Starešina: Čega se sve sramim nakon presude u Münchenu

“Nakon münchenske presude Perkoviću i Mustaču, koju bi u hrvatskom javnom prostoru najradije zaboravili, pravni zastupnik gospođe Gizele Đureković u tom postupku Siniša Pavlović podsjetio me je na jedan fenomen koji sam već gotovo zaboravila. To je: sram zbog drugih. Nije to sram zbog bilo čijih riječi ili djela. Jer za tuđe riječi i djela ne odgovaramo. To je sram zbog nekih pojava koje nadilaze razinu individualnih riječi i djela, a koja su toliko izvan civilizacijskih standarda, da zagađaju cijeli prostor s kojeg dolazimo pa i na nas bacaju ljagu. Jer mi smo, eto – odatle”, piše Višnja Starešina u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.

“I zbog njih nas je sram što dijelimo isti prostor, istu državu. Ma koliko drukčiji pa i suprotstavljeni bili – ne želimo čak niti da naši protivnici budu toliko ispod civilizacijske razine. Gospodin Pavlović je spomenuo taj sram zbog drugih, povezano s akrobacijama koje je Perkovićeva obrana izvodila pred münchenskim sudom.

Čini mi se da prilično dobro poznajem, još iz haaške sudnice iz predmeta Blaškić, kakve je sve akrobacije odvjetnik Anto Nobilo spreman izvesti u sudnici ne bi li spasio svoga klijenta, ili „svoju stvar“, što je u njegovu slučaju nerijetko isti cilj.

Može mu se prigovoriti svašta, ali mu se ne može osporiti inteligencija i predanost u bitci za klijenta, osobito ako se bore za „zajedničku stvar“, što je to u münchenskom suđenju agentima udbe Perkoviću i Mustaču, izvjesno bio slučaj.

Ostavljam odvjetniku Pavloviću, da jednog dana, bude li to želio, objavi zbog čega je za vrijeme suđenja, u münchenskoj sudnici osjećao taj univerzalni, dubinski sram, zbog određenih postupaka Perkovićeve obrane. Nakon što su se slegli dojmovi i očekivano kontrolirane, usmjeravane i prigušene reakcije na presudu, mogu reći zbog čega sam ja osjetila taj sram zbog drugih…

Ne potječe u ovom slučaju taj dubinski sram ni od okrivljenika, niti od njihova djela ili njihovih doživotnih kazni (prvostupanjski presuđenih). U svijetu ima toliko sudionika u okrutnim ubojstvima, u povijesti ima toliko totalitarnih režima koji su imali državni stroj za ubijanje političkih protivnika i nepodobnika vladajućoj nomenklaturi, ima toliko dobrovoljaca spremnih da zbog karijere, moći, novca postanu kotačić u tom stroju za represiju i ubijanje, da nema mjesta čuđenju.

Zato nema razloga sramiti se njihovih osobnih izbora u zadanom sustavu. Na neki način čak osjećam sažaljenje pa i neku vrstu nepravde prema Josipu Perkoviću, glavnome simbolu münchenskog procesa – toliko sudionika u zločinu u ime režima, a samo on je prikazan kao krivac.

To me toliko podsjeća na Slobodana Miloševića u Haagu, koji je jedini ostao u sudskoj areni kao simbol zla, a iza njega se sakrio i od osude je amnestiran cijeli ratni velikosrpski stroj, u kojem je Milošević bio samo kotačić, baš kao i Perković u udbaškim likvidacijama.

Doduše, Milošević je bio više pozicionirani kotačić, ali ipak samo dio sustava i dio projekta.

I onda se na kraju, ne bi li spasio sebe, Perkovića odriče i Zoran Milanović, koji bi ga sad osudio i jače nego njemački sudac Dauster. Više od doživotnog, što valjda znači troživotno.

Sve je po starome

A prije tri godine bio je spreman dovesti Hrvatsku pod EU sankcije i vratiti je u regiju, da bi spriječio Perkovićevo izručenje u München i rasvjetljavanje državnog terorizma komunističke Jugoslavije.

Sram zbog drugih potječe od spoznaje da živim u sredini koja se četvrt stoljeća nakon formalnog pada komunizma nije promijenila, u državi koja se deklarira kao pravna, a to nije. Koja se deklarira kao demokratska, a to nije. Koja je formalno integrirana u EU i NATO, a počiva i dalje na starim zasadima komunističkog totalitarnog režima. Tri su točke s čitanja presude koje potiču na taj institucionalni sram.

Prvo, konstatacija Sudskog vijeća Bavarskoga pokrajinskog suda u Münchenu da su oni sudili u ovom procesu jer hrvatsko državno odvjetništvo 25 godina nakon pada komunizma nije našlo elemenata kaznenog djela ni za ovaj, niti za bilo koji drugi slučaj državnog terorizma iz razdoblja komunističke Jugoslavije, niti za jedno od ubojstava Hrvata – političkih protivnika bivšeg režima, koje je Udba, kao tajna partijska policija, izvela u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi.

Samo u Njemačkoj trenutačno se vode istrage 22 takva slučaja, više je istraga u poodmakloj fazi u Austriji (likvidacija studenta teologije Stjepana Crnogorca), Italiji (likvidacija obitelji Ševo uključujući i devetogodišnju djevojčicu Rosemarie). Koliko je likvidacija političkih protivnika u ime režima počinjeno unutar hrvatskih granica, nije čak niti utvrđeno.

DORH ne samo da nije našao elemenata za kazneni progon niti za jednu, već je svojim postupcima opstruirao kazneni progon protiv Perkovića i Mustača, kojeg je vodilo njemačko pravosuđe. Što će reći da institucija koja je ultimativni zaštitnik pravnog poretka Republike Hrvatske, svojim djelovanjem, štiti poredak prethodnog totalitarnog sustava, komunističke Jugoslavije, a na štetu zaštite pravnog poretka Republike Hrvatske.

Drugi je izvor srama konstatacija suca Daustera da u Hrvatskoj sud nije mogao pronaći vjerodostojnog povjesničara koji bi za potrebe procesa napravio elaborat o povijesnom kontekstu zbivanja pa je angažirao jednoga danskog i jednog njemačkog povjesničara.

To govori koliko duboko je hrvatska akademska zajednica pod kontrolom starih komunističkih struktura i koliko je znanstvena spoznaja o jugoslavenskom i hrvatskom komunističkom režimu zatvorena u kanone starog agitpropa na kojem odrastaju nove generacije.

DORH, kad će ostavke?

Treći je izvor srama poruka suca Daustera da njemački sud neće propitivati zbog čega hrvatsko državno odvjetništvo nije pokrenulo ovaj i slične procese. To implicira poruku da se u hrvatskom javnom mnijenju propita pozadina tog propusta. Hrvatsko javno mnijenje, hrvatski mediji, čine sve da se ta pitanja ne postavljaju, da se jugoslavenski državni terorizam minorizira, da se sve zaboravi, da se osuđeni Perković i Mustač što prije smjeste u Lepoglavu.

Prvi i najlakši častan potez prema izlazu iz ovog začaranog kruga srama bio bi: da čelni ljudi DORH-a, glavni državni odvjetnik i njegovi zamjenici u kaznenom odjelu podnesu ostavke. Jer, nisu obavili zadaću zaštite pravnog poretka.

No nemam iluzija da bi oni to mogli učiniti. Nije to njihov standard odgovornog postupanja. Ali valja se podsjetiti: i Josip Perković je, kako se pisalo, imao njemačku ponudu da prizna djela, razobliči sustav, pokaje se i nagodi za kaznu od tri godine, koju bi služio u Hrvatskoj”, podsjeća Starešina.

Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.