke tisuća hrvatskih civila i manji broj vojnih ratnih zarobljenika. Sve se to radilo pod krinkom tobožnjeg obračuna s ostatcima fašista u Hrvatskoj, a zapravo da bi se uništili intelektualci, slobodno misleći ljudi i da bi se istodobno na njihova mjesta stavili oni koji su bili u razini kulturne i ljudske ispodprosječnosti. Te vulgarne i primitivne vođe komunističke diktature, nakon ubijanja nepodobnih i krađe privatne imovine, masovno su se bacili na uništavanje knjiga i knjižnica kao i nepodobnih autora. Moglo bi se nabrajati u nedogled. Samim tim, ostaviti slobodnu mogućnost da se u javnom prostoru koriste simboli tog režima, mogućnost da se trgovi ili ulice nazivaju po jednom diktatoru smatram – civilizacijskom sramotom.
Hrvatsko društvo praktički je stalno u konfliktnom stanju, a političari te konflikte podgrijavaju dobrim dijelom potenciranjem tema vezanih uz Drugi svjetski rat. Jesmo li mogli išta drugo očekivati s obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena lustracija?
To konfliktno stanje posljedica je činjenice da imamo dvostruka mjerila. Za jedne vrijedi jedno, a za druge drugo što dovodi do svojevrsne apsurdne situacije. Danas u hrvatskoj javnosti imate glasne lijevo orijentirane pojedince i grupe koji su spremni nekog tko recimo sluša Thompsona ekspresno proglasiti ustašom, a istodobno se ti isti javno klanjaju komunističkom diktatoru Titu. Čovjeku koji je neosporno kriv za smrt stotine tisuća nedužnih ljudi. Slažem se da je trebalo napraviti lustraciju. Naravno, ne na način da se nekome osvećuje ili nekog proganja. Ali oni koji su imali moć u bivšem sustavu i svjesno radili protiv neistomišljenika i ljudskih prava nisu smjeli imati mjesta u javnom prostoru.
Danas, dvadeset i osam godina nakon rušenja jugoslavenskog komunističkog režima razgovarati o lustraciji je pitanje mentalne higijene svih nas, pitanje sučeljavanja s nepobitnom istinom. Kako se lustracija nije dogodila, ostavljen je prostor svemu onome što komunistički mentalitet predstavlja i svima onima koji taj komunistički totalitarni mentalitet i dalje prakticiraju, da koče i sputavaju Hrvatsku u svakom pogledu. Pa i u gospodarskom. Dobar primjer za tu tezu su bivše komunističke europske države koje su provele lustraciju. One u kojima je ona provedena, odnosno one u kojima su stvari stavljene na svoje mjesto, doživjele su gospodarski i moralni uzlet.
Rekla bih, međutim, da se u Hrvatskoj događa svojevrsna obrnuta „lustracija“. Dužnosnici bivšeg komunističkog režima, oni koji su imali istaknuto mjesto u represivnim službama, njihovi potomci i danas lustriraju sve one koji ne misle kao i oni. Zato nam se i događa da su, recimo, hrvatski branitelji, najzaslužniji za stvaranje države, stigmatizirani kao primitivci, neradnici, uhljebi, lažni invalidi i slično. Istodobno, oni koji su u komunističkoj diktaturi sustavno zatirali gotovo svaku slobodnu misao danas slove kao najveći zagovornici demokracije i ljudskih prava. Nenormalno i ponižavajuće za sve uljudbene snage jest to da danas u demokratskoj Hrvatskoj, takvi ljudi kroje pravdu, vedre i oblače i nameću svoje vrijednosne sudove.
Iza sebe imate dugogodišnje novinarsko iskustvo. Kako ocjenjujete stanje na hrvatskome medijskom prostoru? Koliko su i mediji odgovorni za proizvodnju konflikata?
Sasvim sigurno jedan dio domaćih medija funkcionira aktivistički. Da budem jasnija, nije im važna istina i nisu im važne činjenice već ono za što se oni zalažu. A onda su dio takvog aktivističkog djelovanja manipulacija i iznošenje laži i obmana. Rekli bi neki fakenews. Najbolji dokaz za to je nedavni prosvjed protiv Istanbulske konvencije. Dakle, živimo u demokraciji, riječ je o legalnom prosvjedu koji je prošao bez incidenta na kojem se okupilo oko 50 tisuća prosvjednika koji traže nešto sasvim legitimno, a u dijelu medija ciljano su prikazani kao primitivna i neuka rulja?! Najotužniji je ipak bio prilog u središnjim vijestima jedne nacionalne televizije u koji su od svih mogućih sugovornika „izvukli“ ljude nevične kameri i – narugali im se. To nije novinarstvo. U normalnom društvu objektivno bi se prenijele poruke s takvog okupljanja, a potom bi se radile analize i iznosila različita promišljanja.
Uostalom, nije teško zamisliti kako bi tekstovi i prilozi izgledali da se, recimo, na prosvjedu za ratificiranje Istanbulske konvencije okupilo pedeset tisuća ljudi!? Za početak svi bi izvještavali da ih je bilo sto tisuća. Srećom po istinu, unatoč aktivističkim medijima, živimo u digitalnom vremenu pa nitko više ne može zaustaviti Reuters. Dakako tu je i cijeli niz „malih“ portala koji opstaju teškom mukom, ali uspijevaju prenijeti istinu. A da istina, unatoč spomenutim manipulacijama, dolazi do naroda, dokazuje i odaziv na prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije.
Prijeti destabilizacija
Ipak, za Hrvatsku je danas najvažnija tema demografija. Negativni prirodni prirast praćen masovnim iseljavanjima u inozemstvo vrlo bi skoro mogao dovesti do kolapsa mirovinskog i zdravstvenog sustava, ali predstavlja i sigurnosnu ugrozu za Republiku Hrvatsku. Kako gledate na ovu problematiku?
Gotovo cijelo desetljeće pratim i pišem o problemu demografije. Rekla bih da je to strateški problem koji će, ako situacija ostane kakva je sada, vrlo brzo dovesti do lančanog urušavanja važnih sustava kao što su mirovinski ili zdravstveni. Vjerujem da svaki vaš čitatelj poznaje barem nekoliko ljudi (ili obitelji) koji su zadnjih godina, zbog gole egzistencije, bili prisiljeni napustiti Hrvatsku. Dnevno to učini prosječno 150 ljudi različite životne dobi i različitog obrazovanja. Taj se broj, međutim, ne može iščitati iz domaćih službenih statistika iz jednostavnog razloga jer one prate samo one koji odjave svoje prebivalište u Hrvatskoj, a to čini vrlo mali broj ljudi. No, uvidom u službene objave useljeničkih država o broju useljenih državljana Hrvatske vidimo katastrofalne razmjere te pošasti.
Evo, samo u Njemačku, dakle samo u jednu europsku državu, godišnje useli oko 60.000 hrvatskih državljana što je dovoljno za zaključiti kako je riječ o ozbiljnom egzodusu, a onda i o velikom depopulacijskom problemu za budućnost Hrvatske. Jer, oni koji su se negdje „snašli“ za sobom povlače ostatak obitelji. Mladi ljudi, pak, još lakše donose odluku o napuštanju Hrvatske, a kako je riječ o ljudima fertilne dobi, razvidno je da će Hrvatska u budućnosti biti siromašnija i za njihovu nerođenu djecu. Istodobno s tim procesom događa se i pad nataliteta. Lani je rođeno 890 beba manje nego godinu prije. Stoga ne čudi što stručnjaci i demografi upozoravaju kako bi za deset godina u Hrvatskoj ostati samo tri milijuna stanovnika.
Kada se svemu pridoda činjenica da Hrvatska već sada ima izrazito staro stanovništvo, logično je očekivati destabilizaciju važnih sustava u državi – mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog, financijskog, te tržišta rada i radne snage. Nijedno gospodarstvo taj trend ne može izdržati, a pogotovo iscrpljeno, kakvo je hrvatsko. Ako se ta situacija ne promijeni, vrlo brzo bi (tijekom pet godina) mogli bi biti suočeni s problemima kao što su teškoće pri isplati mirovina, veliki troškovi zdravstvenog sustava, a onda u konačnici i ukupnog financijskog sustava. Pitanje je tko će i kako puniti proračun, a s druge strane kako će se sa smanjenim proračunskim prihodima vraćati milijunski krediti, odnosno dug?!
Do ovog problema, odnosno do mogućeg demografskog sloma nije došlo preko noći. Niti je za ovu situaciju kriva aktualna vlast. No, krivi će biti svi oni koji su mogli i morali nešto poduzeti. Nije dovoljno maštati o velikim i milijunskim projektima financiranim sredstvima EU fondova, koji bi jednog dana, ako se uopće i realiziraju, zaustili iseljavanje. Treba djelovati odmah i napraviti ozbiljne i, nazovimo stvarnim imenom – nepopularne reforme. Ono što svi znamo i ono što će se, ako hoćemo osjetiti nekakav rast, morati učiniti jest smanjiti glomazan državni aparat koji je potpuno neefikasan i neodrživ. Treba smanjiti parafiskalne namete, smanjiti poreze, rasteretiti one koji zapošljavaju i pune proračun. Problemi se trebaju sustavno i iz korijena rješavati. Možemo se praviti ludi i gurati glavu u pijesak, hvaliti se raznoraznim statističkim pokazateljima, ali svi dobro znamo da ljudi masovno iseljavaju jer u Hrvatskoj ne mogu donekle pristojno živjeti.
Ekonomski motivi svakako su od presudnog značenja kad je u pitanju iseljavanje. No, kod mnogih je vidljiv i jedan gubitak vjere u današnju Hrvatsku, pa u gorem slučaju i gađenje. Kako gledate na taj fenomen?
Hrvatska je danas duboko podijeljena zemlja. Ne samo ideološki i socijalno već je najgore što su političke elite odmaknute od naroda. S druge strane u Hrvatskoj mnogi sustavi ne funkcioniraju dobro. Evo primjer Ovršnog zakona koji je duboko nepravedan i nečovječan. Nenormalno je da netko ostaje bez nekretnine zbog 20.000 kuna duga, ostaje na ulici i postaje socijalan slučaj. Taj je zakon legalizirana pljačka i to je sramotno. Mnogi odlaze na rad u druge zemlje kako bi mogli podmiriti dugove. U Hrvatskoj je to nemoguće.
Uz to, u Hrvatskoj već desetljećima postoji ozbiljan problem funkcioniranja pravne države. Banalni sporovi se rješavaju godinama, a apsurdne situacije su svakodnevnica. Sve to automatski utječe na poslovnu klimu. A onda se čudimo zašto nas ozbiljni investitori zaobilaze i ulažu u Srbiju.
Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović nedavno je posjetila hrvatsko iseljeništvo u Latinskoj Americi. Pojedini lijevi i tzv. liberalni političari o tom su prilikom o hrvatskom iseljeništvu dali izjave koje su potpuno u skladu s Bakarićevim stavovima o „ustaško-terorističkoj emigraciji“. Kako to komentirate?
Ti lijevi i tzv. liberalni političari i pojedini kvazipovjesničari očito se još uvijek nalaze na pozicijama komunističke partije i režima bivše države koji su na hrvatsko iseljeništvo gledali isključivo kao ustašku emigraciju. Po njima je bijeg od političkog i stranačkog jednoumlja i diktature bivše države zločin i teroristički čin. Zato im je i zasmetala izjava predsjednice RH: „Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine“. Nije mi jasno što bi u toj izjavi bilo neprimjereno?! Ili sporno? Težnja za samostalnošću Hrvatske? Težnja za pluralizmom? Težnja za slobodom? Takva razmišljanja posljedica su, spomenutog, komunističkog mentaliteta koje bi zatvaralo i kažnjavalo sve političke neistomišljenike. I kojeg se, očito, još nismo riješili.
Politička i gospodarske dimenzija inicijative Tri mora
I dvadeset i sedam godina nakon osamostaljenja Hrvatska je i dalje duboko kontaminirana balkanskim (zlo)duhom koji se manifestira na svim područjima. Kako gledate na taj problem, a kako na predsjedničinu inicijativu Jadran-Baltik-Crno more? Može li inicijativa Tri mora biti korisna za Hrvatsku, ne samo na ekonomskom planu, nego i planu geopolitičko povratka u srednju Europu?
Predsjedničina Inicijativa Tri mora prije svega ima izrazito važnu političku dimenziju. Njome se Hrvatska odmiče od nametnutog uguravanja u krug država zapadnog Balkana. Od kuga u koji Hrvatska ne pripada ni politički, niti geografski, a još manje kulturološki. Istodobno, Hrvatska se jače politički, a onda i gospodarski povezuje sa zemljama srednje i istočne Europe. No, Tri mora imaju i drugu, također iznimno značajnu – gospodarsku dimenziju. Naime, tom inicijativom, koja je teška oko 45 milijardi eura, predviđena je, među ostalim europskim projektima, realizacija projekta nizinske pruge Rijeka – Budimpešta i LNG terminal na Krku. Oba projekta idu u smjeru energetske neovisnosti Hrvatske, a energetska neovisnost u današnje je vrijeme itekako važan segment suvereniteta svake države.
Izgradnjom LNG-a na Krku Hrvatska bi sasvim sigurno imala veliku priliku postati energetski lider na području jugoistočne Europe i šteta bi bila takvu priliku ispustiti iz ruku. Europske zemlje koje se protive ovoj inicijativi, prije svega Njemačka, legitimno gledaju svoj interes. No, mišljenja sam da u ovom slučaju, Hrvatska ne bi trebala biti talac interesa drugih velikih država Europske unije već zaštititi sebe, svoje gospodarstvo, svoj narod i svoj suverenitet.
Pišete redovitu kolumnu za kulturni tjednik „Hrvatsko slovo“, koje ove godine obilježava dvadeset i tri godine postojanja. Kako gledate na ulogu „Hrvatsko slova“ danas, u vremenu koje nije pretjerano sklono autentičnim oblicima hrvatske kulture?
Tjednik Hrvatsko slovo, za mjesec dana, obilježit će dvadeset treću obljetnicu tiskanja. A samim tim kontinuiranog bavljenja hrvatskom kulturom i baštinom. Od slikarstva, glazbe, književnosti, kazališta, filma pa do tema hrvatske povijesti i tradicije. Naravno, uvijek i beskompromisno – bez mržnje prema bilo kome i bez verbalnog nasilja – promicali su hrvatske državne i nacionalne interese u svim oblicima društvenog života, pa i u politici. Kolumnu za Hrvatsko slovo pišem nešto duže do tri godine, a „moje“ teme bliže su politici nego kulturi. No, još uvijek me trpe.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
