Traktori na magistralnim cestama, stari meštri od prosvjeda na traktorima, veliki povratak Jakuševca u politički ring, DORH i EPPO za vratom izvršne vlasti i nove, pa i još novije stranke u političkoj areni. Osjeća se da velika izborna godina dolazi: europski i parlamentarni izbori. Vjerojatno upravo tim redom. I to u trenutku kad se europska (i globalna) politička pozornica naočigled mijenja, dosadašnja globalističko-wokeistička paradigma ide kraju, a nova se tek treba oblikovati. Ruska agresija na Ukrajinu i bliskoistočni rat Izraela protiv Hamasa tek ubrzavaju i usmjeravaju te političke promjene. Može li ih Hrvatska pratiti i na osnovi njih presložiti se u efikasniju i institucionalno snažniju državu, pita Višnja Starešina u kolumni za Lider.
Plenkoviću najdraži status quo
Predizborni folklor ne obećava osobite promjene. Kad se anuliraju njegovi trenutačni učinci, sve se izborne kalkulacije zapravo svode na kombinaciju Plenković plus koalicijski partneri. Ili HDZ plus koalicijski partneri. Bez ozbiljnih potresa poput neke snažne optužnice, koja ipak nije izgledna, ili pojave nekog novog meteora u političkoj areni, koji nije vjerojatan, Plenkovićeva (HDZ-ova) relativna izborna pobjeda nije upitna. Upitno je samo hoće li i koliko će njegova gotovo apsolutna upravljačka moć biti ograničena. To je realan prostor za promjenu. Dakle, glavna nepoznanica parlamentarnih izbora neće biti izborni pobjednik, nego politička snaga prvoga koalicijskog partnera. A europski izbori, budu li prije parlamentarnih, u što vjerujem, bit će svojevrstan test.
>Starešina: Europski problem nisu imigranti, nego nesposobnost suočavanja s njima
Plenković i ne taji da bi mu najdraži bio status quo, odnosno partnerstvo s manjinskim zastupnicima personificiranima u Miloradu Pupovcu. No ispitivanja javnog mnijenja ne podupiru tu opciju, a i dojam je da mu stvarni gospodari hrvatske političke arene žele postaviti granice (između ostalog, nizom neugodnih klijentelističkih afera) ostane li i nakon izbora u hrvatskoj politici. Pitanje je dakle tko bi se mogao kvalificirati za kontrolnog partnera Plenkoviću, odnosno HDZ-u.
Prije osam godina velika koalicija između HDZ-a i SDP-a bila bi poželjno rješenje i bila bi u europskom trendu. No nakon odlaska Angele Merkel krah je doživjela i njezina politika forsiranja političkog centra koja je deformirala europsku političku scenu izbrisavši temeljne ideološke i političke razlike između narodnjaštva i socijaldemokracije. Crno-crvene kombinacije više se u Europi ne ‘nose‘, a i hrvatski SDP upravo je primjer propadanja ideološki ispražnjenih stranaka. Prije godinu-dvije puštali su se pokusni baloni i o mogućoj koaliciji između HDZ-a i Možemo! No Možemo! je primjer kako višak ideologije uz odsutnost kompetencije uruši politički potencijal stranke – bez obzira na medijsku potporu. A i Jakuševac će rasti. Uz to u novoj europskoj političkoj konstelaciji zeleni budničari i narodnjaci postaju ideološki i politički protivnici – ponajprije na pitanju ilegalnih migracija, a zatim i na pitanju neodrživih zelenih politika, sigurnosti, obrane, obiteljskih politika, reforme EU-a… Dakle, partnerstvo nije izgledno.
Vanđelić bez ideologije
Kao potencijalno izborno iznenađenje slovio je Damir Vanđelić. Sve dok nije predstavio Republiku. Vodit će je u ‘centar‘, ondje gdje je Plenković bio prije sedam godina i sad se nastoji izvući. Bit će ideološki široka, praktički bez ideologije, u vrijeme kad je europski trend političko profiliranje stranaka. Umjesto formule za oslobađanje poduzetništva od ovisnosti o državi odnosno klijentelističkim mrežama nudi još jedan pogled na ‘ustaše i partizane‘. Najprepoznatljivije je lice stranke za novu budućnost Vesna Škare Ožbolt. Jer, koliko je Vanđeliću poznato, ‘ona nije ništa ukrala‘. Koliko je meni poznato – ni Josip Manolić nije ništa ukrao. I baš bi se dobro uklopio, ostane li Vanđelić pri istom konceptu.
I, napokon, tu je i desnica. Koja je u Hrvatskoj dizajnirana tako da bude politički niskoga kapaciteta, međusobno sukobljena, u službi HDZ-a. Bilo kao žetončić u vlasti bilo kao strašilo u oporbi. Most, koji se na nacionalnoj razini politički pozicionira prije svega u odnosu prema Plenkoviću odnosno protiv njega, teško je zamisliv kao partner. Domovinski pokret prilagodljiviji je i pragmatičniji, u izričaju se pozicionira kao HDZ-ovo desno krilo. To je trend koji dolazi. A u Hrvatskoj se iza obje stranke nazire i financijska moć Pavla Vujnovca. E, sad je samo pitanje: žele li istinski krojači hrvatske politike imati obje stranke u vlasti? Ili jednu u vlasti, drugu u oporbi? O tome najviše ovise rezultati izbora, a ne o traktorskim i drugim predstavama.
