Vukovarski gradonačelnik, HDZ – ov Ivan Penava najavio je veliki prosvjed u Vukovaru s ciljem pritiska na institucije da se počnu rasvjetljavati zločini počinjeni za vrijeme Domovinskog rata te procesuirati njihovi počinitelji.
Jedan od takvih, najstravičnijih, svakako je Ovčara.
I dok u policiji postoji izreka “tko takne u Ovčaru, ode glava”, kako tvrdi smijenjeni inspektor Nikola Kajkić, a ministar Božinović govori o novooformljenim istražnim timovima; danas, 26 godina poslije, još uvijek postoje mučna sjećanja i svjedočanstva onih koji su Ovčaru preživjeli.
Dva takva svjedočanstva prenosimo sa stranice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.
Službena zabilješka svjedoka E. Č. dana 16. Svibnja 1992. Godine, pohranjena u Gradskom poglavarstvu Vukovar, Arhiv OZ 301-1
Oko 14.30 sati autobusima smo odveženi u pravcu ekonomije Ovčara. U koloni je bilo 5 ili 6 autobusa. Iz moga autobusa su četnici u maskirnim uniformama izveli Jakova Šimunovića i osobu koja se preziva Adžaga.
Dolaskom pred neki hangar na Ovčari, morali smo izaći iz autobusa. Od autobusa do ulaska u hangar bili su postrojeni četnici i rezervisti JA u dvored, kroz koji smo morali proći. Prolaskom kroz taj dvored svi smo bili tučeni. U hangaru dočekuje nas druga grupa četnika koja nas batina palicama, pendrecima, kundacima pušaka te štakama-medicinskim pomagalima. U hangaru sam prepoznao neke domaće Srbe koji su aktivno sudjelovali u premlaćivanju civila, i to: Bulić Miloša zvanog Bulidža, osobu po imenu Đuro (po zanimanju ribar) također je premlaćivao zarobljene kao i osoba prezimenom Guja (majka mu se zove Marijana i radila je kod suca za prekršaje općine Vukovar).
Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar) koji je stajao s nekim kapetanom. Tada me Slavko Dokmanović, odjeven u uniformu SMB s oznakom pukovnika, prozove imenom: “Evo našeg inspektora!” nakon čega četnici naprosto skaču na mene i nemilosrdno me batinaju. Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti. Istovremeno sam vidio grupu od 5-6 osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po prsnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo.
Nakon što smo tu pretučeni osobe iz dva autobusa rasporedili su na središnji dio hangara gdje se nalazila slama koja je tu bila svježe donesena. Dok sam tu stajao čuo sam razgovor dvojice meni nepoznatih četnika koji su se dogovarali kako će i nas pobiti kao i onih 300 ustaša sinoć.
Dok sam tu stajao prilazi mi Zorić Stevan, odjeven u SMB uniformu, te me pitao da li ga poznajem? Neće me ubiti jer sam ja njemu nekada učinio uslugu oko nekih papira koje je trebao dobiti iz općine. Tada su poneki Srbi garantirali za pojedine zarobljene Hrvate, koji su nakon toga izdvojeni, Miloš Ljubičić garantirao je za Stjepana Gunčevića, Berkofer Dragu i njegova sina izveo je sin dr. Ivankovića, kao i Dudaš Vladu, Baungertner Tomicu, Perkovića zvanog Perkan, te jednog mupovca iz Zagreba.
Izlaskom iz hangara, stajali smo na samom ulazu u isti. Tada je došao autobus pun četnika u pratnji nekog pukovnika, mislim da se preziva Mrkšić, te da je komandant oklopnih jedinica novosadskog korpusa, jer sam u Sremskoj Mitrovici čitajući list JNA prepoznao njega na slici. Nama koji smo izvedeni upisana su imena kao i imena osoba koje su za nas garantirale. Tada mi je prišao Latinović Boro, odjeven u SMB uniformu, te mi se pohvalio kako je on sam ubio sinoć 50 ustaša.
S obzirom na to da su četnici iz autobusa ušli u hangar, pukovnik ih raspoređuje u grupe od po 10, te zviždaljkom daje znak za početak premlaćivanja. Kad se je prva grupa umorila, on bi ponovo dao znak te tada kreće druga grupa koja se fizički iživljava nad zarobljenicima. Iz hangara su se čuli strahovit jauci, krici i zapomaganje.
Nakon batinanja upisuju imena svih zarobljenika. Nakon popisa do hangara dolazi Mile Bakić odjeven u SMB uniformu, naoružan automatskom puškom, te grupu u kojoj se i ja nalazim a koja je ranije izvedena iz hangara, kombijem odvozi u skladište Veleprometa.
Šifra iskaza: mla 1
Oko 13:00 ili 14:00 sati, svi autobusi kreću iz kasarne JNA u pravcu Ovčare, putem prvo za Negoslavce, a onda smo skrenuli lijevo za Ovčaru. Isti su stražari s nama koji su krenuli od bolnice. Do Ovčare dolazimo poslije nešto manje od pola sata vožnje. Pred Ovčarom, odnosno jednim hangarom metalne konstrukcije, veličine cca 50×20 metara, s četvora vrata, dvoja s obje strane, s tim što su jedna bila otvorena, a u hangaru u srednjem djelu je bila razbacana slama. Svjetlo je bilo električno i to putem agregata. Hangari imaju prozore – otvore. Dio hangara, desno od ulaza, bio je pregrađen nekakvom špagom. Pri izlasku iz autobusa vidio sam špalir to jest vojnici JNA, četnici i rezervisti JNA su stajali u dva reda na ulazu s vanjske i unutarnje strane hangara, kroz koji smo mi prolazili, a oni su nas udarali željeznim motkama, rukama, nogama, puškama i raznim cijevima. Usput su nam oduzimali stvari, jakne, satove, vrijednosti, i sve bacali na jednu gomilu. Dokumente su nam oduzimali.
Pretukli su nas i to u hodu, dok smo prolazili špalirom. Tako su ispraznili autobus po autobus. Kad su sve autobuse ispraznili, počeli su pojedinačno maltretirati. Ekrema Kemala su posebno tukli, gazili nogama, tjerali da pjeva četničke pjesme. Tukli su ga u hangaru. Tukli su Dadu Đukića. Tu su bili i Siniša Glavašević, Varenica Zvonko, Jurela Željko, Damjan “Bojler”, Duvnjak Stanko, Križan Drago, Grejza Milan. Damjanova sina Gašu su odveli van hangara, pa ga poslije nisam vidio, imao je na glavi maskirni šešir. Unutra idu redovno i tuku, raspituju se tko nije iz Vukovara, a onog Kemana Ekrema tuku. Povremeno ulazi jedan oficir, u SMB uniformi, nije imao čin na sebi. Krupan, pun čovjek, crn, srednje visine sa zviždaljkom. Ulazi unutra (u hangar) i zviždaljkom zahtjeva da ovi privremeno prekinu s mlaćenjem i suzbija ih da ne teroriziraju zatvorenike.
Inače od ovih koji su nas mlatili bilo je u SMB uniformama i u maskirnim uniformama, bilo je i mladih vojnika, ali i starijih. Od Vukovaraca bio je i “Frižider”, vidio sam ga ispred hangara te Duško, a bilo ih je još koje poznajem ali ne znam njihova imena, a bilo je i onih koje i od ranije nisam poznavao. Mlaćenje je nastavljeno i dalje. Pao je mrak. Upalili su svjetla. Počeli su nas popisivati i to ime, prezime, odakle je, godina rođenja, i mjesto stanovanja. Popisivao je jedan s brkovima, u maskirnoj uniformi, nižeg rasta, crn, imao je na sebi “pancirku”. Pisao je na bijelom papiru A-4 formata. Po mojoj procjeni tu (u hangaru) je bilo oko 300 ljudi. Žena nisam tu vidio.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
