Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: Logoraška nada stvarno umire posljednja (4. dio)

stipo mlinarić
Foto: Snimka zaslona, Bujica, Z1

Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste odlučio je za Narod.hr posvjedočiti o svom putu od Vukovara do logora.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tijekom idućih desetak dana moći ćete svakodnevno čitati u nastavcima njegovo svjedočanstvo.

> Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: 19.11.1991. – Iz pakla Vukovara prema paklu logora (1. dio)

> Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: Na putu prema logoru tukli su nas i ispitivali koliko smo ubili Srba, a koliko njihove djece (2. dio)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

> Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: Nakon udaraca tjerali su nas da ustanemo i pjevamo njihovu himnu ‘Hej Slaveni’ (3. dio) 

Drugi dan su nam počeli davati hranu u 6.00 i u 18,00 sati navečer. Jednu šnitu kruha i jedan trokutić Zdenka sira na dvojicu i nekakvu više toplu vodu nego čaj. Tako su nas hranili 10-ak dana, vode bi dobili u nekakvim bocama koje bi se preko noći zaledila od hladnoće. Dali su nam i one stare vojničke deke koje su prije služile JNA da pokrivaju konje s njima i to jednu deku na dvojicu. Pop i ja dijelimo tu deku zajedno, više se grijemo tijelima jer kad nas natjeraju da idemo spavati bili smo poslagani kao sardine. Ako si legao na desni bok nisi se mogao tijekom noći preokrenuti na lijevi kolika je gužva bila od nesretnika koje su doveli tu.

Iz naše Turbo ekipe, osim Popa i mene, vidim i Zorana Jankovića, Mirka Brekala, Denisa Perka, Miru Radmanovića, Nikolu Bermanca i tatu i sina Morić. Razmišljam o bratu Miletu koji je isto bio pripadnik Turbo voda ali je ranjen i bio je u vukovarskoj bolnici. Vraćam se mislima u rat kada sam razmišljao da idem po njega u bolnicu i da ga dovedem da bude s nama. To je bilo pred sam pad pa smo do Vukovara mogli proći jedino pješice jer su četnici već bili zauzeli Priljevo. Ja sam rekao Robertu Zadri da razmišljam da li ga ostaviti u bolnici ili da idem po njega pa da budemo zajedno. Robo kao njegov otac Blago pun razumijevanja mi kaže: “Razmisli sat vremena i ako odlučiš ići po njega mi idemo s tobom”, jer je bilo jako opasno proći tim putem. Kada sam razmislio odlučio sam ga ostaviti u vukovarskoj bolnici jer sam mislio iz dubine duše da je tamo puno sigurniji nego da ga uhvate s nama s puškom u ruci. Kada sam svoju odluku rekao Robiju, da mislim da je sigurniji u bolnici, samo me je potapšao po ramenu i rekao dobro si odlučio i ja bih na tvome mjestu isto napravio.  Sad kad vidim gdje su nas doveli i kako postupaju s nama bio sam sretan da mi brat nije tu i da ne moram gledati kako ga tuku. Kakva greška u razmišljanju pokazat će se kasnije jer ovim zlotvorima ništa nije sveto pa ni ranjeni ljudi iz bolnice.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svaki dan je u logoru bio isti; ustajanje u 5,00 sati, pjevanje ničije himne, nazovi doručak u 6,00 sati, udaranje i batinanje skoro cijeli dan kod KOS-ovaca pa večera u 18,00 sati i tako svaki dan. Nakon 10–ak dana vidjeli smo po njima da se nešto sprema, donijeli su nam slame da stavimo ispod sebe i da li su nam još po jednu konjsku deku. Ubacili su nam i ručak u obliku neke kaše pa smo bili sigurni da se nešto sprema. Malo se i prebijanje smanjilo ali se zato pojačalo psihičko maltretiranje. Donosili su svoje Večernje novosti da nam pokazuju na naslovnicama kako smo mi Ustaše iz Vukovara pekli srpsku djecu u pećnicama i kako smo od dječjih prstiju izrađivali ogrlice. Takve propagande ne bi se niti Goebbels postidio. Ti srpski novinari su krivi za smrt par branitelja koji su podlegli ozljedama od premlaćivanja zbog tih gluposti što su pisali.

Nagledao sam se svašta u logoru, pravih filmskih scena samo što sam u ovom filmu i ja igrao, a da nisam baš želio ulogu u njemu. Vidio sam kako su starijim ljudima kojih je dosta bilo tu u štali promrzli nožni prsti da su skroz pocrnili. To je posljedica slabe cirkulacije, a strahovite hladnoće gdje je živa u termometru pokazivala danima –17 stupnjeva Celzijusa. Nagledao sam se kako ljudi koji su navikli na alkohol, nakon desetak dana, apstinencije počinju halucinirati i pričati stvari koje im su se dešavale prije rata. Jednostavno ustanu i krenu prema izlazu iz štale kao da idu kupiti kruh i mlijeko, a uopće nisu bili svjesni gdje su i što rade. Ovi zlotvori jedva dočekaju pa ih tako namlate da se brzo vrate u surovu stvarnost. Ja nisam išao na veliku nuždu 17 dana, a neki moji prijatelji koji su bili pored mene i duže što je stvarno nenormalno za ljudski organizam. Mislim da to ni suvremena medicina ne može objasniti. Nakon petnaestak dana dolazi međunarodni Crveni križ iz Ženeve u posjet logoru Stajićevu. Rezervisti su nam rekli to jutro da će doći ali da pazimo što im pričamo jer će oni otići, a mi ostajemo. Bilo nam je sve jasno što su htjeli time reći.

Kada su došle tri mlade djevojke iz Švicarske i jedna Srpkinja koja je bila prevoditelj one su se rasplakale kada su vidjeli u kakvim smo mi uvjetima bili zatočeni. Trebalo im je sat vremena da se smire i počnu s popisivanjem nas logoraša. Dobili smo svi broj pod kojim smo zavedeni u Međunarodnom Crvenom križu i rekli su nam da možemo napisati poruke na njihovom obrascu svojima u Hrvatsku i da će one to dostaviti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nisam znao gdje su moji roditelji jer sam ih zadnji put sreo u Vinkovcima u 9. mjesecu ali gdje su tri mjeseca poslije stvarno nisam imao pojma. One su nam rekla da nema veze ako ne znamo adrese samo da napišemo poruke s imenom i prezimenom pa će oni dati to hrvatskom Crvenom križu da ih dostavi. Pitale su nas kakva je hrana i je l’ nas tuku, naravno da smo čekali da se Srpkinja makne na trenutak i onda bi im na engleskom jeziku rekli kako nam je stvarno bilo. Bile su u potpunom šoku osobito kada smo im pokazivali masnice od batina koje su bile crne boje i na svakom od nas. Obećale su nam na odlasku da će probati napraviti pritisak na General štab u Srbiji da nas premjeste iz ovog pakla i da će biti ubrzo i neka razmjena. Obećale su nam još da će one dolaziti svakih dvadesetak dana i da će nam donijeti poruke od naših najmilijih ako ih nađu. To je bio tračak nade kada su nas one popisale da nas neće smjeti tek tako ubiti, a na batinanje smo već nekako i navikli.

Kada bi izlazili na ručak koji je bio na livadi ispred štale vidio bih Miru Radmanovića iz Turbo voda. Bio je blijed u licu jer je izgubio puno krvi sedam dana prije predaje dobio je 4 prostrijele rane, u svaku ruku i nogu. U ovakvim uvjetima prljavštine i gladi bilo je teško nama koji nismo ranjeni, a mogu samo zamisliti kako je bilo njemu. Svejedno sam bio sretan što sam ga vidio, bar znam da je još jedan pripadnik Turbo voda preživio Vukovar.

Srećom, nakon dvadeset dana od našeg dolaska u zarobljeništvo prva razmjena zarobljenika. Odlaze skoro svi varaždinski i čakovečki policajci pa tako i Miro Radmanović i Nikola Bermanec pripadnici Turbo voda. Ostavljaju samo par policijskih zapovjednika koji su bili iz Varaždina. Stvarno mi je bilo drago zbog Mire, bio je pravi ratnik kao i Nikola ali je Miro bio ranjen i stvarno je loše izgledao. Dobro je da netko ode živ iz ovoga pakla pa da može reći cijeloj Hrvatskoj o krvavim borbama u Vukovaru i o patnjama nas u logoru.

Pop i ja još nismo bili na ispitivanju kod KOS-ovaca, velik nas je broj pa nismo došli na red. Uspijevamo doznati od ostalih branitelja što ispituju najviše, što ih zanima i ako su sve znali kada su ušli u Vukovar.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zima je bila nesnošljiva u takvim uvjetima u kojima smo bili, od kupanja i osobne higijene nije bilo ništa. Druga razmjena je bila 22.12 1991. godine, otišao je jedan dio civila i branitelja, među njima Mirko Brekalo i Denis Perko iz Turbo voda tako da nas je manje ostalo u zarobljeništvu što je dobro zbog ispitivanja, lakše možemo dogovoriti strategiju što ćemo im reći, a što ne. Kada su ih postrojili da krenu van iz štale mi smo sjedili i s čežnjom gledali u njih jer znamo da su za par sati na slobodi. Kako su prolazili pored Popa i mene, morao je i Denis Perko proći. Zvali smo ga ”Denis, Denis” i kada je pogledao prema nama samo se nasmiješio, a mi smo mu uz par prijateljskih psovki uspjeli reći “Kada dođeš u Zagreb odmah kupi listić lota i uplati, srećkoviću jedan”, čekaj nas s novcima kad mi izađemo jer dobitak ti je zagarantiran. Samo se nasmijao i namignuo uz znak pozdrava i ode u razmjenu.

Koliko sam puta za svoja 272 dana logora ovo doživio, da čitaju imena koja idu na slobodu, a moga nema. Čini mi se da je bilo tako oko 7 puta. nema ništa gore nego kada tvoje ime ne pročitaju, sretan si zbog drugih ali čim odu nastaje velika praznina u tebi. Svjestan si da sljedeće razmjene nema sigurno bar 2 mjeseca, a i onda je pitanje hoće li tvoje ime pročitati. Poslije svake razmjene logoraši se povuku u sebe i nemaju volje niti za priču, svatko je u svojim mislima. Ja sam imao u tim teškim trenucima svoj ”san” koji sam vrtio u svojoj glavi maštao kako će doći i moj dan i da ću si ispuniti sve snove. Sutradan, poslije ove razmjene čujemo ponovo autobuse u cik zore. Kakva sreća među nama samo smo se pogledavali i smiješili. Bili smo sigurni da i mi idemo u razmjenu, iako mi je bilo čudno da bude odmah sutradan. Odmah kreću komentari među braniteljima, sigurno nisu imali dosta autobusa pa su morali raspodijeliti u dva dana ili naši su tražili nas zbog uvjeta kada su čuli od naših branitelja koji su otišli u prvu razmjenu. Svatko je sve pričao i svaka je priča završavala s – napokon, gotovo je i mi ćemo na slobodu za par sati. Kada su ušli rezervisti u pancirkama odmah mi je bilo malo sumnjivo, što će im ako idemo u razmjenu. Kada su se počeli derati i udarati nas u koloni koju smo formirali još mi je čudnije bilo jer ove prije nas što su išli u razmjenu nisu tukli. Ali logoraška nada stvarno umire posljednja.

Nastavak slijedi…

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.