Šola: Hrvatska uvozi ‘heroje‘ i heroje, a prave smo heroje prekrili zastavom i mahovinom

U “Životu Galilea” Bertolta Brechta piše da je Galilej, nakon što je zanijekao svoju teoriju pred inkvizicijom, svom učeniku Andrei dao bilježnicu koja potvrđuje njegove teorije i traži od njega da ih širi.

Sretni Andrea u toj drami kaže Galileu: “Žalosna je zemlja koja nema heroja”, misleći na hrabrost učitelja suočenog s inkvizicijom. Brecht, pak, kroz usta Galilea, ispravlja Andreu, i donosi danas već široko citiranu rečenicu kada su heroji i herojstvo u pitanju: “Jadna je zemlja koja treba heroje”, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.

Inflacija heroja

Brecht je očito smatrao da su heroji potvrda slabosti jednog društva ili naroda, a ne obrnuto. Time je zapravo sam sebi skočio u trbuh, jer marksističko-socijalistička ideologija kojoj je pripadao, neumorno je štancala, od Moskve preko Istočnog Berlina do Beograda, izmišljene heroje, poput junaka socijalističkog rada tipa Alije Sirotanovića, dodjeljivala titule narodnih heroja za nepostojeća djela raznim partijskim aparatčicima.

U gladi za herojima u tom zatvorenom ideološkom gulagu nicali su kao gljive poslije kiše ne samo heroji s imenom i prezimenom, već i spomenici “neznanom junaku”, kao da i ovih znanih heroja nije bila inflacija tolikih razmjera da im se danas kao Mirku i Slavku smijemo u petparačkim vicevima: Mirko pazi metak…

‘Svi spomenici bi trebali u budućnosti biti posvećeni samo konjima, bez konjanika’

Sasvim suprotno Brechtu, od Antike, od Homera do danas društva su uvijek tražila heroje, uzore kao vrijednosni i svaki drugi smjerokaz narodu. Kada ih nisu našla u svojoj povijesti, ili su ih stvarali u književnosti i mitomaniji, ili su ih uvozili, ili su ih izmišljali i konstruirali od loših materijala koje bi prva kiša pretvorila u hrpicu blata.

Ako bismo pristali na ovaj zavodljivi Brechtov aforizam, onda bi svi spomenici budućnosti trebali biti posvećeni samo konjima, bez konjanika. No to je ipak premalo za svako društvo i narod koji teži idealima većim od konjske figure.

Brecht, pa i u “slučaju Galilej”, barata potpuno krivim shvaćanjem heroja. Heroj je onaj koji shvati da postoji vrijeme i trenutak kada je opasnije biti živ nego mrtav. Galilej je to shvatio, da je opasnije za inkviziciju i neprijatelje, ali i za njega, da ostane živ, i tu opasnost je herojski nosio do kraja svog prirodnog života. Učenik Andrea, kojem je predao u drami svoju “opasnu baštinu”, ipak je bolje razumio učitelja od samog Brechta.

Vesna Bosanac – simbol hrvatskog herojstva u stvaranju države

Umrla je Vesna Bosanac, jedan od simbola hrvatskog herojstva u stvaranju države. Jadna bi bila država da nije imala takvu heroinu u to vrijeme, kada je opasnije bilo biti živ nego mrtav. Krhke građe, glas kao u djevojčice iz kojeg je progovarala snaga nježnosti, nježnosti koja je kod istinskih heroja najveća snaga, jer ona vodi ka brizi za ono što nadilazi osobni život heroja, za one koji su ti povjereni, konkretno u “poslednjem ustaškom uporištu”, kako je “netko” nazvao Vukovarsku bolnicu pri padu Vukovara.

Bombardiranja, kao danas u Mariupolju, maltretiranja, iskustvo logora slamali su i naoko snažnije ljude. Mamika, kako od milja Vukovarci i njezini najbliži (ratni) suradnici nazvaše doktoricu Bosanac, nije samo proživjela na nogama sve te strahote, već je, bez imalo samoviktimizacije, nakon oslobođenja Vukovara, nastavila graditi iz pepela “svoju” bolnicu, danas respektabilnu ustanovu na razini cijele Hrvatske. A ono što je pod njezinim vodstvom u ratnoj medicini napravljeno tijekom masakriranja Vukovara i bolnice, danas se izučava na prestižnim vojnim akademija diljem Amerike i svijeta, kao čudo ratne kirurgije i medicine na prvoj liniji fronte.

Nažalost, nakon dvijetisućite godine, malo cinizma ne škodi na tragu Brechtove dijagnoze, Hrvatska je odlučila da joj ne trebaju heroji koji su je stvarali pa su krenula umirovljenja, suđenja, diskvalifikacije, a na ključna mjesta u Hrvatskoj zasjeli oni koji su Sabornicu napustili kada je Hrvatska proglašavala neovisnost, za koju je iz podruma Vukovarske bolnice Mamika više učinila nego svi oni koji su pljunuli na taj herojski period hrvatske povijesti.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.