Tihomir Dujmović: Alkemija Balkana

Prije neke, čini mi se, četiri godine, našao sam jedan mali tekst u časopisu „Vijenac“ o predstavljanju hrvatske kulture na Sajmu knjiga u Leipzigu i zgrozio se nad činjenicom da tadašnja ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije dopustila samostalni hrvatski štand na tom sajmu knjiga, nego je, navodno, kako je službeno rečeno, zbog štednje, poslala hrvatsko izaslanstvo na zajednički štand regije. Krenuo sam tragati preko tog teksta i došao do niza upravo nevjerojatnih detalja.

Žurim reći da je pitanje bi li cijela afera uopće zapela za oko promatračima da u hrvatskom sastavu nisu bile i dalmatinske klape pa se kao velik problem pokazalo pitanje kako potpisati dalmatinske klape na tzv. zajedničkom štandu regije. I onda se netko dosjetio pa je donio veliki natpis na kojemu je stajalo „balkan beat“! Tako su na zajedničkom štandu „regije“ bile predstavljene hrvatske dalmatinske klape!

Ministarstvo se tada čvrsto branilo da su razlozi štednje bili odlučujući da hrvatska kultura nije bila predstavljena na samostalnom štandu, premda se poslije utvrdilo da su samo zrakoplovne karte predstavnika hrvatskih vlasti koji su tamo stizali stajale više od zakupa samostalnog štanda.

‘Jugoslavenski’ štand

Ali, to je bilo doba carevanja Ive Josipovića, kada je regija bila obvezna literatura i svatko tko se nije poklonio regiji, bio je tretiran kao negativac! No, stvar je bila to bizarnija što je Hrvatska, čini mi se 2008. godine, bila pozvana kao počasna gošća istog tog sajma knijiga u Leipzigu i tada je jedan njemački novinar pitao ondašnjeg direktora sajma Olivera Zillea da zbog čega je pozvao Hrvatsku kao počasnu gošću.

Pitanje njemačkog novinara nije bilo bez izvjesne doze revolta, Nijemac je zapravo pitao: zašto je jedna mala Hrvatska u specijalnom statusu na jednom moćnom i velikom, jednom od najvećih sajmova knjiga u Europi? No, ravnatelj Sajma knjiga bio je pripravan i spremno je odgovorio, i to njemački precizno i pedantno, rekavši da je Hrvatska pozvana kako bi se pokazala posebnost i specifičnost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi, da je Hrvatska zemlja bogate kulture ovdje pozvana da pokaže barem dio te svoje bogate kulture i kulturne baštine, o čemu da se zna vrlo malo, jer zemlja je stekla neovisnost tek nedavno. I hrvatsko izaslanstvo je stiglo, punih osam dana sudjelovalo je na brojnim manifestacijama i bio je to pun pogodak.

Pet godina poslije, hrvatska ministrica kulture Andrea Zlatar donosi odluku da Hrvatska na istom tom sajmu ne nastupa kao samostalna država, nego da se dakle hrvatska književnost predstavlja u sklopu zajedničkog štanda jugoistočne Europe, de facto kao nekad na štandu Jugoslavije! Cijela stvar je postala transparentna jer su se morale tiskati brošure svih štandova, pa tako i ovog regionalnog, i tako se doznalo o priči o dalmatinskim klapama kao „balkan beat“glazbi.

I sve se to dogodilo jedva dva mjeseca prije našeg ulaska u Uniju kad su zaredala brojna znatiželjna pitanja iz inozemstva: možete li nam pobliže objasniti hrvatske kulturne specifičnosti u odnosu na regiju? No, ministrica je na ovaj način tretirajući hrvatsku kulturu poslala zapravo ovu poruku: sve vam je to „u regiji“, dragi moji – isto! Tako se pokazalo da Oliver Zille bolje razumije hrvatsku nacionalnu kulturnu samobitnost od velike, sjajne, perspektivne, školovane i talentirane Andree Zlatar Violić.

Ove godine, dakle četiri godine poslije, Hrvatska opet ide na Sajam knjiga u Leipzig, ovaj put samostalno. Dakle, nema štanda regije, odnosno zajedničkog štanda zemalja bivše Jugoslavije, ali „the devil is on the detail“. Naime, na ovogodišnjem sajmu knjiga Hrvatsku će predstavljati Slobodan Šnajder i Damir Karakaš sa svojim sjajnim knjigama, s time što će se hrvatski autori predstaviti u okviru zajedničkog programa u organizaciji međunarodne kulturne mreže Traduki.

Književni pak program Tradukija ove je godine osmišljen oko teme „Ni Istok ni Zapad – Alkemija Balkana“, kojom će se, kako stoji u informaciji i obrazloženju Ministarstva kulture, „ predstaviti kulturna raznolikost zemljopisnog balkanskog prostora i njegova uključivanja u europski kulturni kontekst“.

Politička tumaranja

I kad pogledate taj put od gotovo deset godina, od Olivera Zillea koji nas je pozvao “da se vidi različitost hrvatske kulture u odnosu na područje iz kojeg dolazi”, preko Andree Zlatar koja nas je besramno izravno vratila u Jugoslaviju, do današnjeg tretmana “ni istok ni zapad”, vi vidite u prvom redu naša politička tumaranja – zemlju čija elita ne zna što je nacionalna svijest, što je nacionalna kultura i što je to nacionalna kulturna politika.

Očito je da u Leipzigu postoji jasna snaga koja ovaj širi prostor tretira i dalje kao jedinstveni jugoslavenski prostor, no to nije raritet, vrlo često ćete vani vidjeti da nam jezik tretiraju kao hrvatsko-srpski, pitanje je samo zbog čega mi ne pružamo otpor tom tretmanu.

Zašto se hrvatska kultura ne predstavlja u sklopu priče o uspravnici Jadran – Baltik? Zašto mi ne iniciramo naše pozicioniranje u tom području, nego zadovoljni hrlimo u „alkemiju Balkana“? Zašto smo neosjetljivi na činjenicu da nas gotovo uvredljivo pozicioniraju kao „ni istok, ni zapad“? Zašto se ne borimo za našu srednjoeuropsku poziciju, zašto svijetu ne pokažemo da su naša renesansna obala i krležijanska srednjoeuropska književnost ono što su oblikovala stoljeća.

Pa ako je kultura, kao što u pravilu jest, pitanje alkemije različitih utjecaja, zar alkemija srednje Europe i alkemija Mediterana nisu kudikamo više oblikovale naš kulturni izričaj od „alkemije Balkana“? Da, ima kod nas utjecaja Balkana, da, ima kod nas primjesa balkanskog mentaliteta, ali nema nikakve dvojbe da mi nismo „ni istok ni zapad“. Ni kulturno ni politički. Ali, to mi moramo reći i pokazati. Mi to nismo kulturološki doista kroz stoljeća, mi to nismo politički, jer smo uvijek pripadali Zapadu.

A ta teza „ni istok ni zapad“ zapravo je modificirana jugoslavenska teza jer samo u Jugoslaviji ovaj prostor politički nije bio ni istok ni zapad. I ako ostanemo na toj poziciji, mi ćemo sutra biti tretirani kao dio regije koja je „ni istok ni zapad“. Toj regiji u Europi politički danas nema mjesta, niti će ga biti sutra.

Zašto onda šaljemo takvu poruku? Izuzmemo li jugoslavensko razdoblje onog dekretom uvedenog „zajedničkog jugoslavenskog kulturnog prostora“ koji je, kako vidimo, preživio u mnogim glavama do dana današnjega, stoljeća naše povijesti prije toga nisu izvedena iz famozne „alhemije Balkana“! Zašto se sramimo toga.

Je li Držić Balkan?

Je li Marulić Balkan? Je li to Držić? Jesu li to Krleža, Marinković, Slobodan Novak, Šenoa i Marija Jurić Zagorka? Jesu li Tin Ujević i Matoš izašli iz „alhemije Balkana“? Jesu li Janko Polić Kamov, Ivan Zvane Črnja i Eugen Kumičić alkemičari Balkana? Zašto ne baštinimo te ljude i tu ostavštinu i svijetu ne pokazujemo i taj kulturni dar? Da, alkemija Balkana to su i Andrić i Meša Selimović i niz drugih, ali zbog čega šutimo o našem pretežitom kulturološkom miljeu?

Zašto se tako upravo patološki vraćamo samo i jedino jugoslavenskim svjetionicima, samo jugoslavenskom prostoru i samo jugoslavenskom određenju? Jednom, u „hard“ varijanti trgamo lance i idemo na zajednički štand kao da je Jugoslavija i danas živa, drugi put u „light“ varijanti prinosimo žrtvu „alhemiji Balkana“.

Molim: ne bježimo pred činjenicom da ćete pronaći prstohvat Balkana kod nas, ne bježimo pred poviješću, ali mi ne postojimo od 1918., kao da do tada nije bilo ni svijeta, niti nas na tom svijetu. Toliko o kulturi, baštini i povijesnoj zadanosti.

Govorimo li pak o politici i porukama koje neizravno šaljemo u tom smislu, srednja Europa valjda ostaje naša centralna pozicija. Jer, ako tome nije tako, u sutrašnjem prestrojavanju Europe mogli bismo skliznuti vrlo lako u prostor „ ni istok ni zapad“. To doduše danas nije definiran politički prostor, ali jedno je sigurno: to nije Europa, najmanje Europska unija.

Kolumna je preuzeta s  slobodnadalmacija.hr.