Hidajet Bišćević, veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Srbiji, dao je skandalozan intervju pun povijesnih neistina za srbijansko izdanje međunarodnog časopisa za diplomaciju „Diplomacy and Commerce“.
U intervjuu koji je dao oči obljetnice pada Vukovara, veleposlanik RH u Srbiji Hidajet Bišćević Domovinski rat nazvao je „građanskim ratom“, što je protivno službenom stavu Hrvatske i povijesnoj istini, a protuhrvatsku službenu politiku Srbije (negiranje hrvatskog jezika, protuzakonito uvođenje tzv. Bunjevačkog jezika itd., kao i potpunu srbijansku nesuradnju po pitanju potrage za nestalima u Domovinskom ratu) eufemistično je nazvao nekakvim „minama“ u hrvatsko-srbijanskim odnosima.
U nastavku donosimo prijevod dijela intervjua koji je objavljen u „Diplomacy and Commerce“:
„Došlo je do pomaka u odnosima. Ne tvrdim da imam neku posebnu ulogu u tome, ali u posljednje vrijeme odnose smo stavili na uređeniji kolosijek. Razlike postoje, povremeno iskrice, ali nemamo situaciju da Zagreb ili Beograd jedan drugome prosvjedne note šalju jednom tjedno. Razgovaramo, na različitim razinama, i fokusirani smo na ključna pitanja”, rekao je Bišćević.
Pitanje nestalih
D&C: Na samom početku svog mandata izjavili ste da je, kada je riječ o odnosima naše dvije zemlje, vrlo važno prekinuti lance prošlosti. Nakon više od godinu dana rada hrvatskog veleposlanika u Srbiji, kakvo je vaše viđenje odnosa Hrvatske i Srbije danas?
Bišćević: Iskreno, bilo bi pretjerano reći da smo mi prekinuli te lance. Još se vrte stari narativi, još odzvanjaju stare parole, još uvijek se probija stara svijest. Ono što zabrinjava je nešto što ne primjećujemo dovoljno – prošlo je tri desetljeća od raspada i razdvajanja, odnosno gotovo tri desetljeća od završetka građanskog rata. Trideset godina, dakle! Istina, sve što se događalo 1990-ih, s raspadom bivše države, bila je najveća i najšokantnija promjena geopolitičke konfiguracije u Europi nakon pada komunizma i Berlinskog zida. Niti jedna regija Europe nije prošla kroz takav tunel i takve potrese.
Osim toga, ovo je etnički, vjerski, politički, kulturološki najkompliciraniji kutak Europe, s teškim nasljeđem sumnji, nepovjerenja i otvorenog neprijateljstva, posebno u hrvatsko-srpskim odnosima. Oba ova aspekta nedvojbeno pokazuju da prekinuti lance prošlosti nije lako, ali je ipak prošlo trideset godina. Ako smijem, možda, dati prilično opscenu usporedbu – njemački turisti ljetovali su na obali zemlje koju su devastirali deset godina prije, na kraju Drugog svjetskog rata, Americi i Vijetnamu je trebalo trideset godina da se radikalno promijene njihovi odnosi, a da ne spominjemo Nijemce i Francuze i njihovu povijest.
Dakle, pred nama je još ogroman posao, veliki izazov… Izazov je ne biti talac prošlosti. To je još teže danas jer je u našem širem europskom i globalnom okruženju prisutan povratak u prošlost, prošlost kao Istok protiv Zapada. Obnavljanje ‘hladnog rata’ baca sjenu i na ova područja. Vrlo je uočljivo da to utječe i na odnose u regiji, do te mjere da nije lako predvidjeti buduću političku i sigurnosnu konfiguraciju u regiji.
D&C: Koliko su Srbija i Hrvatska važne jedna drugoj, u regiji, pa u Europskoj uniji, ili izvan nje?
Bišćević: Ponovit ću očitu činjenicu: Hrvatska i Srbija i hrvatsko-srpski odnosi ključni su za stabilnost, mir i sigurnost ovog dijela Europe. Svi smo svjesni da je regija još uvijek opterećena neriješenim pitanjima, složenim odnosima, pa čak i zamrznutim sukobima, ali ništa od toga ne može nadmašiti važnost hrvatsko-srpske komponente u regionalnoj stabilnosti. To je ključno i sa stajališta interesa EU jer osigurava stabilnost ovog dijela Europe.
Što se tiče Vašeg pitanja, koje podrazumijeva mogućnost razmatranja karaktera naših odnosa u scenariju da Srbija ostaje izvan EU, reći ću sljedeće – prije svega, mi u Hrvatskoj smatramo da cijeli zapadni Balkan po prirodi povijesnog razvoja, zemljopisa i političkih očekivanja stanovništva pripada Europskoj uniji. Drugo, zasigurno ste primijetili da je Hrvatska jedan od najvatrenijih zagovornika jasne i dosljedne politike proširenja EU te da se u tom pogledu zalaže za nastavak pristupnih pregovora sa Srbijom, dosljedno i pošteno. Iskreno, ponekad mi nije jasno kako i zašto takav politički stav hrvatske strane ne izaziva odgovarajući odgovor srpske strane.
Želimo vidjeti Srbiju u EU jer je to naš najbolji strateški i sigurnosni interes. Potičemo vaše pristupne pregovore i otvaranje novih klastera, ali još uvijek nismo naišli na odgovarajuće recipročne poteze.
Ponekad čujem tvrdnje da hrvatska strana pribjegava ucjenama, ali upravo je suprotno – radi se o tzv. temeljnim pitanjima pregovaračkog procesa i, jednako važno, pitanjima čijim bi se rješavanjem Srbija rasteretila značajnog dijela tereta koji je nosila od 1990-ih. Govorim, na primjer, o nestalim osobama. To više ne mora biti pitanje odgovornosti, kazne, napetosti oko prirode sukoba i slično. Ovo je jednostavno humanitarno pitanje – lociranje posmrtnih ostataka nestalih osoba i njihova predaja njihovim obiteljima.
Negiranje hrvatskog jezika
D&C: Merkeličina oproštajna balkanska turneja i njemački izbori obilježili su ovu jesen. Mislite li da odlazak Angele Merkel znači kraj Berlinskog procesa?
Bišćević: Koliko god je Berlinski proces, sa svojim razrađenim političkim i razvojnim komponentama, bio “političko dijete” kancelarke Merkel, svojevrsno osobno svjedočanstvo njezine privrženosti zapadnom Balkanu u vrijeme stagnacije odnosa Unije sa šest zemalja regije, postao je sastavni dio politika vezanih uz ovaj dio Europe. Dakle, ne vjerujem u zastoj, a još manje u kraj Berlinskog procesa. Osim Njemačke, tu su i druge ozbiljne zainteresirane zemlje, a postoje i međunarodne institucije i planovi razvoja. Govoreći o prethodno spomenutim geopolitičkim trendovima vezanim za Balkan, bit će važno vidjeti kako će se dinamika odnosa razvijati u kontekstu vidljive agende Rusije, Sjedinjenih Država i drugih globalnih dionika.
D&C: Gospodarski odnosi su stabilni i napreduju iz godine u godinu. Hrvatski poslovni klub ove godine slavi 15. obljetnicu postojanja. Mogu li politički odnosi pratiti uspjeh ekonomskih odnosa?
Bišćević: Političko ozračje, kao što sam pokušao opisati ranije, nije idealno, ali postupno ide prema smirivanju i stabilizaciji, čak i unatoč raznim “minama” s kojima se trebamo snalaziti kao što je stav jezičnog odbora koji negira postojanje hrvatskog jezika. Igre oko tzv. bunjevačkog jezika i mnoge nepotrebne nedaće s kojima se suočava hrvatska manjina za razliku od suprotnog položaja srpske zajednice u Hrvatskoj. Gospodarski odnosi su stabilni, pa čak i bilježe uzlazni trend posljednjih godina, unatoč pandemiji. To je nedvojbeno ohrabrujuće jer ukazuje da u stvarnom životu i takozvanom realnom sektoru postoji svojevrsna energija i otkrivanje zajedničkih interesa koji nadjačavaju nacionalističku i izolacionističku retoriku.
D&C: Kad su Hrvatsku pogodili potresi, ljudi su se okupili ispred vašeg ureda i željeli prenijeti podršku žrtvama. Samo četiri mjeseca kasnije hrvatska zastava skinuta je s vašeg prebivališta. Kakve poruke šalju takve proturječnosti?
Bišćević: Iskreno, kao diplomat, ne bih smio odgovarati na to pitanje, jer što god da kažem moglo bi se shvatiti kao “miješanje u unutarnje stvari”, a to je nešto što diplomati u principu žele izbjeći. Ali iskoristit ću priliku. Najprije sam bio neizmjerno zahvalan ljudima koji su se dan nakon potresa okupili ispred Veleposlanstva i iskazali emotivnu solidarnost. To je ono što pokazuje da jesmo i želimo biti ljudi, prije svega, da naši nacionalni dresovi ne smiju biti važniji od ljudske solidarnosti. Vidjeli ste koliko je inicijativa pokrenuto nakon toga i koliko su srbijanska poslovna zajednica, umjetnici i Vlada Srbije pomogli u pružanju pomoći.
Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, moj odgovor bi vas mogao donekle iznenaditi – znate, kada je policija u šest sati ujutro pozvonila na vrata Veleposlanstva da mi kaže kako je pronašla poderanu zastavu u kontejneru, ja sam bio, prvih pola minute, užasnut i ljut, ali onda sam im pogledao lica i vidio sam da je tim policajcima bilo neugodno, pocrvenjeli su i ispričali se. To su dva lica Srbije – lice solidarnosti i lice iza poderane zastave. To je kontroverza o kojoj govorite i o kojoj ne bih smio govoriti, jer samo Srbija to može riješiti, za svoje dobro, za dobrobit svoje budućnosti.
O susjedima
D&C: Na kraju vašeg prošlogodišnjeg intervjua InFocus Hrvatska rekli ste da “nismo toliko različiti”. Može li ta sličnost biti prednost u našim odnosima?
Bišćević: Paradoks naših odnosa je u tome što je u Europi teško pronaći dvije nacije koje dijele toliko sličnih karakteristika, a opet toliko međusobnih jazova, sumnji, nepovjerenja i odbojnosti. Koristimo dva jezika, ali se razumijemo, kulturološki smo bliski, da ne govorimo o našim nacionalnim kuhinjama i tako dalje. Naravno, politička povijest je učinila svoje, ostavivši posljedice koje se još uvijek usredotočuju na razlike. Davno sam u sličnom razgovoru rekao: “Pa nismo raskinuli samo da bismo se nastavili svađati. Naučimo živjeti jedni pored drugih, kao pristojni susjedi, koji će cijeniti sličnosti i razlike. Ništa više, ništa manje.”
D&C: Već godinu i pol živite u Beogradu. Što vam se ovdje najviše sviđa?
Bišćević: U Beogradu su mi se uvijek sviđale iste stvari, još kad sam ovdje došao kao mlad novinar, a sada malo stariji diplomat, a to su otvorenost i veselje. Volim kada svi u mom lokalnom kafiću znaju moje ime i kada provodimo vrijeme zajedno. Volim otići do Nišave na Dedinju i počastiti turom pića. Volim gledati izmaglicu kako se nadvija nad rijekom Savom u Jocinoj gostionici ‘Mala Kolubara’ pijuckajući dobro srpsko vino. Volim Petrovaradin. Ali mislim da najviše volim i cijenim energiju i snagu ljudi koji me okružuju i koji, unatoč svojim nevoljama, i dalje vjeruju u otvorenost prema drugim ljudima, međusobno uvažavanje i prijateljsko raspoloženje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
