Već dulje traje nesmiljena promidžba kojom se želi dokazati kako je Hrvatska problematična članica Europske unije. U toj agendi prednjače, od bivših republika, nastavljajući komunističku tradiciju, ponajprije Srbija i Slovenija, koje preko svojih diplomatskih i obavještajnih služba ‘kupuju’ takvu percepciju, po raznim stranama svijeta. Srbija to čini kako bi skrenula pozornost i oprala krvavu savjest, na putu u EU, od agresije na Hrvatsku, a Slovenija kako bi ostvarila teritorijalno proširenje na račun Hrvatske, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.
Do neba je smiješno na koje sve načine slovenski političari pokušavaju uvjeriti svjetsku javnost da je prijevara i muljanje, koju su prakticirali tijekom arbitražnoga postupka, nešto posve lege artis. Za postignuće tih ciljeva jednima i drugima potrebna je slaba Hrvatska koja će biti stalno na optuženičkoj klupi, kao što je bila u vrijeme socijalizma, kad su njome vladali jugounitaristi. Sve te melodije o nacionalizmu, fašizmu i ustaštvu već smo odslušali. Bili smo od 1945. nebrojeno puta nacionalisti i fašisti. To su postajali čak i oni koji su se aktivno borili protiv fašizma i nacizma, kad bi se suprotstavili gaženju Hrvatske. Stvaranju ‘crne slike’ o Hrvatskoj danas uvelike pomažu bivši pripadnici tajnih služba, koji su sačuvali mnoge poluge preko kojih pokušavaju usmjeravati javno mnijenje u smjeru stvaranja dojma kako u Hrvatskoj jačaju proustaške snage, kako je hrvatska država promašaj, ogrezla u nacionalizmu itd. Kolo spasa, međutim, ne traže u jačanju demokratskih procesa, nego u povratku u jugosferu. Ivana Sajko, književnica koja živi u Berlinu, koja se ne tako davno razmetala da nema veze s politikom, u autorskome tekstu ‘Strah i neugodnost’, 24. kolovoza, u njemačkome listu Die Zeit, ocijenila je da rastući nacionalizam u Hrvatskoj srpsku manjinu čini nesigurnom.
Tvrdi kako više od 20 godina nakon bosanskoga rata (kao da na Hrvatsku nije izvršena vojna agresija, op. a.), opet se sve vrti oko krive i ispravne nacionalnosti. Njezin nešto radikalniji kolega Oliver Frljić za srbijansku inačicu svjetskoga magazina Vice, 14. rujna, izjavio da je Svjetsko prvenstvo samo učinilo vidljivijim i glasnijim ono što je žalosna hrvatska svakodnevica – tiha rehabilitacija ustaštva koja se maskira na različite načine i kroz različite prakse. Istoga nadnevka Denis Romac u Novome listu u tekstu naslovljenom Hrvatska u obranu diktatora i fašista zaključno piše: ‘Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović guraju Hrvatsku u društvo diktatora i fašista’. U međuvremenu čitav tjedan trajalo je iživljavanje dijela medija zbog intervjua hrvatske predsjednice austrijskome listu Kleine Zeitung. Uzeta je na nišan zbog izjave kako se u vrijeme Jugoslavije nije moglo reći da si Hrvat, da nije bilo u trgovinama izbora jogurta, zbog njezinih gledišta o bliskoistočnim migracijama itd.
Predsjedničin pojednostavljen diskurs o tim temama, međutim ne umanjuje, težinu problema o kojemu je govorila, a počeo se jasno očitovati početkom šezdesetih godina, kada je gotovo 60 posto Hrvata bilo praćeno od jugoslavenskih tajnih služba, kada je u zgradi Centralnog komiteta u Zagrebu postojala topografska karta (po pričanju povjesničara Ivana Jelića, op. a.) na kojoj je bila ucrtana svaka ustaška kuća, kada je nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. došlo do progona hrvatskih književnika i intelektualaca, da bi sve kulminiralo 1971., kada je Tito napunio zatvore hrvatskim nacionalistima i prepustio vlast tajnim službama i vojnoj hunti. Hrvati su nakon udara u Karađorđevu pred pendrekom i čizmom spustili glave, masovno odlazili u inozemstvo.
To što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove jugoslavenskim vlastima
To što se moglo u razne dokumente upisivati nacionalnost, kako navodi Aleksandra Kolarić, nije bilo ništa više ni manje od obične statističke činjenice, jer to što se netko izjašnjavao Hrvatom nije remetilo planove vlastima. Zar se nije bilo poželjno predstavljati kao Slavonac, Ličanin, Dalmatinac, Istrijanin, Zagorac. Hrvatska je uglavnom bila ponovno disciplinirana i duboko zakopana u genitivu, iz kojega je nakratko izišla krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Drugi hrvatski preporod, kako ga je nazivala poznata publicistica Smiljana Rendić, brutalno je skršen. Hrvatski pravopis koji je bio otisnut uništen je, zatim prokrijumčaren i tiskan u Londonu, po čemu ga se kolokvijalno zvalo londonac. Oko pravopisa opet se zametnula igra prije nekoliko godina, kad je ministar Jovanović, koji je proteklog tjedna u Hrvatskome saboru premijeru dobacio da ništa ne radi nego provodi ‘ustašizaciju zemlje’, raspustio Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika i dao izraditi pravopis koji će nas približiti ‘zajedničkome jeziku’.
Jednome od vođa hrvatskoga proljeća 1972. predlagano je da osnuje hrvatsku vladu u izbjeglištvu, ali za to nije bio spreman. Zapravo, znao je što ga čeka. Metak u glavu! Hrvatska je, uz Kosovo, bila na razne načine političko-policijski mrcvarena, ni o čemu nije mogla suvereno odlučivati, čak ni o imenu svojega jezika, iako je u Ustavu SRH iz 74′ stajala odrednica o hrvatskome književnom jeziku. U tome olovnom vremenu, osim šutnje koja je bila karakteristična za politički život, događala su se gnjusna ubojstva hrvatskih emigranata i njihove djece, koja još nisu istražena i rasvijetljena.
Takav ponižavajući položaj krajem 80-ih godina prekinuo je dr. Franjo Tuđman. Pad berlinskoga zida ubrzao je pokušaj redefiniranja jugoslavenske centralističke zajednice u konfederalni savez, na što su JNA i Milošević odgovorili agresijom na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Svoj krvavi pir završio na Kosovu, odakle je i krenuo, s Gazimestana, u korekciju granica, zapravo stvaranje Velike Srbije. I sada taj projekt ponovno oživljava srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, pokušajem tzv. korekcije granica. Osim toga, zar u Kosovskoj Mitrovici nije spomenuto Sarajevo, u kojemu tobože više nema Srba, i Knin u kojem se vije šahovnica, a ondje se navodno nikada nije vijala, kao da je Knin od ranoga srednjeg vijeka bio u sastavu Srbije, a ne Hrvatske. Sva ta larma i glazba oko buđenja ‘ustaštva i fašizma’ u Hrvatskoj bila bi komična, kad se ne bi uzeo u obzir širi kontekst. Jer ne treba zaboraviti kako je Hrvatska preko Agrokora trebala biti ekonomski bačena na koljena. Ruski kapital jednom nogom ‘ugazio’ je u hrvatsko Podunavlje, a ono je srbijanski strateški interes. Sada pokušava drugom nogom ugaziti na Istru, preko pulskoga Uljanika i strateškoga partnera, koji po pisanju medija, ispada da je također eksponent ruskoga kapitala. Taj strateški partner već se usidrio na sredini hrvatske obale, u Trogiru.
> 25. rujna 1991. – kako je Budimir Lončar osudio Hrvatsku na smrt?
Što je sljedeće? Do odgovora trebali bismo se zapitati: tko smo i gdje smo? Jesmo li i dalje u NATO-savezu i EU, ili smo zapravo postali ovisni o oligarsima. Čovjek kad čita novinske uvodnike mogao bi se rasplakati nad tim strateškim partnerom i velikim hrvatskim dobrotvorom koji je nakon svih pozajmica pulskome brodogradilištu, ali i nogometnome klubu, praktički otjeran i demoniziran. Geostrateški je cilj Moskve i Beograde dokopati se jadranske obale, kao odskočne daske prema Sredozemlju i Africi, najvećem ljudskom i prirodnom potencijalu idućih stoljeća. Prethodno treba ispuniti zavjet Dobrice Ćosića iz njegova romana ‘Vreme smrti’: ‘Ne treba zaboraviti da smo se mi Srbi u velikim seobama konačno uputili prema severu i prema zapadu. Uveren sam da se u tom smeru, i to zauvek, nalazi naš put i naš nacionalni cilj.’
Virtualni teatar mržnje i ponižavanja hrvatskih žrtava
No vratimo se Ivani Sajko s početka teksta. Kao dokaz da nacionalni konflikt u Hrvatskoj još traje, u svojemu članku uzima Frljićevo kazališno uprizorenje Aleksandre Zec i dokumentarni film Nebojše Slijepčevića Srbenka. Sajko se pita: ‘Kako je moguće, da 2001. rođeno dijete, koje živi u jednoj demokratskoj državi Europske unije, plače jer pripada ‘krivoj’ nacionalnosti? Pokazuje li to da za Ninu i ostalu srpsku djecu u Hrvatskoj ratni sukob, koji je službeno završio prije njihovog rođenja, još traje?”. Sajko završava tekst: “Zaključni gorki komentar je posljednja scena iz dokumentarnog filma Srbenka, koja simbolično označava oproštaj. Nina odlazi, ubrzavajući svoje korake kao da želi pobjeći. Posljednjih godina 350.000 hrvatskih građana otišlo je samo u Njemačku. Ja sam jedna od njih’.
Može li se prihvatiti teza da je toliki broj hrvatskih građana otišao iz Hrvatske zbog toga što navodno još traje ‘ratni sukob’ i međunacionalno trvenje, ili su otišli uglavnom zbog zaposlenja i boljeg standarda? Ne amnestirajući hrvatske Vlade i predsjednike od 2000., što nisu vodili brigu o demografskim, materijalnim i inim problemima svojih građana, može li književnica Sajko pretpostaviti da su na broj onih koji su otišli iz Hrvatske znatan utjecaj imale posljedice ratnoga razaranja, ne samo gradova već i gospodarstva, koje je srpski agresor ostavio za sobom u Hrvatskoj? I još nije platio ratnu štetu, nego notorni Savo Štrbac na mrežnim stranicama svoga Veritasa donosi kako su ‘ustaški razbojnici’ Srbima oteli 40 milijarda eura imovine, od čega 38 milijarda privatne.
> Jugonostalgični mediji i povjesničari o predsjednici i ’85 vrsta jogurta u Jugoslaviji’
Hrvatska za obnovu porušenih gradova, mjesta i gospodarstva nije dobila nikakvu značajniju potporu iz svijeta, sama je morala obnavljati razrušeno i uništeno. Priča o maloj Nini koliko je za književnicu i redatelja filma Nebojšu Slijepčevića velika neobičnost, nije za one koji znaju političku praksu prije raspada Jugoslavije i Domovinskog rata. Poznajem uglednoga Puležanina, samosvjesnoga Hrvata, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća, djecu s gorčinom upućivao da se deklariraju kao Jugoslaveni, kako ne bi imali problema u školi i gradu, koji je bio pun srpskih oficira i jugoslavenskih aktivista jer su svako isticanje hrvatstva poistovjećivali s nacionalizmom, drugim riječima ustaštvom. Ili drugi slučaj: kakvi su osjećaji roditelja, čije dijete usred Splita početkom osamdesetih, odjednom, kad je krenulo u školu postalo žestoki navijač Crvene zvezde, a kad bi mu se reklo da je Hrvat, odgovarao bi – Hrvati su ustaše. Filmovi o učiteljima koji su na taj način indoktrinirali prvašiće nisu se snimali, o tome se javno šutjelo. Ovim ne opravdavam Ninine traume, ali u situaciji kad su mnoga djeca ostala bez roditelja, ili se vratili s ratišta kao invalidi u spaljene domove, može se shvatiti njezine roditelje koji su zatajili djevojčici njezinu nacionalnost.
> Hasanbegović objasnio Pilselu što je zapravo ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’
Djeca u svojim osvetama, bez obzira na svu volju učitelja i roditelja da ih uče snošljivosti i opraštanju, znaju biti vrlo okrutna. S kojom je svrhom snimljen taj dokumentarni film? Je li to pokušaj afirmiranja teze kako pripadnici srpske nacionalne manjine ne smiju očitovati svoju pripadnost, da su nacionalno ugroženi, ili vrlo opaka manipulacija djetetom u neke druge svrhe? Mnogo bi se jezivijih dokumentarnih filmova iz Domovinskog rata moglo snimiti. Jesu li u tome zakazali hrvatski redatelji i hrvatska filmska industrija, hrvatska kulturna politika, zasebno je pitanje.
Rashrvaćivanje jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju
Kod toga, međutim, moramo spomenuti Ministarstvo kulture koje ima sredstava za financiranje knjige ‘Jezik i nacionalizam’, Snježane Kordić, jer to je jasno bilo na tragu rashrvaćivanja jezika i udar na njegovu ustavnu poziciju. Iz toga se rodila Deklaracija o zajedničkome jeziku, koja je lani potpisivana i od strane profesora s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. I sad se čudimo nastupu srbijanskoga ministra pred sudionicima međunarodnoga slavističkoga kongresa u Beogradu, koji nas vraća stotinu godina natrag na pozicije Aleksandra Belića i njegove programske brošure Srbi i jugoslovensko pitanje (1915.). Sve to ide kako ide, a tri gracije hrvatske politike – ministrica kulture, znanosti i vanjskih poslova – šute, umjesto da politički štite hrvatski jezik, šute ili se smiju. Sve je postalo smiješno. Ministrica znanosti od uha do uha smije se po televizijskim ekranima, stranicama novina, baš u vrijeme kad je počela školska godina, a učenici nemaju knjige. Smiju se i silovatelji po ulicama Vukovara, a Frljić svojim igrokazima duboko vrijeđa vjerske osjećaje katolika i muslimana. No on ne dira, kako kaže poznata teatrologinja Sanja Nikčević u ‘pravi centar moći, nego samo u emociju, ranu onih koji su slabi i nemaju previše prava glasa’.
> Dr. sc. Hrvoje Pende: Titovi lonci mesa
Do kada će Hrvatska trpjeti ovo sramoćenje i sva moguća iživljavanja kako bi se skrila bit problema, nije jasno. Ali sve kao da je na Marxovu tragu: ‘Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje!’ Upravo tako je počela srbijanska agresija na Hrvatsku, kada su 9. srpnja 1991., pripadnici JNA i četnici spalili selo Ćelije. Bio je to početak etničkoga čišćenja i pakla koji će sljedećih godina pogoditi Hrvatsku, a Srbi ga prakticiraju od početka raspadanja Turskoga Carstva. Je li taj događaj zaslužio dokumentarac? No o tome se šuti, kao što emancipirane feministice šute o silovanim ženama Vukovara. Šuti i hrvatsko pravosuđe. O gnjusnome zločinu počinjenom nad Aleksandrom Zec piše se i govori na različite načine, više od dva desetljeća, bez obzira na to što ono nije bilo pravilo u hrvatskoj obrani, već eksces koji je doživio opću osudu hrvatskih građana, bez obzira na nacionalnost. Aleksandru Zec preko Frljićeva kazališnoga uprizorenja spominje u svojemu tekstu i dovodi u vezu s Ninom iz spomenutoga dokumentarnog filma Ivana Sajko u listu Die Zeit, ljeta 2018., nastojeći afirmirati tezu ‘o ratu poslije rata’.
Ubijana djeca tako ostaju u sjeni toga ubojstva, bezimena, često i bez pijeteta, bez obzir na to što su na jednako ili čak okrutniji način ubijena. Treba podsjetiti da je na hrvatskoj strani u Domovinskome ratu ranjeno 1.184 djece, što je 12 posto ukupno ranjenih civila te da ubijeno 345 djece ili 4,8 posto ubijenih (A. Hebrang: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb-Zadar, 2013.). Je li to malo ili previše? Za nas je i jedno dijete i jedan ubijeni čovjek grozan zločin.
Olako etiketiranje Orbana kao fašista
Na krilima rezolucije koja poziva na pokretanje kaznenoga članka 7. europskog ugovora protiv Madžarske zbog kršenja vladavine prava i gušenja sloboda koju je prihvatio Europski parlament (448 glasova za, 197 protiv i 48 suzdržanih) u nekim medijima madžarski premijer Viktor Orban dobio je etiketu diktatora i fašista. Ali nije samo označen madžarski premijer, hrvatska predsjednica i hrvatski premijer optuženi su da guraju Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’. To olako etiketiranje karakteristika je prošlih vremena. Prije negoli se počnu dijeliti takve etikete, bilo bi dobro utvrditi razloge po kojima se može nekoga smatrati fašistom. Kad su nakon 1971. poznatoga radio reportera Ivana Tomića optuživali da svojim jezičnim izričajem pravi nacionalističke udare u programu Radio-Zagreba, odgovorio im je: ‘Popišite riječi koje se ne smiju koristiti u radijskim programima!’ Naravno, popis nisu napravili, ne zato što nisu znali koje su to ‘nacionalističke riječi’ nego su bili lijeni. Nisu se bojali ni većih nepodopština koje su činili.
Ne želimo biti odvjetnici madžarskome premijeru, ne želimo ulaziti u to koliko su u Madžarskoj ugrožena ljudska prava, a koliki je deficit vladavine prava. To pitanje moraju raščistiti madžarski građani. Jer, inače na što podsjeća i na koje političke prakse situacija da Europski parlament stavlja na dnevni red jednu takvu rezoluciju? Možda bi ovdje trebalo podsjetiti na misao Gadamera koji je apelirao na političare da se u odgovornosti spram budućnosti okrenu onome što je zajedničko, onome što nas povezuje, a problematika ljudskih prava, kako je tvrdio, temelji se na jednakosti pred zakonom. U pitanju migracija, koje je Orban zaustavio na svojim vratima, sud će dati madžarski birači. Migrantski valovi koji se prostiru diljem Europe, dijelom su izazvani potrebom za svježom radnom snagom u bogatim zemljama Zapada.
Mnogi se pitaju zašto političari tih zemlja nisu pokrenuli kruzere, zrakoplove te na dostojanstven način doveli populaciju koja joj treba za industriju. Osim toga, mogla se EU aktivnije založiti za zaustavljanje sukoba, pomoći zemljama opustošenim ratom, a ne stajati skrštenih ruku. Pustiti te jadnike, koji su bježali pred ratom, da propješače jedan čitav kontinent nije nimalo bilo humano. Ima mnogo onih koji bi otvorili vrata migrantima u Hrvatskoj i pritom ne pitaju bi li to hrvatska država sa svojim socijalnim fondovima mogla izdržati. Mnogi hrvatski umirovljenici bili bi u situaciji sličnoj tih jadnika da ih ne potpomažu djeca. Nitko od tih modernih filantropa ne bi uzeo nekoliko migranata ili čitavu obitelj, udomio ju i hranio, da dijele isti krevet, istu sobu, pomogao im da se integriraju u društvo. Lakše je optuživati predsjednicu da gura Hrvatsku ‘u društvo diktatora i fašista’, proglašavati madžarskoga premijera fašistom…
Problem migracija za male države EU nije tako jednostavan. Za jednu Njemačku, s razvijenom industrijom, to je možda kao ljetni pljusak, ali za jednu Madžarsku ili Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu to je gotovo jednako uraganu. No vratimo se rezoluciji Europskoga parlamenta. Protiv nje nisu glasovali samo HDZ-ovi europarlamentarci. Protiv takve rezolucije glasovalo je čak 197 eurozastupnika, a 48 bilo ih je suzdržano. Guraju li svi oni svoje zemlje u društvo fašista, ili su na putu da postanu fašisti? Francuski pjesnik Paul Valery tvrdio je kako svijetu neprekidno prijete dvije opasnosti – red i nered. Je li se slična opasnost nadvila i nad Europom treba se stalno pitati.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa