Starešina: Silvija je uvijek bila iz Hrvatske, nikada iz bivše Jugoslavije ili s ovih naših prostora

U vrijeme kada se svijet trese i mijenja, otputovala je Silvija Luks. U takvim vremenima Silvija je uvijek bila na putu. Da je mogla birati odredište danas bi vjerojatno izvještavala iz sobe do kabineta Volodimira Zelenskog. Podsjetili su nas da je bila jedno od najprepoznatljivijih lica jugoslavenskih i hrvatskih malih ekrana, zvijezda nekadašnjeg vanjskopolitičkog novinarstva…, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.

No Silvija je bila puno više od “zaštitnog lica”. Ona je bila hodajuća televizija s globalnim radijusom kretanja, u vremenima kada je kretanje svijetom još bilo avantura. Silvija je unosila svjetske trendove i dašak glamura u statične i sive domaće televizijske forme.

Nije bilo po mjeri domaćeg “sela” da se ona u kabinetu francuskog predsjednika doima kao da je u svome dnevnom boravku, da u razgovoru s Richardom Burtonom uspijeva na trenutak zasjeniti Elisabeth Taylor, da se izvještavajući o afričkim oslobodilačkim pokretima uklopi među njih kao da se znaju desetljećima, a s pravnikom Robertom Badinterom razgovara kao da su njegove knjige pisali zajedno…

U njezinu “selu” voljeli su joj lijepiti etiketu bivše “jutelovke”

U njezinu “selu” kriterije su diktirali kolege bolje pozicionirani na partijskim (kasnije stranačkim) top listama, koji su svoje “velike” dopisničke karijere uglavnom gradili prepisujući i kompilirajući vijesti s telefaxa, potom s interneta. A na adrese na koje je Silvija ulazila kao da ide doma, mogli su stići najdalje do – porte.

Silviju sam upoznala relativno kasno, u vrijeme kada je njezina novinarska karijera bila u završnoj fazi. Ali upoznala sam je i dovoljno rano da bih vidjela kako je doživljavaju kada iziđe iz granica svojeg mentalnog “sela”, primjerice u Francuskoj koju je i smatrala svojom duhovnom domovinom. Malo je reći da ju je kamera voljela.

I u završnoj fazi svoje novinarske karijere Silvija je u svojoj tekici imala nekoliko onih svemogućih telefonskih brojeva starih prijatelja ili bivših ljubavi, koji će je u Francuskoj izbornoj noći uvesti u stožer pobjednika, a ona će sama naći načina da se pozicionira s desna pobjedniku, dok “veliki” hrvatski dopisnici ne stignu dalje od – ulice.

Iako se nikada nije sramila svoje jugoslavenske profesionalne prošlosti, od utemeljenja hrvatske države, nakon što bi prešla granicu, Silvija je uvijek bila iz Hrvatske, nikada iz bivše Jugoslavije ili s ovih naših prostora. Ali, u njezinu “selu” voljeli su joj lijepiti etiketu bivše “jutelovke”. A Silvija je u svome domu, na istaknutom mjestu držala Tuđmanova sabrana djela u vremenima detuđmanizacije kada su ih i njegovi najbliži suradnici sklonili negdje na tavan. Za razliku od većine, ona ih je i pročitala.

Svojim idejama i putovanjima nerijetko je testirala živce svojih šefova. Tako je sredinom sedamdesetih nazvala tadašnjeg šefa Mirka Bolfeka s novinarskog zadatka u Zambiji – da bi ona iznajmila avion jer mora stići na revoluciju u Angoli. Avion nije dobila, ali je do Angole stigla. Džipom, oko 2000 kilometara afričkim putevima. No priči tu nije kraj.

“Župniče, ja odlazim”

Kada je u posjet novoj komunističkoj Angoli stiglo tada prijateljsko jugoslavensko izaslanstvo, uz predsjednika Agostinha Neta dočekala ih je – Silvija. Četrdeset godina poslije zajednička prijateljica Marija išla je sa Silvijom na zasjedanje frankofonih novinara u Kamerun. Dakako da je Silvija opet bila glavna. Ali morala je i nešto snimiti. Marija je zabezeknuto gledala kako Silvija, tek što su se upoznali, uvjerava direktora nacionalne televizije da joj dade besplatno kameru, da snimi dokumentarac o Kamerunu. No ni tu priči nije kraj: dobila je dvije kamere.

Na kraju je izula direktora, nagovorila ga da zavrne nogavice i zajedno s njom gaca po moru, pred svojim kamerama, a za potrebe njezine reportaže.

Prisjećajući se uz njezin odar na zagrebačkom krematoriju svoja dva razgovora sa Silvijom u posljednjih mjesec dana, vlč. Borna Puškarić ispričao je kako ga je nazvala prošli utorak da ga izvijesti: “Župniče, ja odlazim”. Iako je znao koliko je izmučena višemjesečnom borbom s karcinomom, ali je znao i koliko je Silvija od puta, vlč. Borna ju je zatečeno upitao: “Kamo idete Silvija? Odgovor je bio: ” Župniče, vi dobro znate kamo ja idem”. Otputovala je u nedjelju. Zbogom Silvija. Otputovala je jedna epoha, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.