Zlatko Hasanbegović: ‘U Jugoslaviji samo se nominalno smjelo reći da si Hrvat, a izjava predsjednice o jogurtu je metafora’

Političke vode u Hrvatskoj proteklih dana uzburkala je izjava predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u intervjuu Kleine Zeitungu, a ponajviše dio u kojem je predsjednica apostrofirala da u Jugoslaviji nisi slobodno i bez opasnosti mogao istaknuti da si Hrvat. To je značilo da postoji mogućnost da ćeš biti uhićen kao ističeš svoju hrvatsku nacionalnost, osim u faktografskim slučajevima statističkog nivoa ili osobnih dokumenata.

Osim toga govoreći o nestašicama osnovnih životnih namirnica u Jugoslaviji, čega se stotine tisuća građana Hrvatske jako dobro sjećaju, predsjednica se slikovito, što je vrlo važno, izrazila preko plastičnog primjera jogurta da je konačno htjela  „imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna“.

Sve to je, naravno, istina koje se sjeća i većina današnjih političara, pa i novinara.

Pogledajmo što su o tom vremenu i pojavama rekli naši današnji parlamentarni zastupnici i politički lideri stranaka za dnevnik.hr:

Zlatko Hasanbegović iz Neovisni za Hrvatsku kaže pak da se nominalno smjelo reći da si Hrvat, ali da je bila nepisana politička korektnost da se to ne govori. Podsjeća da je pridjev “hrvatsko” svugdje prebačen u genitiv. ”Hrvatsko drušvo književnika preimenovano je u Društvo književnika Hrvatske”, navodi primjer. Hasanbegović također kaže da se od 1971. do 1990. riječ ”hrvatski narod” nikad nije iskoristila bez dodatka ”i srpski narod”. Što se tiče Predsjedničine priče o manjku izbora jogurta, zastupnik kaže da je to metafora. ”Stotine tisuća Jugoslavena hrlile su u to doba u Trst, a to nije bilo bez razloga”, zaključio je Zlatko Hasanbegović.

HDZ-ovac Miro Kovač rekao je da u drugoj Jugoslaviji nije bilo poželjno isticanje hrvatstva. ”Toga se sjećamo posebno svi mi koji smo služili vojni rok u JNA-u. Štoviše, isticanje hrvatstva pjevanjem domoljubnih pjesama kao što su ‘Vila Velebita’, ‘Marjane, Marjane’ ili ‘Ustani, bane” tretiralo se kao verbalni delikt zbog kojega se završavalo i u zatvoru”, prisjetio se podsjetivši da je i Franjo Tuđman zbog borbe za ravnopravnost Hrvatske bio u zatvoru. Spominjanje “više vrsta jogurta” shvaća kao stilsku figuru za vremena ”u kojima su redukcije struje bile svakodnevna pojava, kad smo benzin mogli kupovati samo u ograničenim količinama i kad smo smjeli voziti samo pojedinim danima ovisno o tome završava li nam registracija parnim ili neparnim brojem, kad su vladale nestašice kave, deterdženta i svih drugih higijenskih potrepština”.

‘‘To je laž”, rezolutno je tvrdnje da u Jugoslaviji nisi smio reći da si Hrvat odbacio dugovječni političar Josip Manolić. Uvjerava da baš nikakav problem nije bio izjasniti se da si Hrvat. Provjerili smo i sjeća li se je li u dućanima bilo više vrsta jogurta, na što se požalila Kolinda Grabar-Kitarović. ”Ne znam zašto joj to treba, po čijoj narudžbi to govori’‘, rekao je Manolić zaključivši da se radi o ”klevetanju samoupravnog socijalizma”.

Boris Miletić, predsjednik IDS-a, kaže da nikad nije osjetio ono o čemu priča Grabar-Kitarović. “Možda sam bio premlad. Kako sam rođen i živim u Istri, mi se nikada nismo dijelili po nacionalnosti, nego tko je kakav čovjek. Ili jesi ili nisi čovjek!”, kaže Miletić.

“Glupost i populistička laž“, tako je predsjednik HSS-a Krešo Beljak uzvratio na tvrdnje da se nije smjelo reći da si Hrvat ili Hrvatica. ”Hrvati su opstali više od tisuću godina pod stranim vladama, a u Jugoslaviji smo imali gotovo sve, samo su neke pjesme bile zabranjene”, prisjetio se Beljak. Dodaje da je izjašnjavanje možda bilo zabranjeno onima koji su bili u Partiji pa im to nije bilo oportuno. Osvrnuo se i na “problem jogurt”. ”Istina je, sad može birati između više vrsta stranih jogurta jer hrvatskih više nema. Danas naša djeca jedu jogurt od mlijeka u prahu uvezenog iz Francuske”, zaključio je čelnik Seljaka.

‘Mislim da je intervju predsjednice bio ispod svake razine i stvarno ne znam u kojoj zemlji je Kolinda Grabar-Kitarović živjela. Nikad nisam imala problem reći da sam Hrvatica, to mi je pisalo u svim dokumentima i nisam imala nikad nikakvih problema zbog toga”, rekla je šefica GLAS-a Anka Mrak-Taritaš. Podsjeća da je Bjelovarčanka, a bjelovarski kraj poznat je po mliječnim proizvodima, pa je, kaže, jogurta uvijek bilo na izbor. ”Jogurt iz bjelovarskog kraja najviše sam voljela, a kad bi mi dosadio, probala bih i jogurte drugih hrvatskih mljekarni”, rekla je Anka Mrak-Taritaš.

”Rođen sam 1958. i tada sam upisan kao Hrvat. Da tada nismo mogli biti Hrvati, danas ne bismo mogli imati Hrvatsku”, poručio je SDP-ovac Zlatko Komadina, koji je iz Predsjedničina kraja. Na pitanje je li bilo jogurta, rekao je da je njegova majka kiselila mlijeko, pa misli da njegov odgovor nije relevantan. Njegov stranački kolega iz Dalmacije Ranko Ostojić odgovorio je: ”Gospođa se ne može osloboditi revidiranja čak i onda kada vrijeđa pamet ljudi koji su u to doba živjeli i znaju da je ovo još jedan cirkusantski nastup koji, naravno, nema veze s istinom”. Ostojić nastavlja da bi čovjek pomislio da će Predsjednica tražiti status politički progonjene osobe, što, kaže, ne bi bilo čudno! ”Možda se i tamo dijele stanovi za novootkrivene žrtve bivšeg sustava”, zaključio je.

Kako je doista bilo?

Još 1982. godine, kada je Jugoslavija ušla u završnu fazu ekonomskog kraha, uvedeni su bonovi za potrošnju benzina, a zatim i vožnja autombila nazvana „par-nepar“.  Vlasnik automobila mogao je voziti svoje vozilo u ovisnosti o posljednjem broju registracijske tablice tek svaki drugi dan.

Tu su bile velike nestašice struje, te isključivanje struje domaćinstvima, pa se znalo živjeti i provoditi večeri pod svijećama.  Što je doduše imalo i pozitivnu stranu jer su obitelji osjećale blagodati večernjeg okupljanja bez TV-a. Ali problemi nestanka ili isključivanja struje ljudima bili su anticivilizacijski doseg koji je bio pravo čudo u tehnološkoj i civiliziranoj Europi na kraju 20. stoljeća, te slika potpune nesposobnosti komunističkih vlasti da pokrenu privredu i izvade državu iz ekonomske propasti.

To danas srećom nemamo, a teško je i zamisliti u kojoj mjeri građanski život može biti zagađen čekanjem u redovima: redovi za kavu, redovi za deterdžent, redovi za šećer, redovi za ulje, redovi za crni kruh, redovi za banane, redovi za higijenske uloške za žene, redovi za živežne namirnice, redovi za sve, a kada bi došao konačno na red za kupovinu mogao si kupiti strogo limitiranu količinu, kao npr. jednu litru ulja.

Ljudi su se čudili državi kojoj je pored tolikih tvornica šećera nestalo šećera (u zemlji sa valjda najviše šećerana po glavi stanovnika), kojoj je nestalo deterdženta (u zemlji s tvornicama deterdženata u svakoj republici),  kojoj je nestalo ulja ( u zemlji sa valjda najviše uljara po glavi stanovnika).

Da, stajalo se nekada i satima u redu za litru ulja, kakvu  čokoladu ili bananu, ili komad mesa koji bi mesar “poznatima” sakrio ispod pulta da bi ga mogli kupiti.

Jugoslavija je službeno bankrotirala, ali to nikad svojim  građanima nije objavila (no objavili su drugi), te je prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.