Goruća tema u našem društvu je iseljavanje, a jedna od onih koji su u iseljeničkom valu prošle godine napustili Hrvatsku je i Adrijana Ružička. No, nakon samo dva mjeseca rada u Irskoj ipak se odlučila vratiti kući. Ljubav prema obitelji bila je jača od želje za boljom zaradom, piše Deutsche Welle.
„Otišla sam u uvjerenju da će mi biti bolje, ali sam onda shvatila što mi je prioritet u životu. Kad odeš iz svoje zemlje i nađeš se sam u tuđoj, kad se odvojiš od obitelji i prijatelja, shvatiš da ti previše nedostaju i da ti ne treba novac da budeš sretna. Shvatila sam da su mi dom i obitelj izvor osobne sreće te da ne želim imati razdvojenu obitelj i propustiti sinovu diplomu, a danas-sutra i njegovu ženidbu i unuke. Nedostajali su mi suprug i sin toliko da mi je srce pucalo i svaki dan sam plakala. Osim toga, jedinica sam, a roditelji mi stare pa mi nije bilo prihvatljivo ni da im ne mogu pomoći kad me zatrebaju“, priča za Deutsche Welle 40-godišnja Adrijana, Virovitičanka iz Zagreba i jedna od rijetkih povratnica s privremenog rada u inozemstvu.
Prije odlaska u Irsku radila je kao knjigovotkinja i taj je posao nastavila raditi i po povratku u Hrvatsku, ali danas u boljim financijskim uvjetima nego kad je, u želji da osigura bolji život sebi i obitelji, bila odlučila sreću potražiti u Irskoj. Glavni razlog odlaska iz domovine bio je novac.
„Otišla sam zbog premale plaće i uvjerenja da ću bolje zarađivati u Irskoj i tako obitelji i sebi osigurati bolje uvjete života. Podstanari smo i na prvom mi je mjestu bila želja da riješimo stambeno pitanje, a razmišljali smo i da ćemo si tako osigurati starost jer se od hrvatskim mirovina i ne može živjeti. Mediji su puno izvještavali o ljudima koji su se odselili u inozemstvo, a oni su govorili da ima posla i da se dobro zarađuje. Stekla sam dojam da je svima koji su otišli super – ljudi si kupuju aute, dobro žive, štede. Preko noći sam odlučila otići u Irsku i rekla sebi ‘idem nešto napraviti od svog života’. Plan je bio da mi se suprug pridruži kroz nekoliko mjeseci”, objašnjava Adrijana.
Rad u Irskoj – za minimalac
Preko prijatelja je pronašla posao i stan s cimericom iz Hrvatske u turističkom gradu Killarneyju, južno od Dublina. Zaposlila se kao sobarica u jednom od tamošnjih velikih hotela i nije bila nezadovoljna radnim uvjetima – radi se 40 sati tjedno, po osam sati dnevno, a Irci inzistiraju na korištenju dva slobodna dana u tjednu. Iako joj je plaća bila daleko viša od njezinih primanja u Hrvatskoj, odmah se pokazalo da, za irske uvjete, radi zapravo za minimalac od kojeg ni ne može štedjeti zbog visokih troškova stanarine i režija te troškova za hranu.
„Bruto primanja su mi bila 1.600 eura, a neto plaća mi je iznosila 1.420 eura, stan sam plaćala 450, režije još 400 eura i kad oduzmete još i troškove za hranu, ostane vam 200-300 eura, a to je s njihovim cijenama kao da vam u Hrvatskoj od mjesečne plaće ostane 200-300 kuna. Plaća u Irskoj jest tri puta veća, ali su trostruko skuplji stan, režije, hrana i ostali troškovi. Sve je jako skupo: najjeftinija kava dođe četiri eura, pivo pet eura, a hamburger 13 eura. Sve zdravstvene usluge moraju se platiti – vađenje krvi košta 25 eura, pregled liječnika 50 eura. U početku nisam plaćala zdravstveno osiguranje jer smo se planirali obiteljski osigurati kad suprug dođe u Irsku”, naglašava Adrijana.
Teško joj je bilo priviknuti se na irsku hranu, skupo grijanje na struju i drva, ali iznad svega nije se mogla nositi s odvojenošću od obitelji. Nakon dva mjeseca rada i života u Irskoj, shvatila je da se njoj i suprugu, koji u Hrvatskoj ima dobar posao, uopće ne bi isplatilo stalno preseljenje.
„Nama, koji smo imali poslove u Hrvatskoj, Irska nije bila rješenje jer kad zbrojite prihode i odbijete životne troškove, shvatite da ne možete puno uštedjeti. U Irskoj bismo morali plaćati stan (i to bismo morali živjeti s još nekim jer su stanovi strašno skupi) i životne troškove za nas dvoje. U Hrvatskoj bismo i dalje morali plaćati stan i životne troškove sinu studentu, pa kad se to sve stavi na papir, nije isplativo. Pored svega, morali bismo raditi niže plaćene, lošije poslove nego ih radimo u Hrvatskoj“, ističe Adrijana.
„Nije mi žao što sam otišla…”
Smatra da je rad i život u Irskoj dobar za one koji nisu mogli pronaći posao u Hrvatskoj, pogotovo za mlade ljude koji tek započinju samostalan život jer ipak imaju bolje šanse nego doma. Hrvati su kao radnici dobro prihvaćeni jer ih se smatra odgovornima i radišnima, a oni koji imaju visoko obrazovanje i stručni su mogu pronaći dobro plaćene poslove. No, sa srednjom stručnom spremom posao ne možete birati i radite za minimalac. Osim toga, nastavlja Adrijana, bolja radna mjesta daju se prvenstveno Ircima, pa se useljenici moraju dugo dokazivati bi došli do boljeg posla.
„Nije mi žao što sam bila otišla jer sam puno naučila o sebi. Irska me naučila da se zauzmem za sebe, ali me naučila i da štedim. Jedna od najboljih stvari koje sam tamo vidjela i doživjela, osim jednostavnih i brzih administrativnih postupaka, jest činjenica da vam pri otvaranju tekućeg računa u banci odmah nude štedni račun i to bez naknade. Ne stimulira se potrošnja kreditnim karticama ni minus po računu kao kod nas nego se stimulira štednja. Kad sam se vratila u Hrvatsku htjela sam odmah s tekućim otvoriti i štedni račun, ali mi je banka to htjela zaračunati 15 kuna mjesečno. No, to me nije zaustavilo u namjeri da štedim”, naglašava Adrijana.
Obitelj joj je ponovno na okupu, sin nije nikad ni htio napustiti Hrvatsku pa je sretan što se mama brzo vratila, a suprug je selidbu u inozemstvo ionako planirao samo kako bi bili zajedno. Adrijana Ružička po povratku u Zagreb je odmah ponovno pronašla posao, ali ovaj put s višom plaćom i posve novom životnom perspektivom: „Ipak je najvažnije da si sretan i zadovoljan, ma gdje da se nalaziš i što god da radiš. Moj je izbor ipak bila moja domovina.”
