Ljeto gospodnje te 1991.godine izgleda kao i svako drugo što se tiče vrućina i sparina. Razlika je samo što si mogao u vrelom zraku osjetiti takvu napetost i neizvjesnost koja je nagovještavala jednu krvavu nezaboravnu jesen.
Mnogi iz Vukovara su te godine na moru i naivno misle da će sve to nestati kad se vrate preplanuli i osunčani. Brat i njegovo društvo kao i moje društvo i ja, tako ne mislimo već preskačemo ljetovanje i ostajemo u našoj mjesnoj zajednici Alojzije Stepinac s Blagom Zadrom i drugim braniteljima pokušavajući spriječiti ili barem ublažiti veliko zlo koje se sprema.
Sva srpska sela oko Vukovara su podignula barikade i oružjem spriječavaju normalnu cestovnu komunikaciju. Nama samo ostaje jedan izlaz iz opkoljenog Vukovara preko Bogdanovaca, Marinaca do Vinkovaca. To proljeće pa i jedan period ljeta dešavaju se često “čarke”. Tako je tada govorio ministar obrane Hrvatske. Naravno te “čarke” uvijek započinju iz utvrđenih srpskih sela, jer su se osjećali nadmoćno zbog oružja koje je im je podijelila “neutralna” JNA još krajem devedesete godine.
JNA tog ljeta 1991.godine glumi s petokrakom na čelu neutralnost i tampon zonu. Slobodno se kreću gradskim ulicama Vukovara i čeka povoljan trenutak da otvoreno krene s srpskim pobunjenicima na osvajanje samoga grada. U njihovim planovima koje su skovali osamdesetih godina u Srbiji Vukovar je trebao biti glavni grad njihove takozvane Sao krajine.
Dogodio se već masakr 12 policajaca 2.5.1991. u Borovu Selu. I ti s petokrakama na čelu dolaze s tenkovima i transporterima između sela i Vukovara, ali tenkovske topove i mitraljeze okreću prema nama tako da je i slijepcu bilo jasno na čijoj će strani biti kada krene otvoreni napad na Vukovar. JNA nosi crvenu petokraku na čelu, a u džepu imaju kokardu i samo čekaju da je zamjene što će u jesen i napraviti.
Prve čarke se događaju i s JNA 24. i 25. kolovoza gdje nam ginu dvojica branitelja Vinko Budimir i Božo Bjonda. Dvojica u dva dana mrtva, ali JNA i dalje glumi “neutralnost”. Tako perfidno lažu da su im se pokvarila dva tenka točno na obilaznici oko Vukovara baš na skretanju za Bogdanovce.
Nisu se nikada odatle niti maknuli pa smo bili prisiljeni napraviti put kroz kukuruze koji će ostati zapamćen kao put spasa. Naši zapovjednici telefonski zovu vojarnu u Vukovaru I pokušavaju pregovorima riješiti da vojska odvuče kao “pokvarene” tenkove s križanja. Naravno da razgovori i pregovori nisu uspjeli, jer oni su imali svoj zacrtani cilj. Poslije toga 25.08. nema niti nikakvih “čarki”, jako je mirno i ne puca se.
Poslije ta dva dana svakom je od nas jasno da predstoji velika bitka s tom crvenom lažljivom petokrakom. Puno je se obitelji vratilo s djecom u Vukovar, jer je kraj kolovoza i očekivali su da će krenuti školska godina. Dani teku dosta mirno pa su djeca izašla iz svojih stanova i kuća u bezbrižnu igru. Bili su na igralištu u blizini zgrade Borovo Commerca i kod Samačkog doma.
Toga kobnoga 31.kolovoza neki bolesni umovi odlučili su prekinuti bezbrižnu igru djece tako što su ispalili par minobacačkih granata točno tamo gdje su se oni igrali. Sjećam se točno da je bilo negdje oko 10 sati ujutro kada su granate preletjele nas na linijama i pala u centar naselja. Poginulo je toga 31.kolovoza deset djece i trideset civila je ranjeno. Nakon tih par granata na civilno stanovništvo sve je utihnulo. Nije to bio napad na grad i na nas branitelje, već su smišljeno gađali djecu i žene. Tko im je dojavio da su djeca vani u grupi? Tko im je dao točne koordinate? Odakle su ispaljene minobacačke granate iz kojega srpskog sela? Da li ih je ispalila crvena zvijezda ili kokarda? Da li je itko odgovarao za ovaj gnjusan zločin? Je li ga netko ikada istraživao? Da li netko zna ijedno ime te djece koja su poginula u RH? Još bolje pitanje zašto nitko ne zna u javnosti za tu djecu?
Najmlađe dijete koje je poginulo imalo je samo 4 godine. Nažalost to nisu jedina djeca koja su stradala u Vukovaru u toku bitke. Poginulo je 33 djece, a ranjeno je 80-ero djece. Ovaj podatak o ubijenoj i ranjenoj djeci tijekom vukovarske bitke sam pročitao u knjizi ”Vukovarska bolnica” koja je izašla iz tiska 2017.godine.
U njoj piše imenom i prezimenom sva djeca koja su stradala u Vukovaru. Koliko je ljudi u RH čulo za tu knjigu? Je li je bila emisija na nacionalnoj TV o temi ubijene djece u ratnom Vukovaru u udarnom terminu? Tko i zašto skriva takvu strašnu istinu? Da su tako stradali prekodunavski susjedi oni bi ta imena djece puštali svaki dan na RTS-u i još bi njihova imena nadodali da su ubijeni i u logoru Jasenovac.
Kako ima obraza saborski zastupnik praviti pressicu za medije zbog dva osumnjičena i privedena pripadnika njegove nacionalne manjine koje se tereti za ratni zločin baš u gradu koji je najveća rana hrvatskog naroda u zadnjem ratu. Zar policija i pravosuđe ne smiju raditi svoj posao koji su i onako trebali davno prije napraviti. Kakva je to poruka koja se šalje iz grada koji još traga za 200 kostiju svojih sugrađana koje su skrivene po slavonskoj ravnici. Zar se taj zastupnik ne bi trebao zauzimati da se pronađu još 62 ranjenika koji su kukavički ubijeni na Ovčari i ne zna se ni dan danas gdje su im kosti.
Trebao je otići i npraviti pressicu u Borovo Selo među svoje birače i pitati gdje su 2 autbousa koja su dovežena u Selo 19.11. puna branitelja i civila i netragom nestali. Do danas im se nisu niti kosti našle da ih obitelj može dostojanstveno sahraniti. To su pitanja za saborskog zastupnika kojem neću niti ime da napišem jer bih ga morao osloviti sa gospodine, a on to nije. Jer onaj koji saziva pressicu i time pravi pritisak na pravosuđe zbog dvojice osumnjičenika za ratni zločin nije nikakav gospodin, a ružne riječi nisu u mom vokabularu.
Zar mi u svojoj državi koju smo krvlju stvorili ne smijemo niti tražiti da istražitelji razotkriju zvjerstva koja su počinjena na djeci, civilima, silovanim ženama i ranjenicima. Pa te su skupine po svim renomiranim svjetskim zakonima najzaštićenije u ratu. Da, tako je svugdje u svijetu osim ako ne ratuješ protiv crvene petokrake i kokarde, a mi smo baš imali tu nesreću da protiv te dvije nemani ratujemo.
Vukovar je stravičan zločin, u Vukovaru nema ”ali” sami podaci o stradanju ljudi u tom gradu koji se nažalost čuju samo jednom godišnje govore sve. Još kad se pridodaju snimke kako je grad izgledao poslije njihovoga ”oslobođenja” mislim da nitko normalan nema što nadodati.
Zar se mi Hrvati još moramo ispričavati što smo se usudili i braniti od napadača. Vukovar neće šutjeti, Vukovarci će govoriti ma koliko to mnogima smetalo. jer naša šutnja ubija po drugi put svu djecu , civile i branitelje koji su mučki ubijeni bez suda i suđenja.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
