Iz kršćanske obiteljske revije Kana, uz dopuštenje autora, prenosimo dijelove teksta Stjepana Balobana u kojoj govori o koronavirusu.
U uobičajenim životnim uvjetima bolest obično zbližava ljude, osobito teška i zarazna bolest od koje se umire. Kada neki član obitelji, ali i prijatelj, poznanik pa i netko koji nam nije tako blizak teško oboli, pokušat ćemo potražiti put kako mu izraziti svoju ljudsku, a kao kršćani i kršćansku blizinu, dakako i podršku.
Takvo je ponašanje prirodno i proizlazi ne samo iz vjere i kršćanske tradicije nego je duboko ukorijenjeno u tradiciji hrvatskoga naroda. Da „nevolja zbližava ljude“, vidljivo je i u prirodnim katastrofama, a u Hrvatskoj je to bilo očito u nedavnim potresima. To, nažalost, nije slučaj u pandemiji bolesti COVID-19. Ta teška i opasna zarazna bolest, koja može završiti, a u određenom postotku, završava smrću, sa sve vidljivijim posljedicama koje mogu ostati nakon što se preboli, dijeli i razdvaja ne samo građane u društvu nego i članove obitelji, prijatelje, ljude na poslu, liječnike i medicinske sestre, svećenike, župljane…
Poštovanje i povjerenje prema liječnicima
Držim da je u kompliciranim međuljudskim i društvenim odnosima potrebno vraćati se na ono temeljno ljudsko, prirodno, naravno što čovjek prima u svojoj obitelji ako su u obitelji normalni i zdravi odnosi. U obitelji se uči tomu da bolestan čovjek ide liječniku, kada je teže bolestan ide u bolnicu i u povjerenju se podvrgava znanju i sposobnostima liječnika koji određuje dijagnozu, terapiju, lijekove… Liječnici su se za to školovali i trajno se obrazuju i usavršavaju kako bi mogli što više pomoći konkretnom čovjeku, baš svakom čovjeku jer je to njihov poziv, to je dio njihova života, a ne samo posao koji treba odraditi. Doduše, ima i među liječnicima onih koji odstupaju od ovoga i nisu na razini svojega liječničkoga poziva. No to su iznimke kojih ima u svakom zvanju i ljudskom zanimanju.
Podjele kojima se ne vidi kraj?
(…)
Zavisno od zemlje do zemlje, većina se stanovništva cijepila i voljna je cijepiti se, jedan dio to ‘prešutno’ odbija učiniti, dok se manji dio organizira u tzv. antivakserske pokrete koji se ne žele cijepiti, a u javnome prostoru svoje protivljenje cijepljenju opravdavaju pozivom na ‘drukčija’ mišljenja određenih „poznatih stručnjaka“, liječnika, epidemiologa… Sve to stvara dodatnu zabunu među onim dijelom građana koji se još nisu cijepili ili se prešutno opiru cijepljenju.
(…)
Riječ je o ‘zbunjenosti većine ljudi’ koja je prouzročena najvećim dijelom „svemoćnim Internetom“ na kojemu ‘svatko može pisati što želi’ bez prijeko potrebnog sučeljavanja s onima ‘koji se razlikuju u argumentaciji’.
Kako izići iz takve situacije?
U takvoj situaciji sve se više gubi povjerenje u liječničku struku, u ljude u koje smo prije pandemije COVID-a 19 imali ne samo ono temeljno povjerenje nego smo bez straha i s nadom u uspjeh prihvaćali potreban liječnički zahvat ili propisani lijek svjesni da svako liječenje može imati i određene negativne posljedice. Riječ je o temeljnom povjerenju bez kojega, jednostavno, ne možemo živjeti na ovom svijetu. Kao što imamo povjerenje u vozača prije nego što uđemo u autobus ili vlak, u pilota prije nego uđemo u zrakoplov, u proizvođača voća i povrća prije nego što ćemo uzeti jabuku i krastavac… tako nam je potrebno povjerenje u liječničku struku i u slučaju cijepljenja protiv COVID-a19. Naravno, u ovom je slučaju potrebno i nužno povjerenje u znanost, svjesni toga da i znanost ima svoja ograničenja i domete.
Zašto ova bolest dijeli i razdvaja?
Ostaje pitanje: Zašto zarazna bolest koja bi, prema dosadašnjemu povijesnom iskustvu, trebala na neki način zbližavati ljude u međusobnoj solidarnosti, u ovom slučaju dijeli i stvara ozbiljne probleme u pojedinim zemljama?
(…)
Tako i protivnici cijepljenja protiv COVID-a 19, među kojima ima i vjernika, koji velikim dijelom negiraju negativne posljedice ove zarazne bolesti, a neki i uopće njezino postojanje, pozivaju se na slobodu i savjest. Iskustvo govori da je danas više nego prije potreban i odgoj za istinsku slobodu i odgoj savjesti kako bi današnji čovjek, posebno vjernik, za sebe mogao ustvrditi da djeluje po svojoj savjesti.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
