U mjeri u kojoj je za hrvatski narod, a posebno za katoličke vjernike koji mu pripadaju, važan bl. Alojzije Stepinac trebala bi se mjeriti važnost objavljivanja ne nečega o njemu, nego nečega što je njegovo, piše Branimir Stanić za Glas Koncila.
Kada bi neki narod među svojim velikanima imao osobu koja desetljećima nakon smrti taj narod povezuje, okuplja, osvjetljava mu obraz, pred Bogom zagovara i na više ga načina duhovno ujedinjuje – kao što to hrvatski ima u bl. Stepincu – taj bi narod zacijelo kulturnom, društvenom i nadasve duhovnom senzacijom proglasio objavljivanje gotovo 300 stranica izvornoga teksta te osobe i pitao se što ta novoobjavljena riječ za njega danas znači.
>Stanić: Kako ne doći u Mariju Bistricu zahvaliti Stepincu što bdije i dalje nad svojim narodom!
Nakon 17 godina objavljeno Stepinčevih ”39 propovijedi”
Moglo bi se postaviti pitanje zašto je trebalo proći gotovo sedamdeset godina da se tek ovih dana objavi ”39 propovijedi” zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, koje su dosad bile poznate samo nekolicini odabranih. Zašto se, nadalje, tek 63 godine nakon smrti i 25 godina nakon Stepinčeve beatifikacije mogla široj javnosti otvoriti nova riznica originalnoga i autentičnoga naučavanja u Krašiću zatočenoga nadbiskupa Stepinca? Djelomično je odgovor na to pitanje dao osobno nadbiskup Stepinac. Tada je, prema povijesnim izvorima, iz poniznosti odbio da se te propovijedi tiskaju sredinom pedesetih, još za njegova života. A oporučno ih je, kako je na zagrebačkom predstavljanju u utorak 7. studenoga rekao postulator kauze mons. Juraj Batelja, ostavio bosonogim karmelićankama u Brezovici.
No odgovor na pitanje zašto se objavljuju tek sada donekle se krije i u današnjem vremenu u kojem napokon to novo i nadasve potrebno Stepinčevo naučavanje dolazi do vjernika.
U tim tekstovima nema ništa političkoga
U ovom je času možda najvažnije otkloniti zamku paušalne ocjene da je riječ ”tek” o propovijedima koje je kardinal Stepinac pisao na litanije Presvetoga Imena Isusova. Doista, u tim tekstovima nema ništa političkoga, ne nose neku nacionalnu napetost, oni nisu izravni obračun sa sustavom koji je zatočio njihova pisca, s komunističkom ideologijom i drugim režimima. U njima nema nikakve gorčine koja bi začinila tekst ili sažalijevanja koje bi izazivalo emocije čitatelja.
I baš zato ti su tekstovi danas važni jer oslobođeni su svega onoga zbog čega bi bl. Stepinca tkogod želio proglasiti političkim aktivistom, vođom naroda, pukim karitativnim djelatnikom i nekom ”povijesnom ličnošću”. Svako takvo sužavanje bl. Stepinca pogubno je za istinu jer on je prije svega bio vjernik, katolički svećenik, nadbiskup i kardinal, duhovni otac povjerenim mu vjernicima i pravi sin Katoličke Crkve. Onima koji zlorabe njegov lik malo će značiti, a zapravo je prevažno, to što je riječ o propovijedima u kojima na brojne načine otkriva presveto Isusovo Ime preko kojega je otajstveno izazivao duhovnu preobrazbu ljudi svojega vremena, i preko kojega potiče na preobrazbu čovjeka današnjega doba, ali i na preobrazbu naraštaja koji dolaze.
Današnja potreba za Stepinčevoj naučiteljskoj riječi o živom Kristu
Upravo takva Stepinčeva naučiteljska riječ o živom Kristu potrebna je u današnje doba kada čak neki i u Crkvi troše snage da bi se mijenjao nauk – a da nemaju nikakve sigurnosti da bi ikoji njihov prijedlog povećao vjeru u Božjem narodu. U doba kada i u društvu neki populisti čerupaju kršćansku vjeru kako bi je ogolili od Krista, kada se po metodi ”kruha i igara” države tobože brinu za materijalno blagostanje građana, a oni im naočigled postaju duhovna siročad – blagotvorno ponovno dolazi Stepinčev (za)govor.
Jer ne će čovjeka i društvo istinski spasiti ni količina naoružanja, ni količina novca, ni lukavost u političkim igrama i drugim borbama za vlast – nego uvijek i samo vjera u Krista. Sve što suvremeni svijet, pogotovo Zapad, ima na istinski ponos, utemeljeno je na vjeri u Krista, a u mjeri u kojoj tu vjeru odbacuje ili njome manipulira, srlja u propast. Zato je danas, zasigurno otajstveno, Stepinac došao u pomoć hrvatskomu vjernomu narodu po svojoj utješnoj pastirskoj riječi. Čini se da količina svega njegova naučavanja koje još čeka na objavu sugerira da svijetu ne dolaze lakša vremena. Zato, Stepinčevim riječima, sveta je dužnost upoznati ”Isusa našega” jer samo ”On može točno pokazati put, kojim imamo ići iz vremenitosti u vječnost” i ”samo On može dati potrebna sredstva, da ne klonemo na tom putu”.
>Stanić: U Hrvatskoj i svijetu, više nego bitke na ratnim bojištima, događa bitka za duše ljudi
O autoru
* Branimir Stanić je od 6. rujna 2020. urednik Glasa Koncila, hrvatskih katoličkih tjednih novina s polustoljetnom tradicijom. Završio je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, teološku kulturu na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te upisao poslijediplomski studij na Sveučilištu u Salzburgu. U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. je i zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila. Predavao je na Fakultetu Hrvatskih studija, uredio je više knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
