Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: Na putu prema logoru tukli su nas i ispitivali koliko smo ubili Srba, a koliko njihove djece (2. dio)

Foto: snimka zaslona

Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste odlučio je za Narod.hr posvjedočiti o svom putu od Vukovara do logora Stajićevo.

Tijekom idućih desetak dana moći ćete u svakodnevno čitati u nastavcima njegovo svjedočanstvo.

Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: 19.11.1991. – Iz pakla Vukovara prema paklu logora (1. dio)

U koloni vidim dosta poznatih lica, sretan sam što su preživjeli ali budućnost nam je skroz neizvjesna. Hodamo, a ne znamo gdje ćemo doći, idemo ali samo dragi Bog zna gdje ćemo završiti. Pored mene je Goran Popić, pripadnik Turbo voda, te ćemo zajedno biti sve do razmjene. Hoda i gura me laktom da pogledam ove vojnike sa strane i tiho mi kaže dobro je ovo su JNA možda i preživimo kojim čudom.

Kada je se formirala kolona smrti jedan očigledno domaći četnik hodao je pored i tražio nekoga. Takve psovke i uvrede nisam čuo u svom životu, psovao je od Franje Tuđmana, HDZ-a, pa do majke ustaške svima nama i vikao da nas treba sve odmah ovdje pobiti. Kako je hodao pored kolone ispred mene je izvadio jednog čovjeka od otprilike 30-ak godina. Uz sočne psovke počeo ga je udarati i pitati gdje ti je brat ustaša. Ovaj naš branitelj je samo slegnuo ramenima u znak da ne zna, a četnik sav zapjenjen od silne mržnje viče: “Naći ću ga ja majku mu ustašku”. Nakon minutu dvije čuje se ružni četnički glas i sav sretan viče :” Evo ga, sada će te vas dvojica sa mnom majku vam ustašku!”

Jedan od te dvojice braće je skinuo svoju kožnu jaknu i dao je jednoj majci koja je stajala s malim djetetom da ga zagrne jer je bilo jako hladno. To mi je ostalo urezano u sjećanje i nakon 27 godina kao da je se jučer dogodilo. Nitko nije rekao niti riječi, niti on koji je dao jaknu niti žena koja je ogrnula dijete. Strah se mogao rezati u zraku. Samo mu je uputila pogled pun zahvalnosti kao da joj je dao sav novac ovoga svijeta. Nisam poznavao niti jednog od te dvojice braće pa tako da ne znam jesu li ubijeni ili su preživjeli pakao Vukovara.

Kolona smrti se kretala polako, na čelu kolone su bili ranjenici pa mi koji smo izašli iz kombinata ”Borovo” da im pomognemo, a na kraju te tužne kolone žene i djeca koja su bila u podrumu Commercea. Negdje kod ljekarne nailazimo na jednog ranjenika kako sjedi na cesti sa štakama jer ne može dalje. Gurnem laktom Popića pored sebe i tiho mu kažem hajdemo ga ponijeti jer će ga ubiti ako ostane sam. Odmah se saginjemo po njega i tiho mu kažem da sjedne na drvenu štaku a nas dvojica ćemo za jedan i drugi kraj štake uhvatiti i nositi ga. Bio je jako sretan ali i jako težak pa smo se stvarno napatili tih otprilike jedan kilometar što smo ga nosili. Znam da je preživio logor i da je pisao u Hrvatskom vojniku o nama kako smo ga zapravo spasili ali je nažalost umro krajem 90-tih.

Već je mrkli mrak i kod INA-ine benzinske pumpe vidimo svjetla od autobusa. Otprilike njih 5 i ranjenici polako ulaze u njih. Imali smo sreće svi mi jer je jedan kapetan JNA sigurno novajlija na ratištu bio kukavica i kada je čuo jedan rafal ispaljen u zrak silno se uplašio i na brzinu nas ugurao u zadnji autobus s tim našim ranjenikom što smo ga nosili.Taj rafal iz mitraljeza su ispucali njegovi koji slave “oslobođenje” Borova ali kapetanu je bilo samo na pameti da što prije napusti mjesto “slavlja” što će se kasnije pokazati dobro za nas.

Tih 5 autobusa je napunjeno brzo, a ostatak kolone smrti krenuo je dalje prema Trpinjskoj cesti pješice. Taman prije našeg ulaska u autobus domaći četnici su nagrnuli preko jedne livade na kolonu patnika i počeli izvlačiti ljude van iz kolone. Meni su trojica posvijetlili baterijom u lice ali srećom nije me nitko prepoznao pa me nisu izvadili van. To je samo bila puka sreća ili što ja volim reći Božji prst, da nije posvijetlio netko tko me je poznavao.

Napokon autobusi kreću preko Trpinjske ceste prema Trpinji. U busu su 4 naoružana vojnika koji drže uperene i otkočene puške u nasi počinje udaranje s čim god su stigli. Vozimo se Trpinjskom cestom polako i gledam izgorene tenkove kako su ih samo zgurali s ceste da mogu proći. To je naših ruku djelo, bio sam pomalo i ponosan i sretan. Borovo naselje izgleda sablasno, sve kuće su srušene, nema struje tri mjeseca I totalni mrak. Mislim samo da autobus ne stane u Trpinji jer bi nam sigurno to bila zadnja stanica i nitko ne bi sigurno izvukao živu glavu iz nje.

Kad smo ušli u Trpinju vidim svjetla u kućama i čitave kuće. Ne vidim ljude što je dobro za nas, oni su i onako bili zaokupljeni pljačkom po Borovu naselju. Kada izlazimo iz Trpinje razmišljam kuda nas vode. Pomislim dobro je da nismo kroz Borovo selo, tamo sigurno ne bi prošli živi. Vajda su to znali i ovi što nas vode i zato su odabrali ovaj put. Autobus skreće desno prema selu Vera, a na samom križanju ceste vidim oko 10 haubica velikog kalibra i stvarno zastrašujuću hrpu granata u zelenim sanducima visine jedne zgrade od 4 kata. Što nas je sve tuklo dobro je da se itko vozi u ovim autobusima, stvarno Božje čudo.

Ova četvorica vojnika što nas prate i tuku počinju ispitivati glupim pitanjima: “Koliko si ubio Srba, a koliko srpske dece?”. Udaraju s kundacima pušaka i s nekim toljagama koje su imali pripremljene u autobusu. Ja sam s Popićem bio u zadnjem djelu autobusa i samo se vremenom pogledamo, nismo smjeli pričati. Ova četvorica idiota stalno nešto zapitkuju i jedan od njih se sjeti i kaže: ”Tko ima žute čizme taj je zenga i tko ima dugačke vojne gaće one zimske isto je zenga.”. Mrak mi je pao na oči, hajde što imam žute čizme ali sam prije par dana nego što je Vukovar pao baš obukao dugačke vojne gaće jer je postalo jako hladno. Imali smo ljetne tanke uniforme.

Oni su počeli tući nekoga našeg branitelja u prednjem djelu autobusa tako da sam u  doslovno 10 sekundi uspio skinuti uniformu i te duge vojničke gaće i ponovno obući uniformu. Pošto smo ja i Popić bili kod zadnjih vrata autobusa, a autobus je bio u fazi raspadanja uspjeli smo kroz rupu od vrata izgurati moje duge gaće i riješiti se barem jednog dokaza. Poslije ću na farmi Stajićevu na -18 plakati za svojim debelim vojničkim gaćama.

Prolazimo Veru i vozimo se prtenim putem prema Dalju. Poznat mi je put jer smo ga mi prije rata zvali ”ljubavni put”. Tamo se dolazilo autima poslije večernjeg izlaska s curama. Prolazimo taj prteni put i spajamo se na cestu između Dalja i Bogojeva. Koliko sam ja u svom životu doživio nepravde mislim da netko poživi 1000 godina ne bi takvu nepravdu doživio. Ovaj događaj mi se usjekao u pamćenje i to stvarno duboko. Baš na tom treskavom prtenom ljubavnom putu.

Jedan pored mene i Popića, za nas tada stariji čovjek u civilum stoji i sav se trese od straha. Poznavao sam ga onako iz viđenja jer je stanovao do mog prijatelja na Priljevu. Ja sam dolazio u šestom, sedmom mjesecu u uniformi sa svojom bubom kod prijatelja a ovaj što se trese od straha u busu čim bi me vidio dolazio je do mene i gledao mi pušku, pancirku i bombe i divio se kao da sam Superman. Sada taj isti što mi se prije par mjeseci divio mi kaže doslovno: ”Sad ste vi gardisti stradali, a nas će civile sigurno pustiti!”. Samo sam ga pogledao i nisam mu ništa rekao. Nije on ništa rekao što nije točno da se razumijemo. Ja jesam bio hrvatski gardist, a on je izgleda do kraja rata bio civil, iako je po svemu i on trebao biti vojnik. Ne bi to ništa bilo čudno da ja nisam stvarno vidio da je on izašao iz logora za 20 dana kada su puštali civile, a ja odgulio 272 dana. Ne bi ni tu ništa čudno bilo da ga nisam sreo u devetom mjesecu u Vlaškoj ulici broj 87 u Zagrebu gdje podiže vojničku plaću. On je dizao svoju desetu plaću, a ja prvu. Kada me je vidio samo je spustio glavu. Ja i Pop smo malo bacali provokacije kako i civili dobivaju plaću. On je tada hrabro izdržao sve što smo rekli dok nije dobio novce, nije se tresao kao u autobusu. Da budem skroz iskren htio sam ga istući tada u Vlaškoj ali mogao mi je biti otac po godinama a i znam da je kukavica pa sam se suzdržao. Nikada više ga nisam vidio ali sam siguran da je u vojnoj mirovini i prepričava svoju ”hrabrost” u vukovarskoj bitci.

Nastavak slijedi…

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr