Dr. sc. Tadić: Pokolj na Ovčari prati isti obrazac pokolja koje je ‘narodna armija’ počinila diljem Hrvatske potkraj 1944. i 1945.

tonči tadić jna ovčara vukovar
Foto: Fah, snimka zaslona; fotomontaža; narod.hr

U novom broju revija Kana objavljen je tekst Tončija Tadića, u povodu 30. obljetnice tragičnoga kraja bitke za Vukovar.

> Pljesak za biskupa Šaška: ‘Kakvo znakovlje su nosili oni koji su Vukovar razarali, a kakvo vukovarski branitelji?’

> Prof. Hebrang: Naše prošle i sadašnja Vlada udbomafijaše skrivaju, umjesto da ih razotkrivaju

> ‘Hrvati pod Kosovim krilom’: Isti tužitelj optužio hrvatsku šestorku 1980-ih i 2004.

Dio teksta dr. sc. Tončija Tadića iz kolumne za Kanu prenosimo u nastavku:

Tragični kraj bitke za Vukovar

Ove godine po 30. put prisjetit ćemo se tragičnoga kraja bitke za Vukovar, u kojoj je tijekom 87 dana poginulo oko 900 branitelja grada, a nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima još njih oko 600. Još oko 1000 hrvatskih branitelja izginulo je u borbama na širem području oko Vukovara.

Poginulo je i oko 1000 civila, a oko 7000 hrvatskih vojnika i civila završilo je u zarobljeničkim logorima u Srbiji, gdje su pretežno bili izloženi okrutnim zlostavljanjima. Ta zbivanja, iako relativno dobro poznata, i dalje su predmet istraživanja hrvatskih i stranih povjesničara, te ih je ovdje nepotrebno prepričavati.

Bitka za Vukovar smatra se prekretnicom Domovinskog rata, dok se svim poginulim hrvatskim braniteljima i civilima stradalima u Vukovaru iskazuje posebno poštovanje.

Je li trebalo ovako završiti?

Je li bitka mogla imati drugi ishod? Zacijelo nije, s obzirom na strahoviti nerazmjer snaga hrvatskih branitelja i srpskih napadača.

Vukovar je napadalo najmanje 30 000 srpskih vojnika, dok ih je trenutku zauzimanja grada bilo oko 80 000, nasuprot kojima je u gradu bilo manje od 2000 hrvatskih boraca, odnosno samo 6700 u gradu i na položajima u mjestima oko Vukovara.

Hrvatska je u Vukovaru i oko njega imala 15 puta manje topova i 60 puta manje oklopnih vozila od JNA i drugih srpskih postrojbi.

Takozvana četvrta vojna sila u Europi, kako su Srbi tepali JNA, nije bila kadra provesti nikakve velike napadajne operacije o kojima su maštali zločinci poput Branka Mamule i Veljka Kadijevića, a u kojima bi se „oklopni klinovi“ uz pomoć „vazduhoplovstva“ probili do Zagreba, Splita, Rijeke, ispresijecali tako Hrvatsku i prisilili je na predaju.

Za to nisu imali ni sposobnosti, ni ljudi, pa su se zadovoljili iživljavanjem na hrvatskom podunavskom baroknom dragulju Vukovaru, koji im je bio nadohvat ruke, iako ni po čemu strateški bitan.

No, ako je toj sili trebalo puna tri mjeseca da slomi otpor malobrojnih hrvatskih branitelja u rubnom gradu srednje veličine, a napadali su ga doista svime što su imali, osim atomskom bombom, kako su uopće mogli pomišljati o osvajanju velikih gradova, odnosno o osvajanju čitave Hrvatske?

U trenutku započinjanja bitke jedino što je zanimalo SAD, Rusiju, ondašnju EEZ (današnju EU) i UN bila je uspostava mira, makar po diktatu „jakog čoveka iz Srbije“ Slobodana Miloševića uz vojnu silu JNA pa makar to značilo uništenje čitave Hrvatske, samo da je brzo i efikasno. Neovisnost Hrvatske nije ih zanimala.

No nakon Bitke za Vukovar i nakon neuspjeha u slamanju hrvatskog otpora i na drugim bojišnicama (u Dubrovniku, Zadru, Karlovcu, Sunji, Osijeku, Šibeniku, Gospiću) srbizirana JNA više nije u očima stranih promatrača bila jamstvo mira na prostoru bivše SFRJ.

Zato je opcija priznavanja činjeničnoga stanja na terenu, dakle suverene Hrvatske i suverene Slovenije dobila na težini, što je i dovelo do Sarajevskog primirja početkom prosinca 1991.

 

Od Jakljana do Ovčare

Mučenja i likvidacije hrvatskih branitelja i civila koje su provodili srpski „pobjednici“ nakon zauzimanja Vukovara zgrozili su domaću i međunarodnu javnost. Štoviše, skamenili su od užasa i ušutkali projugoslavenske prokomunističke krugove u samoj Hrvatskoj, jer su se „mirotvorstvo“ JNA i „jugoslavenstvo“ Srba pokazali u punome sjaju.

Svima je odjednom postalo jasno što ih čeka ako JNA zauzme ostatak Hrvatske. Znalo se, doduše, za pokolje na Banovini, za pokolj u Saborskom i Voćinu, no za to su bile odgovorne srpske paravojne postrojbe iz tzv. Krajine.

No u Vukovaru su planiranje, organizacija i osiguranje smaknuća hrvatskih branitelja i civila, kao i definiranje popisa tko treba biti likvidiran bili u rukama JNA, točnije, generala Aleksandra Vasiljevića, načelnika kontraobavještajne službe JNA, zloglasnog KOS-a, te njegovih asistenata Vukašina Šljivančanina, Mile Mrkšića, Miroslava Radića i drugih.

Šljivančanin, Mrkšić i Radić časnici su JNA protiv kojih je Haaški sud još 1995. podigao optužnicu za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj.

Nakon vukovarskog pokolja sva su trojica su promaknuta i slavljena u Srbiji. Sam pokolj na Ovčari i prije nje bio je zataškavan od vrha JNA i vlasti u Srbiji. I tu se krug zatvara, jer su time ispunjena sva tri elementa koji zločin u ratu pretvaraju u ratni zločin: planiranje, nagrađivanje počinitelja i zataškavanje.

Zločini nakon pada Vukovara u režiji obavještajaca KOS-a JNA zgrozili su i začudili dakle mnoge u Hrvatskoj, posebno one iz partizanskih obitelji, jer nisu mogli povezati „narodnu armiju“ s tolikim zlom. Doista?

Naime, pokolj na Ovčari prati isti obrazac pokolja koje je „narodna armija“ počinila diljem Hrvatske potkraj 1944. i 1945.

Nema bitnih razlika između pokolja nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga, hrvatskim intelektualcima i svećenicima na otoku Jakljanu sjeverozapadno od Dubrovnika 1944. i pokolja na Ovčari 1991. Na Jakljanu je dosad ekshumirano 214 žrtava, zarobljenih od „narodne armije“ ili uhićenih od OZNA-e prema unaprijed definiranim popisima, maltretiranih mimo svih konvencija ratnog prava, ruku vezanih žicom.

U obama slučajevima, i na Jakljanu i na Ovčari, na djelu nije bio samo velikosrpski nacionalizam nego velikosrpstvo u sprezi s tipičnim komunističkim obračunavanjem s „narodnim neprijateljima“.

 

Kako se Hrvati nose s kolektivnom traumom

Pad Vukovara 18. studenoga 1991. i sva zbivanja u tjednima uoči i nakon toga zato znače kolektivnu traumu hrvatskog naroda, prije svega traumu samih Vukovaraca koji su ostali bez članova obitelji i bez imovine, te preživjeli mučenja i poniženja.

Hrvati, naravno, nisu jedini narod u Europi koji je u 20. stoljeću doživio kolektivnu traumu. Svaka razvijena nacija nastoji „sanirati štetu“ koju takve traume nanose duši nacije sustavnim istraživanjima tog dijela povijesti, pomoću i psihološkom potporom žrtvama, te kroz progon ili barem prokazivanje onih koji su tu traumu prouzročili, uključujući tu i oštre političko-diplomatske poteze.

U nas je sve to ostalo na vrlo hrvatskom, površnom pristupu. Popisi silovanih žena u Vukovaru i općenito drugdje tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku načinjeni su desetljeće kasnije, suđenja počiniteljima mahom nije bilo, a psihološka pomoć stradalim ženama u nas uvijek završi jadno.

Cjeloviti popis žrtava u Vukovaru nije načinilo nijedno od triju nadležnih ministarstava (branitelja, obrane i unutarnjih poslova), pa čak ni nadležni državni Memorijano-dokumentacijski centar osnovan u tu svrhu, nego franjevački samostan u Vukovaru.

Još uvijek se u javnosti spominje 365 branitelja i civila nestalih u Vukovaru 1991., no, kako godine prolaze, sve je manje vjerojatno da će Srbija o njihovoj sudbini ikad dati ikakvu informaciju (naša se vlast žesti da će to biti navodno naš uvjet za srpsko primanje u EU ako do toga ikada dođe).

Prisilna normalizacija odnosa, prema želji naših mentora iz SAD-a i EU-a, sa svim režimima u Beogradu koji su se tamo izredali nakon 1995., negira mogućnost ikakvih političkih pritisaka na Srbiju u vezi s ratnim zločinima, ratnim odštetama ili pitanjima nestalih.

 

Preostali dio članka potražite u tiskanom ili eIzdanju Kane.

O autoru

* Dr. Sc. Tonči Tadić viši je znanstveni suradnik u Institutu Ruđer Bošković. Završio je preddiplomski studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorat iz fizike zaslužio je 1995. na Institutu Ruđer Bošković i Sveučilištu u Zagrebu. U razdoblju od 1997. do 1998. godine bio je gostujući znanstveni istraživač na Osaka National Research Institute (ONRI-AIST) kao stipendist Japanske agencije za znanost i tehnologiju. Od 2000. do 2008. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru.

Tadić je od 2013. godine član Znanstveno tehničkog odbora (STC) EURATOM-a, koordinator je Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU), član skupštine H2020 projekta EUROfusion, te predstavnik Republike Hrvatske u Upravnom odboru europske agencije Fusion for Energy. Za zasluge u znanstvenom povezivanju EU i Japana ga je 2014. japanski car Akihito odlikovao Redom Izlazećeg Sunca, najvišim japanskim odličjem. Ubraja se u red prvoboraca za proglašenje isključivoga hrvatskoga gospodarskog pojasa (IGP) u Jadranu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/kana