Šola: Krist s križa nije pozivao na pravdu, već je vapio Bogu da svojim ubojicama oprosti

Foto: Sisačka biskupija

U medijima na Zapadu prevladava borba za status žrtve, stvarne ili izmišljene. Ovima drugima, s jedne strane, to je čisti viktimološki biznis, lukrativna rabota i, s druge strane, takvi na temelju izmišljanja raznih fobija i diskriminacija sebe nazivaju progonjenima samo da bi imali moralnu podlogu progoniti druge na matrici političke korektnosti. Uskrs je, pa neću o imenima i pokretima koji javno glume žrtve i progonjene, e da bi s te pozicije zapravo provodili prekrajanje povijesti Zapada i eliminaciju svih koji im stoje na tom podlom putu. Zato ću se pozabaviti stvarnim žrtvama i stvarnim zločincima u svjetlu uskrsne, Kristove poruke, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju djelomično prenosimo.

Prošlo stoljeće, pa i ovo, jest povijest krvoprolića, megazločina, u kojem su žrtve i zločinci izmjenjivali uloge. Emil Cioran u tom kontekstu napisao je jednu tešku rečenicu: “Zločinci se novače iz redova žrtava kojima nije do kraja odrubljena glava.” Na što je mislio? Na začarani krug osvete koji se redovito poziva na pravdu i “ispravljanje povijesnih nepravdi”. Naime, Njemačka je krenula u 2. svjetski rat sa statusom žrtve, poniženja, nakon nepravdi koje su im učinjene poslije 1. svjetskog rata; Srbija počinje agresiju na Hrvatsku legitimirajući to stausom žrtve za vrijeme Pavelićeva režima i “ugroženosti Srba u Hrvatskoj”; Vijetnamci, da se maknem od Europe, žrtve američke invazije, postaju zločinci u Laosu i Kambodži; komunistički režimi sve svoje monstruozne zločine čine u ime žrtava, potlačenih, itd., itd., itd… Cioran, dakle, nije baš u krivu, iako mu je izričaj brutalan.

(…)

Postoji duboka “nepravda” Boga biblijske tradicije koju nazivamo milost (Miroslav Volf). Već na prvim stranicam Biblije, u priči o Kainu koji ubija brata Abela, susrećemo tu vrstu “nepravde”. Zanimljivo je da Bog ubojicu, Kaina, štiti od osvetničke smrti stavljajući mu znak na čelo.

Kain doduše biva sankcioniran osudom na lutalački život, ali Bog ne želi da se žrtva ili njegovi osvećuju, da nikakav zahtjev za pravdom ne može ozakoniti revanš. To je vražji krug koji onda, kako povijest svjedoči, nema kraja, jer bi grijeh (solidarnost u grijehu) koji je ušao po Adamu i Evi izgubio alternativu – milost i oprost. Pravda i pravo nisu dovoljni za korjenit mir i zaustavljanje začaranog kruga nasilja u kojem žrtve i zločinci kroz cijelu povijest izmjenjuju uloge. Dakle, Bog ne dokida zakone i pravdu (Kain je kažnjen!), već želi spriječiti to vječito pretvaranje žrtve u zločince i obrnuto, od kada je svijeta i vijeka na ovom našem planetu natopljenom krvlju i nasiljem zbog izmjena uloga. Milost je punina zakona, to je smisao Božjeg postupka.

Kristova pak krv, veli Pismo, rječitija je od Abelove jer nije uključena u “solidarnost u grijehu” svih nas rođenih nakon prvog pada, među kojima su i Kain i Abel. Doista, svi su sagriješili i potrebne su spasonosne milosti, veli Pavao u poslanici Rimljanima. Zato Kristova žrtva i ubojstvo progovaraju autoritetom apsolutne nedužnosti. Od početka, Krist na obraćenje jednako poziva i zločince, carinika Mateja, i od njegove strane potlačene Židove, žrtve, iz najnižih slojeva društva.

Za Krista sudbina čovjeka i čovječanstva nije “vječno vraćanje istoga”. On ne donosi politički program, već je u pozivu na milost spasenja okrenut i tlačenima i tlačiteljima. Zato s križa ne poziva, kao i prvi mučenik Stjepan, na pravdu, već vapi Bogu da svojim ubojicama oprosti. Krist se na križu solidarizirao s patnjom svih žrtava te molio za oprost svim zločincima, iako su o pokliku “raspni ga” solidarni svi. Stoga, pred križem i nevinom krvlju koja je potekla na Golgoti, ni žrtve ni zločinci ne mogu se pozivati na svoja prava, osim jednog, dati se ili ne za druge, kao što je učinio najneviniji od svih.

(…)

Nitko ne negira važnost zakona i kazne za ljudsko društvo, jer zakoni su institucionalizirana osveta (Girard), da ne bi svatko uzimao pravdu u svoje ruke, pa i Krist nije, kako sam reče, došao dokinuti zakone, već ih dokinuti ekonomijom milosti i obraćenja.

Da, tvrd je to govor, znam, no i dalje onda ostaje alternativa između Cioranove i Kristove dijagnoze. Pri čemu, ova prva, još uvijek kraljuje, piše u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija