Među razlozima zašto 25 godina nakon veličanstvene beatifikacije u Mariji Bistrici zagrebački nadbiskup i mučenik Alojzije Stepinac (unatoč ostvarenim svim crkvenim preduvjetima koji uključuju i priznato čudo) još nije proglašen svetim nalazi se možda jedan koji se ne tiče ni politike ni odnosa sa Srpskom pravoslavnom Crkvom ni složenih ekumenskih odnosa Katoličke Crkve s pravoslavljem uopće, piše Branimir Stanić za Glas Koncila.
Ostati među svojima dokle god oni pate od onih od kojih je i on patio
Naime, na trenutke se može činiti da sve do današnjega vremena, ali sada na nov način, traje Stepinčeva odluka koju je donio još kao zagrebački nadbiskup: ostati među svojim vjernim patničkim narodom, makar pod cijenu doživotnoga zatočeništva i mučeništva pod komunističkim vlastima u Krašiću. Drugim riječima, ako je kanonizacija čin kojim pojedini blaženik dobiva čast čašćenja na razini sveopće Crkve, u Stepinčevu se dugogodišnjem zadržavanju na pragu takvoga štovanja može iščitati njegova dosljednost danomu obećanju – ostati među svojima dokle god oni pate od onih od kojih je i on patio.
Stoga i najavljeno okupljanje hrvatskoga vjerničkoga naroda predvođenoga svim hrvatskim biskupima u subotu 30. rujna na Mariji Bistrici, na proslavi 25. obljetnice Stepinčeve beatifikacije, ne pripada redu običnih crkvenih proslava. Crkva koja samo slavi obljetnice bila bi Crkva na umoru, zajednica koja bi grcala u samodostatnosti, a Crkva koja žarko moli uvijek je živa i u narodu u koji je uronjena oživotvoruje živoga Krista. Stoga bi i hodočašćenje do mjesta na kojem je 1998. sv. papa Ivan Pavao II. kardinala Stepinca proglasio blaženim, gdje će na oltaru biti izložene njegove moći kao znak svetačke prisutnosti, moglo baš u sadašnjem izazovnom vremenu za Crkvu i narod, preko molitve, uroditi brojnim blagoslovima.
>Stanić: Do duhovnoga preobražaja čovjeka može doći tek kad se zagleda u sve što je pratilo Stepinca
Stepinčev zov u Mariju Bistricu
Mnogi su već osjetili Stepinčev zov u Mariju Bistricu: svoj su dolazak, osim hodočasnika iz mnogih krajeva Hrvatske, najavili i brojni hodočasnici iz Bosne i Hercegovine te hodočasnici hrvatskih katoličkih misija diljem Europe. Marija Bistrica primit će toga dana sve koji se odvaže doći, a utječu se bl. Alojziju, i čija bi zahvala za beatifikaciju i molitva za njegovo proglašenje svetim zasigurno mogla donijeti velike plodove i biti snažnim znakom crkvenoga i narodnoga zajedništva za sadašnje doba.
Kada će kardinal Stepinac biti proglašen svetim još nije poznato. Ta je odluka, jasno, u rukama rimskoga prvosvećenika, ali ne samo njega. Sve što se tiče kanonizacije najprije je Božja stvar i ako Bog dopusti daljnje čekanje – dopustit će. No nije isključeno da će Stepinčeva kanonizacija biti otajstveni znak da je u potpunosti pao bezbožni komunistički režim i njegovi izdanci koji su ga i doveli do smrti, i koji njegov narod sada na drugačiji način još drži u šaci.
>Branimir Stanić: U suočavanju s budućnošću prema snažnim dvadesetima
Stepinac bdije nad svojim narodom
Padom Berlinskoga zida kao simbola željezne zavjese doista su u većini zemalja pod komunističkim vlastima stvoreni preduvjeti za oslobođenje od ideologije čije je učvršćenje u društvima plaćeno milijunima ljudskih žrtava. No za razliku od svih drugih zemalja koje su se mogle ubrzano oslobađati utjecaja staroga režima, krvavi obrambeni Domovinski rat u Hrvatskoj bitno je usporio procese tranzicije. Jedino je Hrvatska među zemljama EU-a proživjela iskustvo da je preko noći morala paktirati sa starim i moćnim komunističkim strukturama kako bi se pod srpskom agresijom udruženom sa snagama tzv. JNA izborila za neovisnost.
I kad su druge zemlje već dobro zagazile u tranziciju, Hrvatska je u isto to vrijeme, uz još živu komunističku kliku u politici, medijima, kulturi i gospodarstvu, dobila u paketu nove ideologije koje su s njima stvorile nove, za društveno tkivo zloćudne saveze. Oni se skrivaju danas i pod građanskim aktivizmom koji je evoluirao u političke stranke kojima gotovo ništa za što se zauzimao bl. Stepinac nije sveto. S obzirom na sve što se danas zbiva nije čudo što bl. Stepinac do danas bdije nad (i sa) svojim narodom. Ili baš suprotno: čudo je. Kako mu 30. rujna ne doći zahvaliti!
O autoru
* Branimir Stanić je od 6. rujna 2020. urednik Glasa Koncila, hrvatskih katoličkih tjednih novina s polustoljetnom tradicijom. Završio je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, teološku kulturu na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te upisao poslijediplomski studij na Sveučilištu u Salzburgu. U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. je i zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila. Predavao je na Fakultetu Hrvatskih studija, uredio je više knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
 svojim narodom. Ili baš suprotno: čudo je.){kind=link}