Christopher Hill, profesor diplomacije u praksi na newyorškom sveučilištu Columbia, vraća se u diplomaciju, kao američki veleposlanik u Beogradu. Na prvi pogled, ništa osobito: umirovljeni ambasador, koji se nakon diplomatske karijere posvetio sveučilišnoj, opet se malo diplomatski aktivirao u novoj Bidenovoj administraciji. No Hillov povratak je drukčiji i nije slučajno izazvao iznimno zanimanje u Srbiji, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju u kolumni koju djelomice prenosimo.
Kod Christophera Hilla riječ je o dvostrukom povratku u Beograd: o fizičkom povratku, ali i o povratku diplomata koji je u posljednjih tridesetak godina (su)upravljao prijelomnim zbivanjima u provedbi i demontaži suvremenog (veliko)srpskog projekta. Sam fizički povratak Hilla iz diplomatske mirovine u Beograd izgleda gotovo romantično: kao osmogodišnji dječak stigao je ondje početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća s ocem, američkim diplomatom, naučio srpski jezik kao izvorni govornik. U vrijeme prije raspada Jugoslavije kao mladi američki diplomat sam je zatražio da njegova prva inozemna diplomatska služba bude upravo – u Beogradu. I otada je, rekli bi kroničari, bio diplomatski prisutan “na ovim našim prostorima” sve do 2000. godine, kada je imenovan veleposlanikom u Poljskoj. No “vrag“ se skriva u sadržajnim detaljima te njegove prisutnosti, oni su ti koji ovaj povratak u Beograd čine politički znakovitim i intrigantnim.
Christopher Hill bio je (uz Boba Frasurea) dio najužeg tima Richarda Holbrooka, ne samo u pregovorima u Daytonu, već i u stvaranju uvjeta koji će omogućiti Daytonski sporazum. To je bila, iznad svega, promjena vojnog odnosa snaga na terenu, odnosno poraz srpske vojske u Hrvatskoj i BiH. Hrvatska Oluja je u tom kontekstu bila ključna operacija za preokret. U razgovoru za “Globus” Miomir Žužul mi je lani ispričao kako je, kao izaslanik predsjednika Tuđmana, na rubovima ad hoc sazvane mirovne konferencije u Londonu, 21. srpnja 1995., do u detalje razgovarao o hrvatskoj nakani da krene s vojnom operacijom oslobađanja okupiranih teritorija upravo s Holbrookovim pomoćnicima – Bobom Fasureom i Christopherom Hillom. I to u jednoj, u šetnji nasumce izabranoj, londonskoj fish&chips zalogajnici, da ih ne čuju Britanci, koji su i sazvali međunarodnu konferenciju kako bi pokušali spriječiti hrvatsku vojnu operaciju. I tada je od Frasurea (koji je bio stariji u hijerarhiji od Hilla) Žužul dobio poruku za Tuđmana: “pazite i budite oprezni“ i “bošnjačkoj strani je sugerirano da uđete u suradnju i da krenete“. Sljedećih je dana krenula združena operacija HV-a i HVO-a Ljeto 1995, kao prethodnica Oluji. Christopher Hill je danas jedini živi sudionik koji poznaje i najdublje tajne Daytonskog sporazuma, sa svih strana. I to ne iz knjiga. Bob Frasure je poginuo tog ljeta u nesreći UN-ova transportera na Igmanu, a Richard Holbrooke je umro u međuvremenu.
(…)
Christopher Hill odlazi iz “regiona“, američka politika postaje manje vidljiva (iako nikada nije sasvim otišla), a u prostor snažnije ulaze druge ambiciozne sile – oporavljena Putinova Rusija, ekspanzionistička Kina pa i Erdoganova Turska.
(…) Zato povratak Christophera Hilla u Beograd ne podsjeća na povratak jednog penzionera na šetnje uz Dunav, već na treći čin regionalne političko-ratne drame koja je 1991. krenula iz Beograda.
Ruski diplomatski specijalci su već odavno u “regionu“. Na pozornici je sad i najjača američka ekipa koja je profesionalno stasala na raspadu bivše Jugoslavije: veleposlanik Hill u Beogradu, terenski “specijalac“ Michael Murphy u Sarajevu, Gabriel Escobar, posebni Bidenov izaslanik, Anthony Blinken na čelu State Departmenta, Jake Sullivan, šef Vijeća za nacionalnu sigurnost… Zbog regionalne stabilnosti, vlastite sigurnosti i položaja Hrvata u susjednim državama, osobito u BiH, Hrvatska bi trebala biti itekako zainteresirana za ishod. Ali ne smije postati sudionik sljedećeg čina ove drame u koju će je nastojati uvući i Beograd i Sarajevo. Nacionalni interes ovaj put može bolje zaštititi kao tek povremeno vidljivi (zapadni) partner.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
